StoryEditor

Ni Tuđman ni Kuharić ne bi dozvolili ovakvu Hrvatsku

Piše Zlatko Gall
19. listopada 2017. - 14:00

Nema ga tko nije uočio tu čudesnu podudarnost koju su oni skloniji praznovjerju ili teoriji zavjere kozmičkih sila u trenu prepoznali kao još jedan dokaz kobnosti nadnevka "petak trinaesti". Jer tog su petka, oslobađajuća presuda za recidivista Tomu Horvatinčića, ovrha za obitelj Šitum te čudovišna izjava Vice Batarela o žrtvama silovanja koje moraju na svijet donijeti zločinom začeto dijete, poslali poruku da je u Hrvatskoj mnogo toga trulo.

Recimo da je pravosudni sustav nalik žitkom blatu u koji tonu samo oni s dna kace dok se pripadnici "elite" uvijek izvuku na suho. Uz pomoć s vrha dobačenog užeta ili pojasa za spašavanje koji ih odgodama i zastarama drži na površini dok se blatna močvara sama od sebe ne isuši.

Pravosudni cirkus

Ako je godinama kolokvijalni istovremeno duhovit i ciničan naziv za kafiće u blizini sudova bio "Kod lažnog svjedoka", danas bi ih valjalo preimenovati u "Caffe promijenjenog iskaza". Ili možda "Kafić kod Alzheimera". Zaborav i promijenjeni iskazi su naime postali novi standard i adut obrane u najrazvikanijim pravosudnim slučajevima.

Poput onih Zdravku Mamiću ili Tomi Horvatinčiću. U slučajevima gdje je možebitna ili nepravomoćna oslobađajuća presuda temeljena na različitim iskazima svjedoka koje, gle vraga, nitko ozbiljnije ni ne pita odakle tako iznenadni slučaj amnezije ili drastično drukčijeg svjedočenja.

U Horvatinčićevu slučaju riječ je, recimo, o - za nas pravosudne laike - neshvatljivoj promjeni iskaza ključne svjedokinje koja je svoju prvotnu tvrdnju o Horvatinčiću koji je pri punoj svijesti urlao kako su mu otkazale komande i živahno mahao rukama, preinačila u priču o gubitku svijesti.

Netko je tu očito doista izgubio svijest. Možda najviše oni koji su donijeli (nepravomoćnu) oslobađajuću presudu. I omogućili da se taj - za većinu pravno potkovanih insajdera ali i za nas laike - pravosudni cirkus nastavi razvučen poput žvakaće gume na ljetnom suncu do svog sasvim izvjesnog apsurdnog "pravorijeka".

Odnosno dok mediji i javnost - koji su ionako jedini "korektiv" bizarnim odlukama iz sudnica - ne otupe zamoreni i ugnjavljeni pravosudnim vrzinim kolom i ping-pongom između nadležnih sudova i Ustavnog suda. Koji, naravno - baš kao i u slučaju Sanader - uvijek sve može vratiti na početak.

No pravosuđe nije uvijek tako sporo. Posebice kad je riječ o ovrhama. Dakako, onih s dna hranidbenog lanca. Poput penzića koji nisu platili harač državnoj "dalekovidnici" ili - ne čitajući ona sitna slova - "popušili" priču nekog telekoma o besplatnim pozivima.

Poput roditelja male Nore Šitum koji su se, eto, drznuli upozoriti da se novci kojima se može spasiti život nekom oboljelom djetetu troši na plaće i božićnice. Uvjereni da se novac troši netransparentno, da njime kao vlastitim imutkom raspolaže predsjednica Udruge (a kasnije i istoimene Zaklade) te da se novac isplaćuje članovima obitelji čelnih ljudi Udruge, Norini su roditelji podigli tužbu i tražili da se Udruzi "Hrabro dijete" zamrznu sredstva. I - naravno - izgubili pa im je kao čestitka zbog upozorenja na možebitne kriminalne radnje i (debelo dokumentiranu) netransparentnost rada Udruge, stigla ovrha na dvjesto tisuća kuna sudskih troškova.

Ljuti boj ljute desnice

Spomenuta ovrha nije samo apsurdna do bola već i vraški znakovita za društvo parazita koji egzistiraju na tuđem novcu, državnim jaslama, fondovima, proračunima...

Bez obzira bili oni zaposlenici udruga koje su postale same sebi i svojim uhljebima svrha ili pak novi uposlenici ionako glomaznih i nefunkcionalnih županijskih ili gradskih "administracija" koji se - kako veli službena mantra - neće financirati iz proračuna nego nekim europskim novcem.

Može li gore? Naravno jer kad nam se već pravosuđe otima svakoj logici zašto ne bi i dosegnute civilizacijske norme? Uz sunovrat prema srednjovjekovnom poimanju društva u kojem katoličke udruge poput notornog Vigilarea kroje i režu po svom katolibanskom krojnom arku. Kaneći nas pretvoriti u turbokonzervativnu feudalnu sredinu u kojoj bi se, umjesto negdašnjih parola o "diktaturi proleterijata", oživotvorila diktatura jednoumlja po mjeri katoličkih aktivista poput Vice Batarela.

U društvo u kojem su djeca začeta medicinski potpomognutom oplodnjom "stvari bez duše", žene žrtve silovanja obvezatne rađati, obitelji bez djece ništavne, homoseksualci izopačene izrasline na zdravom tkivu nacije, a pobačaj ravan mafijaškim ubojstvima.

I dok župan osumnjičen zbog obiteljskog nasilja predstavlja Hrvatsku na službenom putu, Vigilare, U ime obitelji i Kaptol vode nesmiljenu kampanju o apsolutnoj zabrani pobačaja i biju ljuti boj protiv ratifikacije Istanbulske konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama.

Zapravo, baš kao i aktualna ljuta desnica, čine sve ono što im u doba "nacionalnog preporoda", Domovinskog rata i visoke fibre u domoljubnoj ognjici devedesetih nije moglo ni pasti na pamet. Zašto? Zato jer Franjo Tuđman - na kojeg se eto ponosno pozivaju i HDZ-ovi jastrebovi i svi koji bi mijenjali povijest te uklanjali svaki spomen na hrvatski antifašizam - a ni Franjo Kuharić, to ne bi dozvolili.

Hrvatska je danas očito, sigurno više od Horvatinčića za upravljačem glisera jurilice, u "sinkopi". Jureći obnevidjela ne u maglu već u mrkli mrak.

Izdvojeno

07. srpanj 2020 07:39