"Odvedi me odavde, Zvončice." – "Jednom davno" (2020.)
Prije nego je Petar postao Pan, prije nego je Alisa otišla u Zemlju čudesa... Dva lika iz poznatih bajki, jedan film, "Jednom davno". Najnovija fantazija pokušava "marvelovski" povezati (ne)povezivo i biti "origin" priča o Petru Panu i Alisi u Zemlji čudesa. Dakle, cilj je prikazati likove kao obične klince, prije nego što su postali neobični protagonisti bajki legendarnog J.M. Barrieja i Lewisa Carolla.
Ambiciozan "platiš jedan, dobiješ dva" pristup zasigurno ima pokriće u često ekraniziranim samostalnim avanturama Petra Pana i Alise. Filmovi o njima viđeni su i u 2010-ima ("Alisa u zemlji čudesa" Tima Burtona, "Pan" Joea Wrighta), a počeli su se snimati gotovo otkako je kinematografije i dolaziti u kina periodički, gotovo svake dekade od polovice 20. stoljeća nadalje. No, Petar Pan i Alisa nisu nikad podijelili kadar, tj. bili ravnopravni akteri jednog filma... sve dosad.
To je samo jedan u nizu "što ako?" otklona od književnih izvornika koji rade debitantska scenaristica Melissa Kate Goodhill i redateljica Brenda Chapman u svom prvom igranom filmu u kojem je uspjela okupiti zvučnu glumačku ekipu, zaključno s Derekom Jacobijem i Michaelom Caineom čiji brkovi izazivaju Kennetha Branagha u ulozi Poirota. Drugi je iskazan u (tamnoputoj) boji kože aktera.
Ovo je, znači, društveno-politički angažiran film, evidentno na primjeru kako "bijela" ujna Eleanor (Anna Chancellor) tretira "crnu" Alisu (Keira Chansa) i djevojčicina oca, tesara Jacka Littletona (David Oyelowo), na neodobravanje njezine sestre Rose (Angelina Jolie). Između redaka se dade iščitati i da su crnci, ne samo tesari, pripadnici "niže klase" za Eleanor, uslijed čega ona želi preodgojiti i civilizirati Alisu, načiniti od nje damu.
Rasna dinamika je vidljiva, pa i razmjerno nametljiva, u skladu s političkim i politički korektnim tendencijama novijih filmova (i serija), evidentnim na primjeru mijenjanja boje kože ili spola već afirmiranim književnim, filmskim ili stripovskim likovima, a postavljena u samoobrambene svrhe. Jer, ako netko prigovori na račun toga, ispada politički nekorektan i filmaši automatski podcrtavaju poantu u pogledu političke korektnosti.
Promjena boje kože Alise i Petra (Jordan A Nash) djeluje suvišno budući da (mali) protagonisti filma ionako imaju puno briga na grbači dok scenaristica i redateljica spajaju dva različita fantazijsko-bajkovita svijeta i integriraju ih u zbiljsko-dramski. Alisa i Petar (još ne Pan) su brat i sestra, premda njihove izvorne avanture baš i nisu bile bratsko-sestrinske, koliko god da se Wonderland rimovao s Neverland.
"Alice In Wonderland" je bajkovito nadrealna i satirična, "Peter Pan" više klasičan. Međutim, "Come Away" preuzima postmoderan odmak time što priču unutar priče/filma priča starija Alisa (Gugu Mbatha-Raw), i to svojim klincima, u formi bajke za laku noć o "čežnji za odrastanjem i strahu od starenja", a započete s "nekoć davno, u dalekoj zemlji...".
"Jednom davno" interesantno je postavljen na razmeđi ovozemaljske Zemlje čudesa i Nigdjezemske kao svojevrsne dječje utopije, "tajnog vrta", za isprve zaigrane i maštovite klince, potom tužne i nesretne. Petar i Alisa žive u kući usred šume i blizu jezera, mjestu stvorenom da potiče imaginaciju u dječjoj igri. Barka postaje gusarski brod u njihovoj mašti, obična grana koplje ili luk, a tu su i čajanke s bijelim (plišanim) zecom koji može biti uzet za taoca u avanturi s gusarima.
U takvim "fantasy" scenama, redateljica Chapman očekivano se osjeća ugodnije nego u dramskima. Chapman je korežirala animirane kinohitove "Princ od Egipta" i "Merida hrabra", što je vidljivo kad dobije priliku ubaciti (računalnu) animaciju, tipa da brod, izrezbaren u stolu, zaplovi na valovima kreativno uposlenih vizualnih efekata.
Nestvarno je stvarno ili to može postati u nečijoj glavi. Tako mama uči djecu pa da i se običan zvončić može pretvoriti u (vilu) Zvončicu, u biti on(a) to i jest, ali je to "suviše čarobno za ljudsko oko". Bijeg u maštu, fantaziju trebat će Alisi i Petru kad strada njihov brat David (Reece Yates), a tragedija dovodi do raspada obitelji. Majka se povlači u sebe i pije, otac se okreće kocki.
Tad klinci u hipu prolaze put iz dječje sobe do svijeta odraslih i prije vremena ulaze u taj bremenit svijet u kojem je lako zaboraviti sanjati i izgubiti maštu, svoju Nigdjezemsku i Zemlju čudesa. Bijeg od traume u fantaziju kao svojevrsni "coping mechanism" odvodi Alisu i Petra u avanturu do viktorijanskog Londona iz Dickensovih romana.
Ondje Izgubljeni dječaci izgledaju kao siročići iz "Olivera Twista", a Ludi klobučar i budući kapetan Kuka (Clarke Peters, David Gyasi) su otac i sin, uzgred Jackov tata i brat. Malčice nategnuto i prenapregnuto, ali takav je i cijeli film u nadograđivanju izvorne mitologije.
Nešto ne funkcionira, a nešto funkcionira, primjerice zamišljaj ujne Eleanor i majke Rose kao Crvene i Bijele kraljice. "Come Away" nastoji razviti (alegorijsku) fantaziju iz obiteljske drame i "vice versa", ali s polovičnim uspjehom na oba žanrovska polja i u cjelini u usporedbi sa superiornijim Del Torovim "Panovim labirintom" ili "Mostom za Terabithiju" i nedavnim "Tajnim vrtom".
Nekoliko uistinu lijepih i nadahnutih trenutaka mogu se izgubiti u svemu što je u film ubačeno iz predložaka, a u respektabilno smionom pokušaju da se na temelju toga kreira vlastiti bajkoviti svijet i u isti mah da se oslanja na već postojeći do kojeg će priča već doći s obzirom da "Jednom davno" ima narav prednastavka.
Zbog svega navedenoga, pitanje je može li film, neujednačeno razapet između fantazije i drame, biti zanimljiv klicima i roditeljima kao što je to bio jasnije i umješnije postavljeni "Secret Garden". Klincima bi moglo smetati previše drame i premalo fantazije, odraslima obratno.
Balans nije najbolje izvagan i "Come Away" kao fantazija ne uspijeva projicirati "sense of wonder" koji opstoji samo u glazbi Johna Debneyja ("Pasija", "Knjiga o džungli"), ali je u raskoraku s ostatkom filma. S druge strane, "Jednom davno" kao drama ne izaziva istinsku emociju, moguće sve to stoga što se film nećka jesu li njegovi likovi od papira (bajka) ili krvi i mesa (stvarnost).
Međutim, "Come Away" je siguran u vezi temeljnog pitanja/poruke "Zar ljudi stvarno zaborave sanjati kad odrastu?". Film od Alise i Petra, kao i klinaca u publici, traži da ponesu sa sobom maštu prilikom ulaska svijet odraslih u kojem je "više tuge nego možeš pojmiti". Da nastave bježati u snove posute zlatnom sanjarskom prašinom i nikad ne odrastu, budu zaigrani dječaci i djevojčice zauvijek. Vrijeme je da odrastem? Nije još. Nije nikad.
