Proteklo je nešto manje od godinu dana otkako je umro Max von Sydow, legendarni glumac koji je igrao šah sa Smrti u kugom opustošenoj srednjovjekovnoj Švedskoj u egzistencijalnom "Sedmom pečatu" (1957.) velikana režije Ingmara Bergmana. Smrt je odnijela Sydowa početkom ožujka 2020., u zoru korone, dok se COVID-19 još nije posve razmahao. Ako to nije bilo simbolično i znakovito, što onda jest.
Jer, makabrični "The Sevent Seal", ili izvorno "Det sjunde inseglet", započinje upravo u zoru prizorima zatišja pred olujnu buru, vjetra kako se polako skuplja na pučini i donosi valove na obalu, gdje sa šahovskom pločom leži vitez Antoius Block (Von Sydow) u predahu na povratku kući iz Križarskog rata.
Godinu dana nakon odlaska švedskog glumca, svijet je na vrhuncu pandemije korone i život je za mnoge postao "Sedmi pečat", partija šaha sa smrti, s velikim ili malim slovom "s".
Stari klasik se danas, uoči projekcije u splitskoj Kinoteci 9. veljače, gleda novim očima, koje pronalaze značajnost i relevantnost ionako značajnog i relevantnog klasika kakav sad i ovdje još više potiče na razmišljanje o životu i smrt(nost)i, zdravlju i bolesti, Bogu i vragu, smislu i besmislu, odnosno punini i praznini življenja.
Snimajući krajem pedesetih film o kugi u Švedskoj u 14. stoljeću, Bergman vjerojatno nije mogao ni u najluđim snovima zamisliti da će jednog dana moderna Švedska biti desetkovana nekim virusom, niti da će se "The Sevent Seal" gledati s maskom na licu, kao u Kinoteci.
To će biti ultimativna projekcija Bergmanova filma, ekvivalentna 4DX iskustvu gledanja nekog klasika, s maskom kao svojevrsnim trodimenzionalnim naočalama, takoreći najbliže što će gledatelji doći sceni iz McTiernanova "Posljednjeg akcijskog junaka" kad Smrt kosirom probije kinoplatno i izađe u stvarni svijet.
Na ekranu kuga, koja izaziva ekstremno ponašanje, štovanje boga straha, spaljivanje vještica, u stvarnosti korona, pucanje po šavovima, medijska histerija i strah od smrti/umiranja, lov na vještice. Bergman gledatelju daje materijala za paralelnu egzistencijalnu kontemplaciju i filozofsku meditaciju između prošlosti i sadašnjosti zajedno s protagonistom "Sedmog pečata".
A Block je spreman kontemplirati i filozofirati dok se svijet oko njega raspada, kao oko nas. Vraćajući se iz Križarskog rata sa štitonošom Jönsom (Gunnar Björnstrand), vitez otkriva da je njegovu domovinu devastirala kuga. Viteza u stopu prati Smrt u crnoj halji i s kosirom u ruci (Bengt Ekerot), spremna da ga pomiluje po licu.
"Tko si ti?" upita Block tamnu prikazu blijedog lica i dobije nemili odgovor: "Ja sam Smrt. Dugo kročim uz tebe..." "Čekaj trenutak", zatraži vitez "tajm-aut". "To svi kažu", dometne Smrt u prvom u nizu njezinih crnohumornih trenutaka (piljenje stabla na kojem sjedi njezina žrtva).
Ipak, Block uspijeva utanačiti nagodbu u vidu partije šaha sa Smrti, oslikane ikoničnim statičnim crno-bijelim kadrovima Bergmanova kućnog snimatelja Gunnara Fischera, podatnima da se uokvire u savršene fotografije, slikama koje su se kosirom duboko zasjekle u kolektivnu popkulturnu svijest, odolijevajući svim parodijama (npr. "Ljubav i smrt" Woodyja Allena, "Monty Python i Sveti gral", "Ludo putovanje Billa i Teda"...).
Smrt prihvaća izazov: Block će živjeti dok njegove bijele figure odolijevaju njezinim prikladno crnima i ako pobijedi, ona će ga poštedjeti. "Ovo je moja ruka. Mogu je okrenuti. Krv još kola njome. Sunce je visoko na nebu i vjetar puše, a ja... Ja, Antonoius Block, igram šah sa Smrti", šekspirijanski recitira vitez u teatarski rječitom, ne i teatralnom filmu koji je pečatirao sedmu umjetnost i naslov preuzeo iz Knjige otkrivenja: "I kad je otvoren sedmi pečat, nastao je muk na nebesima pola sata."
Ove riječi Block izgovara poslije ispovijedi u crkvici. "Živim u svijetu duhova, kao zatočenik snova. Želim da Bog ispruži ruku, pokaže svoje lice, obrati mi se. Dozivam ga u tami, ali tamo nema nikoga", pripovijeda on liku s crnom kapuljačom nalik svećeniku koji ga sluša ukipljen iza rešetaka. Par sekundi kasnije Block shvaća kako je otvorio dušu Smrti, a ne Bogu.
Između Boga, vraga i Smrti, odnosno praznine, prednjači potonje. Bog je nijem u "The Seventh Seal", nenazočan, indiferentan, on šutke promatra krvoproliće koje ljudi rade u njegovo ime (Križarski rat), što proganja Blocka nakon što je i sam kao križar radio nešto slično. "Moramo napraviti idola od našeg straha i nazvati ga Bogom", veli Block. Neki u filmu govore da je kuga "kazna Božja" i referiraju se na nju kao na "zlu bolest o kojoj svećenici govore".
Scena procesije s teškim križevima i samobičevanjem jedna je od najupečatljivijih, kao i Blockov susret s djevojkom (Maud Hansson) zatočenom u kavezu poput divlje zvijeri, koja će biti spaljena na lomači jer je "spavala s vragom". Block neće uspjeti izbaviti djevojku od Smrti, ali prije nego što mu zada šah-mat spasit će zato par putujućih glumaca s malim djetetom Miu/Mary i Jofa/Josepha (Bergmanova kućna glumica Bibi Andersson, Nils Poppe).
To je njegovo "jedno dobro djelo", čin iskupljenja, čime će nadmudriti Smrt u igri i donijeti tračak optimizma filmu nakon "danse macabre" završnice s ritualnim "jin-jang" prijelazom iz života u smrt, iz noći u dan. Zora sviće nakon olujne noći porađajući naizgled sunčan dan.