Mediteranske filmove FMFS traži i u Južnoj Americi čije su zemlje i kinematografije kulturom i mentalitetom u približnom duhu Mediterana. Nazvan "Druga strana Mediterana" i pokrenut 2018., popratni program FMFS-a se prošle godine ("Ptice ljeta", "Rojo") nametnuo kao poprilično konkurentan glavnom "mediteranskom", iako ne konkurira za nagrade.
Na ovogodišnjem 13. FMFS-u "Druga strana Mediterana" je dospjela u prvi plan i polako "prijeti" postati "prva". Za to su zaslužni festivalski zvučni filmovi pristigli sa Sundancea i Venecije – meksički "Bez posebnih obilježja" ("Sin Señas Particulares"/"Identifying Features") i gvatemalska "La Llorona".
"Bez posebnih obilježja" je i ponajbolji film FMFS-a uz/iza "Mosquita" kojemu konkurira i vizualnom impresivnošću kadrova kakva dobrim dijelom krasi i "La Lloronu". Dugometražni prvijenac Fernande Valadez i novi film berlinskog laureata Jayroa Bustamentea naizgled su žanrovski i tonalno različiti (trilerska drama, politički horor), ali imaju nekih podudarnosti nadomak stvarnosti (društvena zbilja) i onstranosti (vatra-voda/suze).
Sporogoreći ritam, ugođaj žalovanja i (potencijalnog) gubitka, duševna strava i društveno-politički užas, majčinska odiseja za istinom i pravdom. "La Llorona" je političkiji film osovljen oko genocida nad domorodačkim narodom Maya u Gvatemali, festivalski art odgovor na hororski blockbuster "Prokletstvo tugujuće žene" iz svijeta "Prizivanja".
Jecanje i plač titularne ožalošćene žene željne osvete iz južnoameričkog horor-folklora diže umirovljena generala Enriquea (Julio Diaz) usred mrkle noći, netom prije suđenja za genocid u Gvatemali. Uvjeren da se netko ušuljao u kuću, general poseže za pištoljem iz privatne oružarnice i u strahu zamalo ustrijeli vlastitu suprugu Carmen (Margarita Kenefic).
"Jeste li čuli nekoga kako plače", pita general. "To je bila noćna mora, to je sve", uvjeravaju ga, a kad mu se takve stvari počnu ponavljati, njegova kćerka, liječnica Natalia (Sabrina De La Hoz), misli da je to do Alzheimerove bolesti i stresa zbog suđenja. Scena svjedočenja jedne starije Mayanke pod maramom na sudu unosi tračak jezovitosti zahvaljujući polaganom zumiranju do krupnog plana njezina lica koje ne vidimo dobro dok pripovijeda o nedjelima generalove vojske.
Tehnika je prenosiva na čitav film. Bustamente polako, čak i prepolako, zumira horor i doziva (ne)vidljive duhove gvatemalske prošlosti, svih stradalnika u genocidu. Njih predstavlja nova, mlada služavka generalove familije, domorotkinja Alma (Maria Mercedes Coroy), spremna navesti generala da okajava za zlodjela i na taj način pokušati zaliječiti rane mayanske prošlosti.
Almino lice jedva da se vidi od duge crne kose i podsjeća na Samaru iz "Kruga", posebice kad se natopi vodom u kadi, bazenu itd. i svojom pojavom u sitne sate uzbudi generala probuđenog nečijim/njezinim plačom koji je "uvijek bio slab na (mlade) domorotkinje".
Da će Almina pojava pojačati sablasnost u kući s generalovom familijom u izolaciji, jasno je kad proviri naopačke s kreveta na kat. Nažalost, punokrvnu horor sekvenciju nadnaravne crnomagijske jeze što ledi krv u žilama nećemo dočekati u filmu uspjelijem u formi realističke političke drame nego "čistog" natprirodnog horora.
Neke scene su, međutim, upečatljive, poput naglo zanijemjelog protesta ispred generalove kuće – prosvjednici šutke bulje u gvatemalskog krvnika sa slikama voljenih u rukama. Familija se nalazi pod opsadom tuge utjelovljene u prosvjednicima i Almi. Plavetni kolorit direktora fotografije Nicolása Wonga dominira filmom u noćnim scenama, boja isplakanih suza tugujuće žene/majke i njezina naroda.
U životno-filmičnom "Sin Señas Particulares" majka Magdalena (Mercedes Hernández) pokušava suspregnuti suze u potrazi za nestalim sinom Jesúsom (Juan Jesús Varela), odbijajući prihvatiti da je mrtav i neće se vratiti dok ga ne nađe. "Možda je tvoj sin živ", ulijevaju joj nadu.
Jesus je napustio dom s prijateljem Pedrom (Xicoténcatl Ulloa), a ujak potonjeg trebao im je srediti posao u Arizoni."Htio je pronaći vlastiti put", pravda majka upite zašto je Jesús morao otići kad je imao "cijeli život ovdje". Ipak, majka se nije čula sa sinom dva mjeseca i brine.
Briga je sve veća kad dozna da je Pedrovo beživotno (i spaljeno) tijelo pronađeno u "plitkom grobu", nakon što je njihov bus bio zaustavljen prije američke granice i putnici odvedeni u nepoznato. Paralelno pratimo mladića Miguela (David Illescas) uhvaćenog zbog nezakonita ulaza u Ameriku i deportiranog natrag u scenama u kojima samo čekamo da Terminator odnekle nabasa na granični prijelaz kao u "Mračnoj sudbini".
I "Bez posebnih obilježja" želi reći nekoliko riječi o (i)migrantskoj problematici na američko-meksičkoj granici, ali je više osoban nego političan film. Putovi Magdalene i Miguela će se presresti – ona traži sina, on majku, dakle točno ono što nemaju, usamljeni i sami u meksičkom "leglu zla", a zajedno bi možda mogli postati obitelj.
Usamljenost redateljica Valadez i direktorica fotografije Claudia Becerril estetski izvrsno oslikavaju zamagljenim kadrovima svjetala automobila i gradova u odrazu, svjetlosti izvan fokusa. Šarene točkice s jedne strane kadra i Magdalena ili Miguel s druge.
To su neke od pamtljivijih filmskih slika godine u orkestraciji filmašice na koju treba obratiti pozornost i mogla bi doprinijeti novoj svježini meksičke kinematografije, možda kao nekoć Alejandro Gonzales Inarritu ("Pasja ljubav") i Alfonso Cuaron ("I tvoju mamu, također").
Po brutalnoj "(mexican) cinema verite" snazi usporediv s "Helijem" Amata Escalantea i "Bez imena" Caryja Fukunage, čak i snažniji, "Bez posebnih obilježja" krase upečatljive vizualije meksičkih krajobraza i dodirljive emocije likova, dojmljiva režija i gluma.
Film krasi i sposobnost prirodne žanrovske intruzije, primjerice neprimjetnog otkliznuća i u horor tipa "The Wailing" (vražja prikaza kraj logorske vatre), jezovitiji od "La Llorone". "Sin Señas Particulares" se inati vlastitom naslovu i frca od "posebnih obilježja". Jedan od najposebnijih filmova FMFS-a i godine.