StoryEditor
GlazbaKolaž

Cijeli naš album na neki način je hommage ljubavi, kaže Zoran Tomić, greenpeace aktivist i član benda ‘Re:Set’

Piše Jakov Kosanović
26. svibnja 2020. - 08:20
Muzički dio je gotov, sve pjesme su spremne za objavu. Trenutno radimo na dizajnu, fotomaterijalu, uskoro bi trebao i spot...Ranko Suvar/Cropix

Još jedan dan... toliko nam je potrebno da se resetiramo. To je prvo što nam pada na pamet dok slušamo pjesmu koja se baš tako i zove, “Još jedan dan”, dok je bendu ime, eto, “Re:Set”.

Niste čuli za njega jer je tek formiran, a čine ga Vlatka Butković, Dinko Stipaničev i Zoran Tomić. Njih troje je u glazbi puno dulje nego u bendu, i imaju još pregršt dobrih pjesama.

Upravo objavljuju album i sad su u slatkim problemima. Znate već: kako će izgledati omotnica, kako ga nazvati, s kojim singlom ga otvoriti... Uglavnom, čut će se za njih čim posve iziđemo iz izolacije.

Najbliži od njih troje, Zoran Tomić, rodom iz Kaštela, adresom iz Zagreba, rekao nam je riječ-dvije o glazbi koju smo imali zadovoljstvo poslušati prije drugih.

Počnimo s priznanjem: Što slušate dok vozite od Zagreba do kuće?

– Po jedan CD Joe Passa, Wesa Montgomeryja, Kennyja Burrella, vječnog Milesa Davisa, Diane Krall, Amy Winehouse, Tamare Obrovac, TBF-a, Rundeka i Detoura. To bi taman bila ugodna vožnja starom cestom od Zagreba do Kaštela i natrag.

Jazzy pop ‘Kolaž’

Deklarirali ste ljubav prema jazzu još kad ste zadnji put razgovarali za “Slobodnu”, prije nekoliko godina. Sudeći prema glazbi, otad ste prešli više od stare ceste...

– Jazz se na mene zalijepio prije dvadesetak godina i još ga se nisam riješio. A moji korijeni su u rocku sedamdesetih i novom valu osamdesetih, od Zeppelina i Dylana do Azre i EKV-a. Dosta sam proučavao jazz, najviše kroz satove s majstorom gitare, kompozitorom Pavlom Miljenovićem.

To mi je otvorilo nove poglede, pogotovo na harmoniju, što se, vjerujem, osjeti i u pjesmama koje smo nas troje – Vlatka, Dinko i ja – napravili zadnjih godinu i pol dana. Pretenciozno bi bilo našu glazbu zvati jazzom, ali da se ta vrludava jazzy linija kroz nju često provlači, to sigurno.

Dosta ste puta prešli i u životu izvan glazbe.

Završeni ste profesor talijanskog i engleskog, iza sebe imate dvije prozne knjige, bili ste pomoćnik voditelja Delegacije Međunarodnog odbora Crvenog križa u presudnom razdoblju za ovo područje, od ‘93. do ‘96., nakon toga i politički savjetnik u Američkom veleposlanstvu u razdoblju od šesnaest godina, a sada i direktor ureda Greenpeacea za Hrvatsku, Slovačku i Sloveniju.

Da nije “šljakerske” epizode u splitskom škveru, to bi bila jedna skroz diplomatska formativna priča...


– Je, tako je to putovalo. To međunarodno okruženje privlačilo me je kao magnet i u njemu sam se uvijek dobro osjećao.

Sigurno više taj moment nego sama diplomacija, iako mislim da sam usput dosta razvio i diplomatske vještine. Ali ni ova škverska epizoda nije tu slučajno – ona je tu kao sidro da me uvijek podsjeti na radničko podrijetlo iz kojeg sam potekao.

Pa ipak, reklo bi se da su vam pjesme okrenutije sentišu nego okolišu. Više su u pink & blue negoli green tonovima...

– Greenpeace i društveni angažman općenito važan su dio mene. Ali ja sam uvijek trebao i to intimno, kreativno ispunjenje, ranije kroz pisanje, sad kroz glazbu, koja također podrazumijeva pisanje.

To su te dvije moje strane, jedna drugu hrani i upotpunjuje. U tom smislu sentiš da, ali sasvim sigurno ne patetični sentiš. U patetiku pucam iz svih sredstava. Cijeli naš album svojevrstan je hommage ljubavi, ali ljubavi slatko-gorkog okusa. I to bez obzira od koga je od nas troje potekla pojedina pjesma. A što se boja tiče, rekao bih da ih je u našim pjesmama više od te dvije koje ste spomenuli. Zato će nam se album zvati “Kolaž”.

Meni je “Kolaž” odličan lounge jazz, ispravite me ako griješim u atribuciji, s kojim se ne ide bilo kako i bilo gdje... Ako niste već stigli, kamo namjeravate?

– Drago mi je da vam se sviđa, dosta smo truda i ljubavi uložili, ponajprije nas troje kao autori, ali i drugi koji su gostovali, dali doprinos, od spomenutoga gitarista Pavla Miljenovića, pa onda splitsko-zagrebačkog bubnjara Edija Grubišića Cipla, čelista Stanka Kovačića i drugih.

Žanrovski, ja bih to nazvao jazzy pop-glazbom, koja će, vjerujem, naći svoju publiku. Muzički dio je gotov, sve pjesme su spremne za objavu. Trenutno radimo na dizajnu, fotomaterijalu, uskoro bi trebao i spot, dogovor oko izdavača. Situacija s koronom, naravno, sve usporava, ali tako nam je svima.

Još jedan dan

Ako popusti epidemija, mislite li da bismo vas mogli čuti na nekoj pozornici ovoga ljeta; ima ih kod nas sad baš za vas, od Split at Night Jazz Festivala na Rivi do Split Open Jazz Sajma u Đardinu?

– Toplo se nadam, bilo bi nam veliko zadovoljstvo.

Mate Matišić Trio, Ivan Roban Križić trio, Ante Jeličić Trio, Boro Lukić Trio, ima ih još dosta, neki se i impromptu oforme... Je li Novi hrvatski jazz u osnovi trio formacija? Zašto je jazzeri vole?

– Trio je najmanji sastav koji se može zvati bendom, najlakše ga je složiti a opet ima sve što treba. U jazzu su bendovi inače dosta fluidna kategorija, spajaju se i preslaguju od prilike do prilike. U slučaju našeg benda “Re:Set”, mi smo trio više u autorskom smislu, jezgra koju veže taj kreativni naboj, kemija. U live nastupima bit će nas više. To je plan.

Predstavite nam malo jezgru onda...

– Vlatka Butković je sjajna pjevačica, autorica tekstova i koautorica glazbe u nekoliko pjesama. Na primjer, napisala je prekrasnu baladu “Početak”, koju smo onda svi troje uglazbili. U paralelnom svijetu Vlatka je konzultantica u međunarodnom obrazovanju, osnivačica platforme za globalno povezivanje edukatora, bavi se web-dizajnom, piše udžbenike i plete najbolje veste i šalove za koje znam.

Nas dvoje već godinama sviramo i pjevamo u duetu, za svoj gušt, ali i uz poneki nastup u zagrebačkim klubovima.
A onda nas je “otkrio” Dinko Stipaničev, s kojim se dugo poznajemo, ali prije nije bilo prilike za nešto ovako zajedničko. Dinko je pravi glazbeni čarobnjak, multiinstrumentalist usidren u kontrabasu, vrstan aranžer...

U isto vrijeme je diplomirani inženjer elektrotehnike i magistar klasičnog kontrabasa, zaposlen u Simfonijskom orkestru HRT-a. Na albumu smo nas dvojica odsvirali podjednako gitarskih dionica, s tim da je on još svirao i kontrabas, bas-gitaru, klarinet, bongose... i sigurno sam nešto zaboravio.

Čut ćemo sve. Uskoro će vam pjesme na radio... Na koju trebamo obratiti pažnju? S kojim singlom idete u proboj?

– Uh, to je kao da me pitate za djecu, kako reći koje najviše voliš... Ali recimo da su nam u nekom najužem izboru za singl “Još jedan dan”, “Potrudi se”, “Šareni ples leptira”... I sad se osjećam kao da sam iznevjerio sve ove druge. •

Izdvojeno

06. kolovoz 2020 16:11