StoryEditor
Film & TVCINEMARK NA FESTIVALU

DANI ‘Sretni završetak‘ bez kompromisa ili kako su beskrajni ‘Dani‘ otjerali publiku

19. rujna 2020. - 07:52

Obljetničarsko izdanje STFF-a privedeno je kraju uz hrvatsku premijeru filma koji estetikom i poetikom svodi 25 godina manifestacije sklone zahtjevnijoj i nerijetko beskompromisnoj festivalskoj filmofiliji. Zadnjeg dana STFF-a u Ljetnom kinu "Bačvice" prikazani su "Dani" (izvorni naslov "Rizi", engleski "Days"), novi film čuvenog malezijskog festivalskog art filmaša Tsai Ming-Lianga, nagrađen na ovogodišnjem Berlinaleu.

Nije to nimalo slučajno, čini se. Dakle, da upravo "Dani" zatvore STFF, a ne, recimo, dalmatinska premijera "Mare" kao (hrvatskog) festivalca prijemčivijeg širem auditoriju, što se i osjetilo u velikom odazivu publike, uvjerljivo najmasovnijem na ovogodišnjem izdanju festivala, ako ne i u njegovoj novijoj povijesti.

FILM: Rizi; drama; Tajvan/Francuska, 2020. REŽIJA: Tsai Ming-Liang ULOGE: Lee Kang-sheng, Anong Houngheuangsy OCJENA: *** ½

Ming-Liang je doživio proboj u svijet Berlinalea, Cannesa i Venecije sredinom devedesetih ("Vive L'Amour" "The River", "The Hole"...), koincidirajući s prvim STFF-ovim festivalskim koracima.

U međuvremenu se nametnuo kao redatelj koji se nikad ne povinjuje ukusima (šire) festivalske publike i kritike, baš kao i STFF. Godine 2013., nakon venecijanske premijere "Stray Dogs", Ming-Liang je najavio povlačenje u mirovinu, umoran od "produkcijskog modela" dugometražnog festivalskog filma.

Otprilike tu negdje STFF je također razmatrao umirovljenje, umoran od kuburenja s financijskim dotacijama mjerodavnih institucija. Sedam godina kasnije, Ming-Liang i dalje snima filmove lišene klasične naracije, a STFF ih projicira za šaku najstrpljivijih i najizdržljivijih filmofila.

Da će "Days" biti test strpljenja i izdržljivosti, Ming-Liang najavljuje upečatljivim dugim kadrom krajnje statičnosti i nedogađajnosti. Ukipljena kamera Changa Jhong-Yuana snima redateljevog kućnog glumca i muzu Leeja Kang-shenga dok zamišljeno sjedi u fotelji i šutke gleda kišu kako pada kroz prozor, i tako dobrih pet minuta.

Bit će ovo, izgleda, film dugih opservacijskih, meditativnih kadrova i skrivenih osjećaja osamljenosti preslikanih na nijemom licu glum(a)ca za koji se treba naoružati strpljenjem do zuba, poput Ramba. I hoće. Glumci izgovaraju malo i nimalo riječi bez titla, što nije slučajna tehnička pogreška, već Ming-Liangova namjerna odluka da se izgovoreno ne prevede na engleski, time i hrvatski.

Svaki idući kadar je sve duži, a kadrovi variraju od statički uistinu impresivnih, kakav je bio uvodni, do prilično banalnih, poput predstavljanja drugog neimenovanog muškog lika (Anong Houngheuangsy) kako priprema riblju juhu u ogoljenom stanu u kojem živi sam i u društvu samoga sebe tumara Bangkokom, otuđen od svijeta, jednako kao onaj muškarac s početka priče.

Film se giba u ritmu puža, možda i boje koja se suši. Kamera se blago pomakla valjda svega dvaput u "Danima" i(li) promijenila parametar kadra primicanjem u krupni plan. Centralni kadar, tj. scena, traje približno pola sata, a povezuje dvojicu usamljenika, sredovječnog i mlađeg muškarca, smještajući ih u hotelsku sobu.

Kang-shengov lik je angažirao Houngheuangsyjeva za masažu bolnog vrata i leđa od čega je, zanimljivo, njegov protagonist patio u filmu "Rijeka", a i on sam pati u stvarnosti. Masaža se pretvara u masiranje čitavog tijela i kulminirat će "sretnim završetkom" i seksom.

Tek nakon toga, u zadnjoj trećini, "Days" odškrinjuje vrata suzdržanih emocija i postaje intimniji portret samoće i alijenacije s tračkom prigušene sentimentalnosti i nježnosti, što dobar dio gledatelja, nažalost, nije dočekao, odbijen (dotad) distanciranom režijom i potenciranom sporosti filma. Čitav film je, međutim, sveden u zadnjoj trećini. Stariji muškarac poklanja mlađem glazbenu kutiju koja svira temu iz "Svjetala pozornice" Charlieja Chaplina.

Melodija je simbolična i pomalo ironična. "Limelight" je jedan od posljednjih Chaplinovih filmova, refleksija skorog kraja njegove karijere, tj., preneseno, rastanka dvojice muškaraca. Opet, to je i govorni film kralja nijeme filmske ere koji je uspio prenijeti emocije bez izgovorene riječi, kako to na kraju radi i Ming-Liang. Glazbena kutija u rukama mlađeg muškarca pokušava nadglasati vrevu grada i njegovu usamljenost.

Grand Prix ‘Atlantisu‘, ‘Martinac‘ Andrei Resner

Prognozirali smo da bi "Atlantis" mogao biti najbolji film 25. STFF-a i pogodili. Ukrajinski film Valentina Vasjanoviča na kraju je i dobio glavnu nagradu, Grand Prix, u dugometražnoj konkurenciji. Posebno priznanje u toj kategoriji pripalo je "Pričama iz šume kestena" mladog slovenskog filmaša Gregora Božiča, koje su otvorile STFF.

Grand prix u konkurenciji kratkog metra pripao je filmu “Song Of Clouds” nepalskog redatelja Ankita Poudela, a “Invazija” uzbekistanskog autora Dantea Rustava i “Aletsch” Švicarke Laurence Bonvin dobili su posebna priznanja.

STFF-ovu nagradu "Ivan Martinac", uvedenu 2017. za priznanje hrvatskim autorima za kreativno i inovativno korištenje filmskog jezika, primila je Andrea Resner za film “Rime bijele vrane”.

Konačno, laureat posebne nagrade 25. STFF-a za izuzetan doprinos umjetnosti pokretnih slika je cijenjeni meksički redatelj Carlos Reygadas koji će je, uz malo sreće, osobno preuzeti dogodine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

30. listopad 2020 13:15