Kultura Kultura

Librofilija

Memoari borca za pravo na pamćenje

Librofilija

Kome valja preporučiti memoare sredovječnog punkera? Možda drugim sredovječnim punkerima?

Da, ali ne – glasio bi najprecizniji mogući odgovor u slučaju knjige “Život s Idi(j)otima”, Nenada Marjanovića alias dr. Fritza. Jer njegov bend (odnosno KUD u sastavu Saša Milovanović - Sale Veruda, Branko Črnac - Tusta i Diego Bosusco - Ptica) odavno već uživa u reputaciji kulturne činjenice koja daleko nadilazi nišu samo jednoga glazbenog žanra.

Teško je, ako ne i nemoguće, prisjetiti se sličnog primjera grupe čije stvaralaštvo poštuju čak i oni kojima je takva glazba inače nepodnošljivi davež. Osobno znam za barem nekoliko slučajeva osoba mahom vrlo zrele, možda čak i mrvicu prezrele dobi, kojima sam spomen Idijota izaziva duboki respekt, pa i ganuće, bez obzira na činjenicu što ih punkerski izričaj i stajling inače duboko uznemiruju.

Premda de jure “samo” muzički sastav, KUD Idijoti oduvijek su bili i ponešto više od toga, recimo, sasvim osebujna inačica pokreta otpora. Čemu? – mogao bi se upitati poneki tek stasali klinac ili netko tko je prespavao tri desetljeća hrvatske mlade demokracije. Za početak zaboravu, a onda manje-više svemu ostalom. Konačno, iz nijekanja prošlosti odnosno nakaznog interpretiranja povijesti, izvedeni su manje-više svi problemi koji do danas guše i drobe ovo društvo.

A tome su se Idijoti i “programatski” suprotstavili sjajnom skladbom “Sjećam se”: u četiri kratka stiha stalo je sve važno što se ima reći o hrvatskom jučer, danas i sutra. Utoliko se i ne treba čuditi što je njihov ustanak protiv kolektivne amnezije oduševljeno dočekan na mnogim stranama.

Svi koji su se željeli oduprijeti histeričnom fabriciranju prošlosti, u pulskim su punkerima htjeli-ne htjeli morali razabrati glasne saveznike, čak i ako im punk nije bio bogzna kako mio. Onima, pak, koji su odgojeni na evanđelju po Johnnyju Rottenu i Joeu Strummeru, Idijoti su morali leći kao budali šamar.

Pulska četvorka odavno – i zasluženo! – uživa u reputaciji “zadnjeg jugoslavenskog benda”. Naprosto, na prostorima u međuvremenu upokojene države nakon njih više se nije pojavila grupa koja je imala dovoljno vremena mobilizirati publiku iz različitih republika prije izbijanja ratova. No, Fritzova knjiga svjedoči kako bi Idijote trebalo zvati i “zadnjim socijalističkim bendom”, i to iz najmanje dva razloga.

Prije svega, Puljani su, da parafraziram staru obrazovnu krilaticu, bili “punkeri iz rada i uz rad”. Nitko od njih nije bio mamin sin, vječni student ili lijena bitanga neke druge vrste. Prije nego što su postali rockerima, bili su šljakerima: jedan je (Fritz) bio čuvar u umobolnici, a ostala trojica radnici u Uljaniku (paralel-slalom između glazbe i redovnog posla Idijoti će još dugo održavati, a njihov frontmen Tusta sve do smrti ostat će razapet između škvera i glazbe).

Potom, tko zna bi li se njihova karijera ikada pomaknula s mrtve točke da novcima od K15 (mladim naraštajima na znanje, radilo se o dodatku na plaću koji je isplaćivan ljeti da bi si radnička klasa mogla priuštiti odmor na moru) nisu financirali prvi ulazak u studio i snimanje demo-vrpci.

Naravno, iz činjenice što ih imamo razloga zvati zadnjim jugoslavenskim i socijalističkim bendom, za Idijote nije proizašlo nikakvo dobro. Tek što su se čestito usvirali i predstavili publici, država se raspala, pa su sljedećih nekoliko godina više nastupali izvan granica Hrvatske, osobito u Njemačkoj, negoli doma (usput, u isti mah je i dirljivo i za krepati od smijeha čitati Fritzova, dakle, punkerova sjećanja na davnu turneju u Švicarskoj, odakle nosi iskrenu fascinaciju savršeno uređenom zemljom gdje je sve pod konac).

Premda službeno umirovljeni punker, Fritz je sačuvao stari, prčeviti duh. Ne utapa se u gorčini, nije kivan na svijet, ne traži izlike. “Nikada ništa nismo morali”, piše na jednome mjestu, “niti muzički niti politički, bili smo i ostali svoji. (...) Nije nas tlačio niti Tito niti Tuđman, jebalo nam se za obojicu, ovog prvog smo voljeli, ovog drugog mrzili, no niti jedan od njih nije nas ni na što tjerao.”

Kako su Idijoti svirali, tako Fritz piše: muskulativno, energično, izravno, s rečenicama kao riffovima, bez viškova i kićenih ukrasa, udarajući drito u glavu, bivajući razoružavajuće iskren i tamo gdje bi se mnogi utekli uljepšavanju privatne povijesti.

Osim što je svoje najdinamičnije godine zbio između korica, na isti je prostor uspio stisnuti i cijelu jednu pretežno tugaljivu epohu koju smo preživjeli i zaslugom četvorice opičenih i nepotkupljivih Puljana, boraca za naše (zapravo svačije) pravo na pamćenje.•

Naslovnica Kultura