StoryEditor
Film & TVCINEMARK NA FESTIVALU

BEZ POSEBNIH OBILJEŽJA + LA LLORONA Druga strana Mediterana u prvom planu

13. srpnja 2020. - 21:38

Mediteranske filmove FMFS traži i u Južnoj Americi čije su zemlje i kinematografije kulturom i mentalitetom u približnom duhu Mediterana. Nazvan "Druga strana Mediterana" i pokrenut 2018., popratni program FMFS-a se prošle godine ("Ptice ljeta", "Rojo") nametnuo kao poprilično konkurentan glavnom "mediteranskom", iako ne konkurira za nagrade.

Na ovogodišnjem 13. FMFS-u "Druga strana Mediterana" je dospjela u prvi plan i polako "prijeti" postati "prva". Za to su zaslužni festivalski zvučni filmovi pristigli sa Sundancea i Venecije – meksički "Bez posebnih obilježja" ("Sin Señas Particulares"/"Identifying Features") i gvatemalska "La Llorona".

FILM: Sin Señas Particulares/La Llorona; trilerska drama/politički horor; Meksiko/Gvatemala, 2019. REŽIJA: Fernanda Valadez/Jayro Bustamente ULOGE: Mercedes Hernández, Juan Jesús Varela/Julio Diaz, Maria Mercedes Coroy OCJENA: **** ½; ***

"Bez posebnih obilježja" je i ponajbolji film FMFS-a uz/iza "Mosquita" kojemu konkurira i vizualnom impresivnošću kadrova kakva dobrim dijelom krasi i "La Lloronu". Dugometražni prvijenac Fernande Valadez i novi film berlinskog laureata Jayroa Bustamentea naizgled su žanrovski i tonalno različiti (trilerska drama, politički horor), ali imaju nekih podudarnosti nadomak stvarnosti (društvena zbilja) i onstranosti (vatra-voda/suze).

Sporogoreći ritam, ugođaj žalovanja i (potencijalnog) gubitka, duševna strava i društveno-politički užas, majčinska odiseja za istinom i pravdom. "La Llorona" je političkiji film osovljen oko genocida nad domorodačkim narodom Maya u Gvatemali, festivalski art odgovor na hororski blockbuster "Prokletstvo tugujuće žene" iz svijeta "Prizivanja".

Jecanje i plač titularne ožalošćene žene željne osvete iz južnoameričkog horor-folklora diže umirovljena generala Enriquea (Julio Diaz) usred mrkle noći, netom prije suđenja za genocid u Gvatemali. Uvjeren da se netko ušuljao u kuću, general poseže za pištoljem iz privatne oružarnice i u strahu zamalo ustrijeli vlastitu suprugu Carmen (Margarita Kenefic).

"Jeste li čuli nekoga kako plače", pita general. "To je bila noćna mora, to je sve", uvjeravaju ga, a kad mu se takve stvari počnu ponavljati, njegova kćerka, liječnica Natalia (Sabrina De La Hoz), misli da je to do Alzheimerove bolesti i stresa zbog suđenja. Scena svjedočenja jedne starije Mayanke pod maramom na sudu unosi tračak jezovitosti zahvaljujući polaganom zumiranju do krupnog plana njezina lica koje ne vidimo dobro dok pripovijeda o nedjelima generalove vojske.

Tehnika je prenosiva na čitav film. Bustamente polako, čak i prepolako, zumira horor i doziva (ne)vidljive duhove gvatemalske prošlosti, svih stradalnika u genocidu. Njih predstavlja nova, mlada služavka generalove familije, domorotkinja Alma (Maria Mercedes Coroy), spremna navesti generala da okajava za zlodjela i na taj način pokušati zaliječiti rane mayanske prošlosti.

Almino lice jedva da se vidi od duge crne kose i podsjeća na Samaru iz "Kruga", posebice kad se natopi vodom u kadi, bazenu itd. i svojom pojavom u sitne sate uzbudi generala probuđenog nečijim/njezinim plačom koji je "uvijek bio slab na (mlade) domorotkinje".

Da će Almina pojava pojačati sablasnost u kući s generalovom familijom u izolaciji, jasno je kad proviri naopačke s kreveta na kat. Nažalost, punokrvnu horor sekvenciju nadnaravne crnomagijske jeze što ledi krv u žilama nećemo dočekati u filmu uspjelijem u formi realističke političke drame nego "čistog" natprirodnog horora.

Neke scene su, međutim, upečatljive, poput naglo zanijemjelog protesta ispred generalove kuće – prosvjednici šutke bulje u gvatemalskog krvnika sa slikama voljenih u rukama. Familija se nalazi pod opsadom tuge utjelovljene u prosvjednicima i Almi. Plavetni kolorit direktora fotografije Nicolása Wonga dominira filmom u noćnim scenama, boja isplakanih suza tugujuće žene/majke i njezina naroda.

U životno-filmičnom "Sin Señas Particulares" majka Magdalena (Mercedes Hernández) pokušava suspregnuti suze u potrazi za nestalim sinom Jesúsom (Juan Jesús Varela), odbijajući prihvatiti da je mrtav i neće se vratiti dok ga ne nađe. "Možda je tvoj sin živ", ulijevaju joj nadu.

Jesus je napustio dom s prijateljem Pedrom (Xicoténcatl Ulloa), a ujak potonjeg trebao im je srediti posao u Arizoni."Htio je pronaći vlastiti put", pravda majka upite zašto je Jesús morao otići kad je imao "cijeli život ovdje". Ipak, majka se nije čula sa sinom dva mjeseca i brine.

Briga je sve veća kad dozna da je Pedrovo beživotno (i spaljeno) tijelo pronađeno u "plitkom grobu", nakon što je njihov bus bio zaustavljen prije američke granice i putnici odvedeni u nepoznato. Paralelno pratimo mladića Miguela (David Illescas) uhvaćenog zbog nezakonita ulaza u Ameriku i deportiranog natrag u scenama u kojima samo čekamo da Terminator odnekle nabasa na granični prijelaz kao u "Mračnoj sudbini".

I "Bez posebnih obilježja" želi reći nekoliko riječi o (i)migrantskoj problematici na američko-meksičkoj granici, ali je više osoban nego političan film. Putovi Magdalene i Miguela će se presresti – ona traži sina, on majku, dakle točno ono što nemaju, usamljeni i sami u meksičkom "leglu zla", a zajedno bi možda mogli postati obitelj.

Usamljenost redateljica Valadez i direktorica fotografije Claudia Becerril estetski izvrsno oslikavaju zamagljenim kadrovima svjetala automobila i gradova u odrazu, svjetlosti izvan fokusa. Šarene točkice s jedne strane kadra i Magdalena ili Miguel s druge.

To su neke od pamtljivijih filmskih slika godine u orkestraciji filmašice na koju treba obratiti pozornost i mogla bi doprinijeti novoj svježini meksičke kinematografije, možda kao nekoć Alejandro Gonzales Inarritu ("Pasja ljubav") i Alfonso Cuaron ("I tvoju mamu, također").

Po brutalnoj "(mexican) cinema verite" snazi usporediv s "Helijem" Amata Escalantea i "Bez imena" Caryja Fukunage, čak i snažniji, "Bez posebnih obilježja" krase upečatljive vizualije meksičkih krajobraza i dodirljive emocije likova, dojmljiva režija i gluma.

Film krasi i sposobnost prirodne žanrovske intruzije, primjerice neprimjetnog otkliznuća i u horor tipa "The Wailing" (vražja prikaza kraj logorske vatre), jezovitiji od "La Llorone". "Sin Señas Particulares" se inati vlastitom naslovu i frca od "posebnih obilježja". Jedan od najposebnijih filmova FMFS-a i godine.

Osobni ‘best of‘ 13. FMFS-a

Strani
1. "Mosquito"/"Bez posebnih obilježja"
2. "Sin"
3. "Nas dvije"
4. "Sole"
5. "La Llorona"

Domaći
1. "Mater"/"Druker"
2. "Arka"
3. "Da je meni ono što mi nije"

Iznenađenje i razočaranje
'Sole' je u Split stigao bez festivalskih nagrada, a pokazao se boljim od nekih laureata, poput razočaravajućih 'Mračnih priča'.

Ljetna filmsko-festvalska sezona pod upitnikom zbog korone

FMFS može biti više nego zadovoljan (post)koronskim 13. izdanjem. Posjet je bio odličan unatoč izostanku after partyja, filmovi uglavnom dobri, mjere prema uputama epidemiologa ispoštovane. No, s obzirom na povratak nesretne korone, ljetna filmsko-festivalska sezona koja počinje s FMFS-om je pod upitnikom nakon otkazivanja Motovuna i Pule.

Izdvojeno

21. srpanj 2020 02:26