Nebo se zacrvenilo iznad Hrvatske prije nekoliko noći i priuštilo rijetki doživljaj polarne svjetlosti u Lijepoj našoj. Idealan tajming za film naslovljen "Crveno nebo" ("Roter Himmel"/"Afire"). I doista, crveni se nebo i na velikom ekranu ZFF-a gdje je, u programu "Velikih 5", hrvatsku premijeru imao novi uradak prvaka njemačke kinematografije Christiana Petzolda, nagrađen Srebrnim medvjedom na Berlinaleu.
Međutim, u "Crvenom nebu" ne svijetli polarna svjetlost, tj. aurora borealis. To što je noćno nebo obojano u crveno zasluga je požara koji se nadvijaju nad baltičkom obalom sjeverne Njemačke, nedaleko mjesta gdje na radni odmor u izoliranu kućicu u šumi dolaze prijatelji, pisac Leon i fotograf Felix (Thomas Schubert, Langston Uibel).
Požar, odnosno vatra, indirektno se zaziva u prvoj sceni kad Felix kaže "it‘s misfiring" ciljajući da "nešto nije u redu" s njegovim automobilom. Felix je bio u pravu i auto nedugo poslije crkne, nakon čega oni moraju pješke do kućice koju im je ostavila njegova majka, i to kroz neutabane šumske putove.
Sudeći po uvodnoj sceni, bilo je ovdje štofa i za horor, posebice kad prijatelji zateknu Nadju (Paula Beer) i njezinog ljubavnika Devida (Enno Trebs), ne znajući da je Felixova majka njoj iznajmila kuću. Nadja i Devid se seksaju svake večeri u kući tankih zidova, kradući san Leonu koji planira dovršiti drugi roman naslovljen "Club Sandwich". Kuća na osami u šumi i seks dozivaju "Petak 13.", ali ništa od toga.
Petzold se ugleda u Erica Rohmera i ovo je njegov "rohmerovski" film, uobičajeno trezven i na prepoznatljivoj distanciji, svakako redateljev nešto laganiji komad drame u odnosu na teškaše poput "Barbare", "Feniksa" i "Tranzita". Na koncu, "Afire" je drugi dio Petzoldove trilogije o "prirodnim elementima, kreativnosti i ljubavi" nakon mitološke romanse "Undine".
Njegova nova muza Beer, nasljednica Nine Hoss, glumila je svojevrsnu Malu sirenu u "Undine" (voda kao element), a u "Crvenom nebu" glumi vatrenu Nadju koja ne nosi slučajno crvenu haljinu i pali vatru unutarnje patnje u patničkom Leonu koji se zaljubljuje u nju dok se hrva s kreativnošću.
Leon je krajnje nesimpatičan lik i gledatelju može u startu ići na živce, kad se naduri kao malo dijete doznavši da će on i Felix morati dijeliti kućicu. No, čini se da Petzold to želi i da se na momente približava (tragi)komediji unutar karakterne studije egocentričnog mladog čovjeka, vječito neraspoloženog, nesigurnog u sebe i isključenog od okoline, koji namjerno odbija prilike za kakvu-takvu sreću da bi mogao biti nesretan.
Kad ga Nadja zove na plažu, on govori da ne može zbog posla ("Posao to ne dopušta") i onda ga vidimo kako dangubi bacajući tenisku lopticu o zid umjesto da piše. Oko njega se događa sve i svašta, što bi mogao iskoristiti za roman i napisati nešto puno bolje od "Club Sandwich", a njemu treba vremena da to (u)vidi.
Gorkoslatko "Crveno nebo" nije žanrovski (drama, komedija) i tonalno (smijeh, tuga/površinska lepršavost, unutarnja mračnost) ujednačen film, ali umije stvoriti interesantnu dinamiku odnosa među likovima, naročito seksualnu tenziju Leona i Nadje koja je puno više od obične prodavačice sladoleda, netko tko je kadar za ručkom recitirati pjesmu Heinricha Heinea ("Asra").
Tenzija je sporogoreća i polako tinja, poput požara koji su sve bliže kućici, tako da će pahulje pepela, nalik snijegu, padati po dvorištu, kad Petzold unosi tračak filmske magije i vizualne inspiracije u festivalsku dramu, što mu uspijeva u par navrata (fluorescentni reketi, životinje u bijegu od požara, referencija na Pompeje). "Afire" pali tihu vatru.