Kultura Kultura

Librofilija

Unuk na stazi ponosa i strave

Librofilija

Puno je knjiga ispisano da bi se dokumentirala tako razumljiva ljudska potreba da se prošlost ne zaboravi. Lebedev, pak, kao dijete ovog vremena, piše o raširenoj potrebi da se prošlost zaboravi

Sergej Lebedev nije gospodin Svatković, dakle, ruska varijanta imena Petar Petrović ili John Smith. Pa ipak, zaguglate li ga, tražilica će izbaciti cijeli niz gospode koja se jednako zovu (ili su se jednako zvala), i koja su u svojim zanimanjima izgradila respektabilne karijere.

Jedan je bio šahovski šampion, drugi ugledni kemičar, treći je napravio prvi sovjetski kompjutor, četvrti je bivši general koji se prestrojio u političare, peti je nogometni trener, no nas zanima šesti, obrazovanjem geolog, rođen 1981. godine u Moskvi, koji je kao pisac debitirao 2011. romanom "Granica zaborava" (na hrvatski ga je preveo Ivo Alebić). To djelo u međuvremenu je prevedeno na brojne jezike, "Wall Street Journal" proglasio ga je jednim od najboljih romana 2016. godine, a ni kritičari drugih novina nisu bili puno umjereniji u dijeljenju komplimenata.

Čime je to čovjek iz literaturi nesukladne branše, koji je punih sedam godina proveo u geološkim ekspedicijama na sjeveru Rusije i u Srednjoj Aziji, uspio zaslužiti tolike aplauze? U najkraćem, moćnom prozom poetske osjećajnosti, kojom je zamašnom korpusu logorološke literature dopisao važno, izuzetno dojmljivo i bolno nedostajuće poglavlje.

Priča započinje kad pripovjedačeva obitelj kupi vikendicu u ljupkom predgrađu nadomak šume. U paketu s nekretninom dobit će i slijepog starca, prvog susjeda, koji će, kako vrijeme bude odmicalo, početi igrati sve važniju ulogu u njihovim životima, ponekad i presudnu. Narator se najvjerojatnije ne bi ni rodio da starac nije nagovorio njegovu majku da odustane od pobačaja, premda se morala suočiti s ozbiljnim zdravstvenim rizicima i mogućnošću da ne preživi porođaj. Čovjek s kojim nisu ni u kakvom krvnom srodstvu, a teško ga je zvati prijateljem jer je puno stariji od pripovjedačevih roditelja, postat će nekom vrstom zamjenskog, dopunskog, izabranog praroditelja ili naprosto Drugi djed.

O svim važnim obiteljskim poslovima on će sve znati i imati skoro pa obvezujuće mišljenje, jer će služiti kao neka vrsta kućnog consiglierea, čija se svaka riječ pozorno sluša i s poštovanjem slijedi. Pritom, ni dječak ni njegovi roditelji neće znati skoro ništa o prošlosti toga starca: gdje je živio, što je radio, je li imao obitelj? A neće se ni usuditi postaviti mu nijedno škakljivo izravno pitanje, jer je starac, bez obzira na ranjivost pozne dobi, sačuvao bogzna kad stečeno autoritativno držanje.

Nakon puno godina, kad pripovjedač postane nasljednik Drugog djeda, u njegovu će pisaćem stolu pronaći nekoliko neobičnih figurica i dopisnica sa sjevera zemlje. Ta mu otkrića nimalo neće razbistriti maglovitu starčevu pojavu, dapače, samo će dodatno produbiti misterij koji je ispleten oko njega, ali će ga i potaknuti da pokuša istražiti njegovu prošlost. Zbog te će odluke otputovati daleko, suočiti se s ozbiljnom opasnošću, ali i konačno razgrnuti veo tajni, iako bi možda bilo bolje da ih nikada nije uspio saznati.

Sergej Lebedev tek je krenuo u osmoljetku kad je Sovjetski Savez kolabirao. O svim traumama života pod hard core staljinizmom i njegovim kasnijim light inačicama mogao se obavijestiti samo naknadno, iz druge ili treće ruke. Njegovu iskustvu puno su bliže ruske traume iz tranzicijskog razdoblja, kad se na ruševinama jednog poretka počeo zidati novi, grabežljivi i divlji. Pa ipak, Lebedev je napisao jednu od najvažnijih knjiga o logorima, pri čemu mu je (relativna) mladost samo pomogla.

Jer, puno je knjiga ispisano kako bi se dokumentirala tako razumljiva potreba da se prošlost ne zaboravi, jer se samo tako žrtve mogu dostojanstveno ožaliti, a njihovi mučitelji izvrgnuti (makar zakasnjelom) sramoćenju. Lebedev, pak, kao dijete ovog vremena, piše o raširenoj potrebi da se prošlost zaboravi.

Jedan od likova njegova romana, karijerni zločinac u službenoj odori, ovako se suočava s ravnodušnošću svuda oko sebe: "Nije se bojao toga što je napravio; bojao se činjenice da njemu, kao zapovjedniku streljačkog voda, nitko u sadašnjem svijetu nije pljunuo u lice, niti ga se bojao. On, koji je preživio ne samo svoje žrtve nego i one koji bi mogli svjedočiti o njima i za njih, ostao je sam; sva strijeljanja, sva ubojstva bila su zaboravljena, čitava epoha pala je na dno pamćenja."

Kada bi Sergeja Lebedeva neka monstruozna vlast osudila na život u samici od dva kvadrata, siguran sam da bi i u tom surovo praznom ambijentu bio kadar ispisati knjigu prebogatu opažanjima koja većini, ma zapravo svima, uporno izmiču, dok ih on hvata nekim nevidljivim ticalima i potom razlistava u dionice na pola puta između poetskoga i esejističkoga sloga. Da skratim, "Granicu zaborava" zajamčeno ćete dugo pamtiti.

Naslovnica Kultura