StoryEditor
Kulturakamerom prema jugu

Ako hoćeš napraviti nešto u igranom filmu, moraš biti u Zagrebu, ali nas desetak članova splitskog 'novog vala' opsesivni smo sa snimanjem u Splitu, kaže Josip Lukić, redatelj nagrađen na ZFF-u

26. studenog 2019. - 22:00

Tada 30-godišnjeg Splićanina Josipa Lukića predstavili smo čitateljima kao veliki potencijal hrvatskog filma otprilike u ovo doba 2014. godine, kad je njegov kratkiš “Vrag u gospođici Jones” bio skinut s programa festivala u francuskom Brestu zbog “neprimjerena prikazivanja obitelji i neosuđivanja negativnosti”.

“Kontroverza” kao da je postala deviza splitskog “enfant terriblea” u narednim godinama iza (“Minjonja njanjonja”) i ispred kamere (“Lovebox”), u funkciji redatelja/scenarista i glumca u snažnim, psihološki i seksualno nijansiranim filmovima, s naglaskom na sjajni i nevjerojatno smioni intimni dokumentarac “Majči” o vlastitoj majci.

Povodom “Majči”, jednog od najboljih, a svakako najhrabrijih hrvatskih dokumentaraca u 21. stoljeću i šire, htjeli smo napraviti novi, treći razgovor nakon spomenutog i ZFF-ovskog iz 2015., ali Lukić je odbio rekavši da je intervju nepotreban jer sam film govori/otkriva previše.

Godinu kasnije, stvorila se nova prilika, kad je sad već 35-godišnji Splićanin osvojio posebno priznanje na ZFF-u za novi kratki film “Južno voće”. Pet godina je prošlo od našeg prvog intervjua do ovog. Pravi “Boyhood”. U odnosu na 2014. Lukić je danas “sigurno malo zreliji, zadovoljniji i deblji”.

- Okušao sam se u igranom i dokumentarnom filmu i kao glumac, tako da sam i naučio dosta o filmu kao takvom, ali i o životu i sebi kroz te procese. Sretan sam što se mogu baviti onim što volim – kaže.

Redatelji trebaju nešto proći u životu da bi im filmovi bili bolji, čak i da upišu ADU. Tako smatra Lukić koji je radio kao konobar, skladištar, službenik u banci, prodavač osiguranja, malonogometni sudac, voditelj radioemisije o elektronskoj glazbi... Sve ga je to oblikovalo kao filmaša, od radioemisije o partijani do kratkog filma “Ultra”.

- Oblikovalo me u smislu da nisam proveo život družeći se samo s jednom vrstom ljudi, figurativno rečeno. Dosta filmaša provede život u nekom svom balonu, što nekad može odmoći u orginalnosti stvaralaštva.

Na kraju dana svi se volimo okružiti ljudima koji nam odgovaraju, ali mnoštvo znanja i ideja se može dobiti kad nemaš neke zidove i blokade u pristupu ljudima.

Iako ništa od tog nije presudno, možeš biti i Bubble Boy iz “Seinfelda”, ali ako imaš socijalnu inteligenciju, pisat ćeš realističnije scenarije i od braće Dardenne i Miljenka Smoje – tumači Lukić.

Svakako, od 2014. naovamo on je stekao nekakav kultni status kao rijetki domaći filmaš kojemu se ta etiketa uopće može prišiti, premda skromno veli da “ne može pričati u tim dimenzijama”.

- Ne doživljavam toliko ozbiljno niti sebe niti našu kinematografiju jer smo premali da bi netko uopće bio kultan. Ali, ako su neki moji filmovi dovoljno pomaknuti i zanimljivi pa dobiju takve komentare, naravno da je lijepo čuti – ističe Lukić.

Kako ne dobiva baš često službena priznanja, iako bi trebao, Lukiću je lijepo legla nagrada ZFF-a. No, koliko će ona odjeknuti i imati efekta, tj. kakav je uopće odnos prema kratkom filmu, pitamo ga.

- ZFF “Kockice” je ipak br. 1 festival za kratke igrane filmove u Hrvatskoj pa smo kao ekipa filma bili sretni zbog priznanja i da nas žiri nije zaobišao. Bilo je stvarno odličnih filmova u konkurenciji.

Zbog nagrade možda više ljudi pogleda sam film, što je odlično, ali na kraju je najvažnije da je film dobar i da izdrži zub vremena. Ne radim razliku između kratkog, srednjeg ili dugog metra, film je uvijek film.

Jeste čuli Federera kako govori da je samo Wimbledon turnir, a ATP Masters 1000 nije? Ili arhitekta koji želi samo projektirati “Dalmatia Tower”, a kuće na Padzigradu ne?

Svjestan sam da je dugometražni film jednostavno medijima atraktivniji, ali filmaši ne bi smjeli razmišljati u tim dimenzijama. Sad je neko čudno vrijeme kad ispada da je bolje snimati Kerumovu vrećicu na vjetru 70 minuta i reći “napravio sam dugi metar, pišite o meni” – drži Lukić.

Splitski filmaš ne opterećuje se “kategorijama” u smislu hoće li ga ZFF-ova nagrada približiti “mainstreamu” ili će djelovati nezavisnjačko-undegroundovski.

- To mi je preinfantilno. Želim raditi filmove na najbolji mogući način i u najboljim uvjetima. Ako to znači da će me netko prozvati da sam “mainstream”, odlično – pojašnjava Lukić.

Za “Južno voće” je uspio angažirati i mlade zvijezde Lanu Barić i Tihanu Lazović, a potonju snimiti u kratkoj, ali prilično žustroj sceni seksa kakvu hrvatski film nije vidio od “Zvizdana”, pa i žešću.

- S obje je suradnja bila jako dobra. Lana je direktna i kaže ti sve u lice, što ja najviše volim, a Tihana je osoba koju niti ne osjetiš na setu, a kad se upali kamera, pretvori se u zvijer.

Nisu slučajno obje gdje jesu i stalno tražene za uloge. Moram spomenuti i Snježanu Šiškov, od koje sam dosta naučio kako komunicirati s ljudima samo gledajući je na setu i probama – hvali on glumice.

A to da splitski filmaši sve više rasturaju na ZFF-u Lukića uopće ne čudi.

- Pogotovo za Rina Barbira jer je kao i snimatelj pokazivao režijsko znanje, to se dalo osjetiti, a kad mu pogledate spotove osjetite kako zna komunicirati s širom publikom, što nije uobičajena osobina domaćih redatelja. Split sa svojim mentalitetom je plodno tlo za mnoge autentične priče, stvarno mi nije iznenađenje da su splitski filmovi popularni - govori.

Lukić i njegov česti suradnik Igor Jelinović ("Snijeg u Splitu", "Dan Marjana", "Medo mali", "Ultra"), Rino Barbir ("Druker"), Mladen Stanić ("Bila soba"), Šimun Šitum ("Ritki zrak"), Marko Jukić ("Med i mliko"), Andrija Mardešić ("Nas dva")... Formira se neki splitski "novi val".

- Stvarno nas ima, i to je super. Jednostavno smo valjda svi shvatili da ako hoćeš napravit nešto u igranom filmu moraš biti u Zagrebu, takva je situacija, ali svi smo opsesivni sa snimanjem u Splitu.

Još bih nadodao na ova imena i Tonćija Gaćinu, Andriju Tomića itd. Možda je sad vrijeme da se dogovorimo i odaberemo neki drugi grad za snimanje – razmišlja Lukić kojemu Split dobro izgleda iz Zagreba, a mogao bi biti tema ili lokacija njegovog dugometražnog filma.

- Ako dođem u priliku snimati dugometražni, mislim da hoće. Jednostavno ne mogu radnju smjestit negdje drugdje, ovako na prvu, sad kad razmatram, nemam još skroz razrađenu ideju, ali uvjeren sam da ću snimati u Splitu. Ja sam se formirao u devedesetima, tako da meni od ovog sad ništa previše ne smeta.

Neka klubova, turista, gužvi, mladih, neka uređenog i osvijetljenog Peristila i Kenjare i travnatih površina na školskim nogometnim igralištima umjesto stakla razbijenih pivskih boca, relativno uređenog Žnjana i Trstenika na kojem ne moram gledat hoću li stat na iglu kad se odem okupati. Sve je to meni puno bolje od onog prije.

Izdvojeno

12. kolovoz 2020 01:09