StoryEditor
Kulturakamerom prema jugu

Ako hoćeš napraviti nešto u igranom filmu, moraš biti u Zagrebu, ali nas desetak članova splitskog 'novog vala' opsesivni smo sa snimanjem u Splitu, kaže Josip Lukić, redatelj nagrađen na ZFF-u

26. studenog 2019. - 22:00

Tada 30-godišnjeg Splićanina Josipa Lukića predstavili smo čitateljima kao veliki potencijal hrvatskog filma otprilike u ovo doba 2014. godine, kad je njegov kratkiš “Vrag u gospođici Jones” bio skinut s programa festivala u francuskom Brestu zbog “neprimjerena prikazivanja obitelji i neosuđivanja negativnosti”.

“Kontroverza” kao da je postala deviza splitskog “enfant terriblea” u narednim godinama iza (“Minjonja njanjonja”) i ispred kamere (“Lovebox”), u funkciji redatelja/scenarista i glumca u snažnim, psihološki i seksualno nijansiranim filmovima, s naglaskom na sjajni i nevjerojatno smioni intimni dokumentarac “Majči” o vlastitoj majci.

Povodom “Majči”, jednog od najboljih, a svakako najhrabrijih hrvatskih dokumentaraca u 21. stoljeću i šire, htjeli smo napraviti novi, treći razgovor nakon spomenutog i ZFF-ovskog iz 2015., ali Lukić je odbio rekavši da je intervju nepotreban jer sam film govori/otkriva previše.

Godinu kasnije, stvorila se nova prilika, kad je sad već 35-godišnji Splićanin osvojio posebno priznanje na ZFF-u za novi kratki film “Južno voće”. Pet godina je prošlo od našeg prvog intervjua do ovog. Pravi “Boyhood”. U odnosu na 2014. Lukić je danas “sigurno malo zreliji, zadovoljniji i deblji”.

- Okušao sam se u igranom i dokumentarnom filmu i kao glumac, tako da sam i naučio dosta o filmu kao takvom, ali i o životu i sebi kroz te procese. Sretan sam što se mogu baviti onim što volim – kaže.

Redatelji trebaju nešto proći u životu da bi im filmovi bili bolji, čak i da upišu ADU. Tako smatra Lukić koji je radio kao konobar, skladištar, službenik u banci, prodavač osiguranja, malonogometni sudac, voditelj radioemisije o elektronskoj glazbi... Sve ga je to oblikovalo kao filmaša, od radioemisije o partijani do kratkog filma “Ultra”.

- Oblikovalo me u smislu da nisam proveo život družeći se samo s jednom vrstom ljudi, figurativno rečeno. Dosta filmaša provede život u nekom svom balonu, što nekad može odmoći u orginalnosti stvaralaštva.

Na kraju dana svi se volimo okružiti ljudima koji nam odgovaraju, ali mnoštvo znanja i ideja se može dobiti kad nemaš neke zidove i blokade u pristupu ljudima.

Iako ništa od tog nije presudno, možeš biti i Bubble Boy iz “Seinfelda”, ali ako imaš socijalnu inteligenciju, pisat ćeš realističnije scenarije i od braće Dardenne i Miljenka Smoje – tumači Lukić.

Svakako, od 2014. naovamo on je stekao nekakav kultni status kao rijetki domaći filmaš kojemu se ta etiketa uopće može prišiti, premda skromno veli da “ne može pričati u tim dimenzijama”.

- Ne doživljavam toliko ozbiljno niti sebe niti našu kinematografiju jer smo premali da bi netko uopće bio kultan. Ali, ako su neki moji filmovi dovoljno pomaknuti i zanimljivi pa dobiju takve komentare, naravno da je lijepo čuti – ističe Lukić.

Kako ne dobiva baš često službena priznanja, iako bi trebao, Lukiću je lijepo legla nagrada ZFF-a. No, koliko će ona odjeknuti i imati efekta, tj. kakav je uopće odnos prema kratkom filmu, pitamo ga.

- ZFF “Kockice” je ipak br. 1 festival za kratke igrane filmove u Hrvatskoj pa smo kao ekipa filma bili sretni zbog priznanja i da nas žiri nije zaobišao. Bilo je stvarno odličnih filmova u konkurenciji.

Zbog nagrade možda više ljudi pogleda sam film, što je odlično, ali na kraju je najvažnije da je film dobar i da izdrži zub vremena. Ne radim razliku između kratkog, srednjeg ili dugog metra, film je uvijek film.

Jeste čuli Federera kako govori da je samo Wimbledon turnir, a ATP Masters 1000 nije? Ili arhitekta koji želi samo projektirati “Dalmatia Tower”, a kuće na Padzigradu ne?

Svjestan sam da je dugometražni film jednostavno medijima atraktivniji, ali filmaši ne bi smjeli razmišljati u tim dimenzijama. Sad je neko čudno vrijeme kad ispada da je bolje snimati Kerumovu vrećicu na vjetru 70 minuta i reći “napravio sam dugi metar, pišite o meni” – drži Lukić.

Splitski filmaš ne opterećuje se “kategorijama” u smislu hoće li ga ZFF-ova nagrada približiti “mainstreamu” ili će djelovati nezavisnjačko-undegroundovski.

- To mi je preinfantilno. Želim raditi filmove na najbolji mogući način i u najboljim uvjetima. Ako to znači da će me netko prozvati da sam “mainstream”, odlično – pojašnjava Lukić.

Za “Južno voće” je uspio angažirati i mlade zvijezde Lanu Barić i Tihanu Lazović, a potonju snimiti u kratkoj, ali prilično žustroj sceni seksa kakvu hrvatski film nije vidio od “Zvizdana”, pa i žešću.

- S obje je suradnja bila jako dobra. Lana je direktna i kaže ti sve u lice, što ja najviše volim, a Tihana je osoba koju niti ne osjetiš na setu, a kad se upali kamera, pretvori se u zvijer.

Nisu slučajno obje gdje jesu i stalno tražene za uloge. Moram spomenuti i Snježanu Šiškov, od koje sam dosta naučio kako komunicirati s ljudima samo gledajući je na setu i probama – hvali on glumice.

A to da splitski filmaši sve više rasturaju na ZFF-u Lukića uopće ne čudi.

- Pogotovo za Rina Barbira jer je kao i snimatelj pokazivao režijsko znanje, to se dalo osjetiti, a kad mu pogledate spotove osjetite kako zna komunicirati s širom publikom, što nije uobičajena osobina domaćih redatelja. Split sa svojim mentalitetom je plodno tlo za mnoge autentične priče, stvarno mi nije iznenađenje da su splitski filmovi popularni - govori.

Lukić i njegov česti suradnik Igor Jelinović ("Snijeg u Splitu", "Dan Marjana", "Medo mali", "Ultra"), Rino Barbir ("Druker"), Mladen Stanić ("Bila soba"), Šimun Šitum ("Ritki zrak"), Marko Jukić ("Med i mliko"), Andrija Mardešić ("Nas dva")... Formira se neki splitski "novi val".

- Stvarno nas ima, i to je super. Jednostavno smo valjda svi shvatili da ako hoćeš napravit nešto u igranom filmu moraš biti u Zagrebu, takva je situacija, ali svi smo opsesivni sa snimanjem u Splitu.

Još bih nadodao na ova imena i Tonćija Gaćinu, Andriju Tomića itd. Možda je sad vrijeme da se dogovorimo i odaberemo neki drugi grad za snimanje – razmišlja Lukić kojemu Split dobro izgleda iz Zagreba, a mogao bi biti tema ili lokacija njegovog dugometražnog filma.

- Ako dođem u priliku snimati dugometražni, mislim da hoće. Jednostavno ne mogu radnju smjestit negdje drugdje, ovako na prvu, sad kad razmatram, nemam još skroz razrađenu ideju, ali uvjeren sam da ću snimati u Splitu. Ja sam se formirao u devedesetima, tako da meni od ovog sad ništa previše ne smeta.

Neka klubova, turista, gužvi, mladih, neka uređenog i osvijetljenog Peristila i Kenjare i travnatih površina na školskim nogometnim igralištima umjesto stakla razbijenih pivskih boca, relativno uređenog Žnjana i Trstenika na kojem ne moram gledat hoću li stat na iglu kad se odem okupati. Sve je to meni puno bolje od onog prije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. svibanj 2022 14:03