Dum-dum tekila priprema se u uvodu "Žestokog policajca" ("Hard Boiled", 1992.), ponajboljeg predstavnika hongkonške/HK akcijske kinematografije u režiji majstora Johna Wooa. Sve što gledatelj treba znati o filmu, može doznati iz tog uvoda: dum se rimuje s "bum", a piće će na eks popiti okorjeli murjak znan po nadimku Tequilla. Je li Woo znao da će mu ovo biti posljednji hongkonški film prije odlaska u Hollywood ili ne, "Žestoki policajac" izgleda kao oproštajna zdravica.
U jednoj od prvih scena neki lik priča o selidbi i dvoji bi li mogao živjeti van Hong Konga, vidljivi su utjecaji zapadnjačkih akcijskih filmova, a "Hard Boiled" je pun metafora o odlasku, identitetu, smrti i novom rođenju koje bivaju ogoljene u silovitoj završnici situiranoj u bolnici s bijelim zidovima oličenima crvenom krvlju. Nedvojbeno, Woo je pripremio odlazak s praskom i otišao na vrhuncu karijere, nakon što je prethodno već režirao HK klasike "Bolje sutra 1&2", "Ubojica" i "Pucanj u glavu".
"Žestoki policajac" je kruna njegove hongkonške faze i azijske akcijske kinematografije općenito, remek-djelo podžanra tzv. herojskog krvoprolića ("heroic bloodshed") i "gun fu" akcijnosti s pucnjavom iz dvaju i više pištolja u baletski usporenom pokretu.
Ovo je definitivni rasadnik hongkonške akcije jedinstvenog stila kakva je početkom devedesetih ušla na velika vrata Hollywooda. Još i prije nego što je Woo u Americi snimio "Tešku metu", stil hongkonškog redatelja oponašao se u, recimo, pojedinim scenama "Osvete blizanaca", "Prljavi igraju prljavo", "Smrtonosnog oružja 3" i "Pasa iz rezervoara", a njegovi se filmovi gledali unutar filmova ("Better Tomorrow 2" u "Pravoj romansi").
Do "Slomljene strijele", "Čovjeka bez lica" i "Nemoguće misije 2" postao najcitiraniji u akcijskom žanru. Svatko je htio režirati "slow motion" akciju i tutnuti junaku po jedan pištolj ili pušku u svaku ruku ("Demolition Man", "Desperado", "Zločesti dečki"...), čak i Walter Hill ("Posljednji preživjeli") jedan od najvećih uzora za Wooa koji je doktorirao režiju muških akcijskih filmova ("Južnjačka utjeha", "48 sati", "Crveno usijanje").
No, Woo je to radio najbolje i ovdje bio u naponu snage: "Hard Boiled" je njegov "Die Hard" – Mount Everest hongkonške akcijske kinematografije. Umijeće akcijske akrobatike evidentno je u svakom kadru filma, jednako impresivno i 30 godina kasnije. Evidentna je i redateljeva fascinacija pionirskim američkim akcijskim filmašima poput Sama Peckinpaha ("Divlja horda", "Bijeg") i junacima, od Prljavog Harryja do Kobre. Eksces(iv)no finale "Žestokog policajca" mjerljivo je s onim što je Peckinpah postigao u "The Wild Bunch" i naslućuje kakav bi bio "Umri muški" u njegovoj režiji, a Tequilla je arhetip kulerskog "badass" murjaka s čačkalicom na usnama i u vječnoj svađi s nadređenim.
Ipak, Woo i glumac Chow-Yun Fat daju filmu/liku autentični hongkonški štih. Tequilla će izgubiti dobrog partnera u prvoj akcijskoj sceni nevjerojatno elaborirane i koreografirane pucnjave s "trade-mark" klizanjima i kotrljanjima junaka koja bi nekim redateljima bila najviša točka filma, da bi je Woo premašio tijekom puškaranja u skladištu, a jedno i drugo nadmašio sekvencijom u bolnici.
Gonjen osvetom spram trijadina kriminalca Johnnyja Wonga (Anthony Wong), Tequilla će ugroziti "undercover" misiju policajca Alana (Tony Leung) da bi se s njime ujedinio u "buddy" modu da srede zajedničkog neprijatelja. Konvencionalnu priču kompleksnom čine likovi dobrog i "lošeg" policajca koji je ušao preduboko u svijet kriminala, te njihovi moralni kodovi, od odanosti do časti.
Oduvijek su Wooa intrigirale dualnosti – policajac i kriminalac, pozitivac i negativac, dobro i zlo, nevinost i nasilje. "Hard Boiled" sve to potencira u liku Alana, u sceni s prigušivačem skrivenim u knjizi unutar biblioteke i u završnici kad Tequilla u jednoj ruci nosi novorođenče, a u drugoj pištolj. "Rođendani nisu važni kad nemaš identitet", govori Alan kojeg Leung glumi kao da se zagrijava za "undercover" ulogu u "Paklenim poslovima".
Alan bi se najradije preselio na Antarktiku gdje je dan cijeli dan, kako bi mogao izaći na svjetlo umjesto da se skriva u mraku. S druge strane, Tequilla bi radije bio u bendu i svira klarinet u slobodno vrijeme. Ovakvi ljudski, emotivno investirajući trenuci čine humanijim film u kojem i naizgled izraziti negativac Mad Dog (Philip Kwok), Wongova desna ruka, nije toliko nečovječan, pa dolazi u konflikt s šefom nakon što ovaj počne ubijati nevine ljude u bolnici.
Woo pokazuje da meci nisu jedino naoružanje u njegovu arsenalu jer što vrijedi grandiozna akcija bez povišenih melodramskih emocija i fizika bez metafizike. Međutim, kako "u ovom svijetu onaj s pištoljem uvijek pobjeđuje", njegovi junaci moraju biti do zuba naoružani, ne štedjeti metke i ne ostati bez njih.
"Daj čovjeku pištolj, on misli da je Superman. Daj mu dva i misli da je Bog", Tequillin šef Pang (Philip Chan) efektno svodi "Žestokog policajca" i svaki film Wooa o ljudima, Supermanima i bogovima akcije, odlično utjelovljenim u Yun-Fatu, neopjevanom junaku akcijskog revolverašenja. Yun-Fat je bio omiljeni glumac Wooa, Robert De Niro njegovom Martinu Scorseseu, što se vidi iz priloženog. Tequilla je signaturni lik Yun-Fata, ali i Wooa.
"Svaki put kad uzmeš pištolj, ne štediš metke", kažu za njega, a to vrijedi i za Wooa. Količina ispaljenih metaka je neizbrojiva u "Žestokom policajcu", osobito u akcijski nepopustljivom, hiperintenzivnom 40-minutnom klimaksu u kojem je Woo slične scene iz prijašnjih filmova podigao na najvišu produkcijsko-režijsku razinu, ugledavši se u tom pogledu na ključne segmente "Terminatora 2" i "Die Hard".
Bolnica postaje zgrada "Cyberdyne Sistemsa" i neboder "Nakatomi" na "vuovski" način: imamo "cameronovski" plavetnu vizualnost interijera, oružje skriveno u bijelim, ne crvenim ružama (pištolj/puška) i Tequillin "die-hardovski" skok sa zgrade prije eksplozije s bebom u naručju.
Teško da je Woo kopirao Jamesa Camerona i Johna McTiernana; bit će prije da je Hollywoodu htio pokazati kako može i on režirati nešto slično. Pa opet, "Hard Boiled" je ionako više no dovoljno distinktivan i specifičan. Operna režija pucačke "body count" akcije je bez premca, ogledni primjerak akcijske koreografije, pokreta i poezije "cameronovskog" perfekcionizma.
Scena u bolnici se snimala 40 dana, ali zato je posrijedi možda i najbolji "shoot-em-up" u povijesti kinematografije u zatvorenom prostoru ("Vrućina" zauzima prvo mjesto na otvorenom). Redateljeva preciznost u rekreiranju (ne)kontroliranog kaosa je fascinantna, kao i zaigranost u orkestriranju plesa čahura, iskri i krhotina na sulude taktove pucnjave i eksplozija. Dum-dum tekilu, molim.