Stav prema romanu "Rupa" autorice Ivane Bodrožić kao da je postao pitanje znaka raspoznavanja među onima čije pozicije i mišljenja se već ionako znaju, pa se svi nekako hrle nabaciti bilo blatom, bilo panegiricima. Ne smeta tako jednom malom Ivici, eno čitam, što je bio na satu književnosti samo kad se učilo o fikciji, a kad su se učili fakti nekako je prespavao, pa se ono pogrdama nabacuje na cijelu mimetičku tradiciju u književnosti, i da ga je pustiti još malo da razvija svoje teorije, on bi Churcillu oduzeo Nobela za književnost koji prepričavajući vlastiti život prepričava povijest, a pri tomu nije uspio ništa izmaštati.
Oni drugi će, pak, reći kako je "Rupa" majstorska interpretacija naše stvarnosti. Treći će pohrliti u pozitivističke interpretacije - što je književnoznanstveni model 19. stoljeća - te svijet ovog djela pokušavati objasniti autoričinom biografijom... Naspram svemu tomu, kao književna činjenica - a od činjenica nema tvrdoglavijih stvari - stoji jedino tekst. I ono što u njemu piše.
Beznadna atmosfera
Dakle, roman "Rupa" po svom žanrovskom određenju je krimić - to mu ne bi trebalo, a priori, umanjiti literarnu vrijednost jer, primjerice, krimići su i "Zločin i kazna" Fjodora Dostojevskog ili Camusov "Stranac" - odnosno politički triler.
Naslov "Rupa" izvučen je iz konteksta romana, te se u njemu više puta spominje, s tim da se negdje piše velikim, a negdje malim slovom. U dinamičnoj fabuli gdje sve vrvi od likova i događaja, sve su puške - poslužimo se poznatom Čehovljevom krilaticom po kojoj puška obješena u prvom činu treba opaliti u trećem - uglavnom na vrijeme obješene, te sve pucaju kada za to dođe vrijeme.
Nema nepotrošenih likova, autorici se ne događa da počne lik vući od početka fabule, pa da negdje na pola priče zaboravi na njega, nego je sve dovršeno, elipse su zatvorene, svi važniji akteri su ili mrtvi, ili su ubojice, ili suučesnici i naručitelji ubojstva.
Svijet djela je mračan, zastrašujući, atmosfera je beznadna, a mjesto radnje, iako ga autorica nigdje eksplicitno ne spominje, može biti samo Vukovar, a pojedini likovi - što posebno veseli autore teorije "romana s ključem - neodoljivo podsjećaju na neke stvarne osobe. Roman je ovo koji se čita u dahu, dok se asocijacije roje... Bez sumnje, "Rupa" je zanimljiv roman. Ali...
Reakcije iz zavičaja
"Rupa" nije veliki roman, nije obrazac po kojem bi studentarija učila kako se slažu određene vrste priča. Nešto mu fali. Što? Uvjerljivost i nadahnuće od prve do zadnje stranice. Pojedina objašnjenja i retrospektive prethodnih događaja idu do banalnosti, analize odnosa između pojedinih likova su površni, u odnosu Nore, glavne protagonistice i Marka, osobe koja itekako ima "putra na glavi", ali je prošao vlastitu katarzu, sve je nekako zbrzano i bez prave riječi za probuđeni eros. Norina narudžba ubojstva Ilinčića - nigdje ranije nije "obješena puška" za takvo nešto - ostaje začuđujuća...
No, svemu unatoč, "Rupa" je hrabar roman, "trica pogođena s centra". I ništa zato - bilo je toga već u hrvatskoj književnosti, Ranko Marinković dugo nije dolazio na Vis, Petar Šegedin nije smio svratiti do Žrnova, Anti Tomiću nisu dozvoljavali promociju djela u rodnom mu mjestu - Vukovarci su bijesni na Ivanu Bodrožić. Krinin, mirotvorac, Norin otac, nastradao je zato što ih, želeći mir, "nije ostavio da ratuju u miru", a, ona, autorica "Rupe", biva izložena povicima i pogrdama, zato što neke tamo ne ostavlja da mrze u miru.