IMENA VIŠNJE 'Ljubav' je na selu ili starosti, i Hrvatima si teška

Film: IMENA VIŠNJE; drama; Hrvatska, 2015.
Režija: Branko Schmidt
Uloge: Ivo Gregurević, Nada Đurevska
Ocjena: ****

To što STFF kao Međunarodni festival novog filma posljednjih godina sve češće ugošćava tuzemna ostvarenja dovoljno govori o usponu hrvatske kinematografije na internacionalnoj razini. Neki domaći filmovi na STFF-u izgledom i(li) kakvoćom mogu proći kao strani. Jedan od njih je i novi film Branka Schmidta “Imena višnje“ koji je obilježio zadnji dan jubilarnog izdanja splitskog festivala. Ne bi nas iznenadilo da je egipatski glumac Ahmed Al Fishawy, redovan posjetitelj na projekcijama u kinu “Karaman“, mogao pomisliti da gleda, recimo, dobar gruzijski film poput prošlogodišnjeg pobjednika STFF-a “Corn Island“, a ne hrvatski sakriven iza naziva “Ungiven“, s pričom kadrom da bude ispričana gdjegod i kadgod, ne nužno u Hrvatskoj danas.

Egzistencijalistička drama, komorni ugođaj, minimalistička estetika, škrtost na riječima... redom karakteristike europskog festivalskog arta i “slow cinema“ kakvi su na snazi na ovogodišnjem STFF-u. Princip je, dakle, isti, sve su ostalo redateljske nijanse. A nijanse su na strani Schimdta koji pobjednički niz “Metastaza“ i “Ljudoždera vegetarijanca“ nastavlja drukčijim filmom. S prethodna dva ostvarenja Schmidt je nabrijao redateljski izričaj (sirovi stil, kamera iz ruke) za neugodan prikaz stanja nacije i nemilosrdno seciranje post-trancizijske bolesti raspadajućeg hrvatskog društva.
Sada redatelj usporava živahan ritam prethodnika i ubacuje u nižu brzinu, primjereno kretnjama vremešnih likova čiju svakodnevicu, koja jednog dana čeka i protagoniste “Metastaza“ i “Ljudoždera vegetarijanca“ dosegnu li duboku starost, može bez problema uhvatiti statična, vizualno konzervativnija kamera. Ako su “Metastaze“ i “Ljudožder“ bili urbani filmovi šireg socio-političkog konteksta s galerijom likova, “Imena višnje“ su ruralan, intiman i human komad drame, karakterno uglavnom sveden na stari bračni par povratnika u kuću očešanu ratom, s poderanom hrvatskom zastavom, kamo će provesti ono što im je preostalo od života.

Radnja je iz grada prebačena na selo izvan Zagreba i jedva da napušta eksterijere okolice kuće supružnika Slavka (Ivo Gregurević) i Kate (Nada Đurevska), doseljenika iz Bosne. Ljubav je na selu? Tako nekako, s time da ljubav možemo staviti u navodnike. Film “Imena višnje“ Schmidtov je odgovor na “Ljubav“ Michaela Hanekea, ujedno nastavak (i) hrvatskog mini-trenda o teškoj starosti nakon Mirkovićevih “Noćnih brodova“ i Jelčićeve “Obrane i zaštite“. Usporedba se nameće sama od sebe - Schmidt, poput Hanekea, progovara o starosti načetoj bolesti između dvoje ljudi kad ostanu sami, nemoćni i prepušteni sebi, ovdje također u dojmljivim interpretacijama centralnog para. U život Slavka i Kate ušuljala se bolest, tiho poput zime napolju.
Razvoj te bolesti Schmidt skicira nenametljivo kako bi pripremio gledatelja, ali i Slavka na ono što dolazi. Na Katinu zaboravnost da skuha kavu, stavi šećer ili doda sol u jelo, Slavko kao patrijarhalni muškarac prigovara i reagira burno, ne shvaćajući - do trenutka kad je prekasno - da mu je žena dementna i vrišti od boli u sebi zato što njezin suprug odbija, uz kestene i slične stabljike, posaditi jednu višnju da ona jednog dana pravi kolače za djecu, ako uopće doživi plodove i prepozna unuka svoga sina Marka (Goran Bogdan).

“Kestenu treba dugo da naraste, možda ga nećemo dočekati“, veli Kate u jednoj od ljepših rečenica iz scenarija bosanskog pisca Josipa Mlakića. Dosta je takvih suptilnih simboličnih momenata na temu starenja utkano u film koji se odvija tijekom četiri godišnja doba, pri čemu je zima nekako najdulja i najznačajnija. Hladnoća u njihovoj kući preslik je studeni vani (“sve je obijelilo“), a distancija koja se polako stvara među njima odgovara udaljenom zrakoplovu u letu iznad sela.


Avion je u nekoliko navrata uhvaćen kroz zadrhtane granje stabala ili dimnu zavjesu i isprve je sve viši na nebu kako se opetovano pojavljuje u kadru direktora fotografije Dragana Ruljančića, da bi polako ipak bio nešto niže/bliže. Schmidt ne želi biti pesimist kao u “Metastazama“/“Ljudožderu vegetarijancu“, i to je vidljivo i u spominjanju vode što pamti čašu. U jednoj sceni Slavko u novinama čita o vodi što zapamti oblik čaše i kad se prolije. “Onda i svaka kap pamti“, kaže Kata. Kap koja bi mogla zaliti višnju kao sjećanje na Katino ime.

Dvije Zlatne arene “Imena višnje“ su na Split Film Festival došla s dvije pulske nagrade. Schmidtov film ovjenčan je Zlatnim arenama za scenarij i montažu, a imao je tu čast da svečano otvori Pulu.