StoryEditor
Kolumnebombe, rašpe, livorveri

Boris Dežulović: Vipnet u Poskokovoj dragi

Piše PSD.
1. prosinca 2014. - 21:07

Ante Tomić napisao je, čuli ste, novi roman – nešto kao rukavac priče o mahnitim stanovnicima mitske Poskokove Drage – i predstavio ga objavivši u novinama jedno kraće poglavlje. Nestrpljivo sam, jasno, pročitao priču i odmah nazvao Antu da ga pohvalim. Naš masonski kružok, kako znate, i inače funkcionira po principu međusobnog titranja jaja po novinama, ali ovo je bilo tako briljantno da nisam mogao sačekati novine, već sam da odmah nazvao telefonom.

- Svidjelo ti se, a? – namjestio je Ante glas na samouvjereno, točno sam mogao čuti kako uživa. Ante baš voli kad ga ljudi hvale.
- Svidjelo? Čovječe, ovo ti je najbolje do sad – rekao sam iskreno. – Znao sam da si sjajan humorist, ali ovo je jebena društvena satira.
- Znam – rekao je kratko.
- Mislim – nisam se mogao zaustaviti – jebeš popove pedofile i dvore od oniksa, ovo nije samo-još-jedna priča o crkvi, ovo je priča o religiji. To je to. Valja propitati samu čovjekovu vjeru.
- Kakvu vjeru, kakva religija? – zbunio se Ante.

Zbunjeni Tomić

- Pa ono, korporativni menadžeri kao proroci, trgovački putnici kao misionari, telekomunikacije kao nova religija, religija kao profit – prtljao sam se sad i ja, zbunjen i pokoleban u vlastitom čitanju štiva.
- Iskreno – promucao je Ante nakon nekoliko trenutaka neugodne tišine. – Nemam pojma o čemu pričaš.
Ante Tomić, shvatili ste, zaista je napisao novi roman i predstavio ga objavivši u novinama jedno kraće poglavlje, ali to što sam ja čitao - nije bio on. U moju obranu, nije se bilo teško zajebati: novinska pastorala iz Graba kraj Trilja bila je Ante u svom najboljem izdanju.

Na kućama u toj cetinskoj poskokovoj dragi – prepričat ću u par rečenica, ukoliko niste čitali – ovih dana preko noći osvanule satelitske antene, a svi se seljani naoružali novim tabletima i pametnim telefonima. Do jučer pospano „malo selo u dva reda“, u kojemu je posljednji krik industrijske revolucije bio valjda onaj mlinski točak u Grapskim mlinicama, odjednom tako „ki Hong Kong izgleda“: muškarci vrte daljinske upravljače tražeći kanale s natjecanjima drvosječa i utrkama kamiona, žene s tabletima prodaju jaja i sir online, djeca skidaju GPS-aplikacije za praćenje stoke na ispaši, a mjesni mlinar smartphoneom prima narudžbe iz Aržana i Voštana.

- Pola sela priko noći prišlo na Vip, pa tako i mi – prepričava jedna seljanka reporteru kako su se u Grabu prije nekog vremena pojavili akviziteri te telekomunikacijske kompanije, pa stali nagovarati seljane da kupe njihove povoljne, kako se to reče, pakete usluga.

I u svega nekoliko dana, trgovački putnici iz firmi Moderne komunikacije i Significo - što za Vip obavljaju poslove „avizicije na terenu“ - preobratili selo na Vip. Zavedeni primamljivim Vipovim paketima stanovnici Graba raskrstili tako s T-comom, tradicionalnim teleoperaterom cetinske krajine, pa s novim LG-ovim smartphoneima, kako ono, „zagrlili život“.

Jedan bog? Kako to?

Stanovnici okolnih sela, istina, malo su rogoborili, nije pružatelj telekomunikacijskih usluga automobil da se mijenja i bira, „ne bira se mater niti operater“, kaže stara cetinska poslovica, otkad je svijeta, vijeka i telekomunikacija u Cetinskoj se krajini lemozina plaćala T-comu, stari se Grabljani, vele, u grobovima vrte što su im djeca i unuci za stotinjak minuta besplatnih razgovora i novi pametni telefon promijenili teleoperatera - „Povipica gori od Vipovca“, govorile su krivodolske babe križajući se lijevom i desnom – ali selo nije marilo: udarili Grabljani po besplatnim minutama i SMS-ovima kao da su džabe.

I zaista, nije teško zamisliti Vip-ove akvizitere kao proroke i misionare. Niti je mnogo drugačije moglo izgledati prije hiljadu i koju stotinu godina, kad su ono u sela Cetinske krajine stigli neobični stranci, akviziteri neke talijanske telekomunikacijske kompanije, pa stali nagovarati seljake da prijeđu kod njih, a naši davni preci nepovjerljivo vrtjeli njihove kataloge i slušali bajke o besplatnim pozivima i drugim pogodnostima.

- Kako mislite, samo jedan bog? – zaprepastio se seoski glavešina, koji nikad ništa luđe u svom životu čuo nije.
- Samo jedan – nastavio je akviziter. – Nema više bog za ovo, bog za ono, bog za kišu, bog za sunce, bog za pšenicu, nema više ni Svaroga ni Svarožića: kod nas je za sve usluge zadužen samo jedan bog.
- I kako on onda zna za šta smo mi metnimo zaklali ovcu? – sumnjičav je stari.

Nenaručeni paketi

- On sve zna. Ali to nije sve – teatralno je akviziter uzeo dramsku stanku, pa potegao najjači adut. – Mi povoljno opraštamo sve grijehe i nudimo vječni život.
- Sereš! – otelo nekome u gomili.
– Muči, Mucimire – ukorio ga je seoski glavar, pa se okrenuo strancu. - I koliko bi nas to došlo?
- Prva tri mjeseca besplatno.

Petnaest minuta kasnije, da skratim priču, iz sojenice u kojoj su vijećali seoski mudraci izašao je glavar i kratko upitao akvizitera: „Di triba potpisat?“

Nije, rekoh, mnogo drugačije izgledalo hiljadu i koju stotinu godina kasnije, kad su u malo selo Grab stigli neobični neki stranci, akviziteri Vip-a, pa seljani preko noći zaboravili pozivne brojeve svojih djedova. I sve je bilo u redu dok nisu stigli prvi računi, pa bijesni Grabljani svojim novim pametnim telefonima nazvali novinare. Jednima, vele, od Vip-a došli tri puta veći računi, drugima naplatilo pakete što ih nisu naručili, trećima T-com zaprijetio penalima zbog raskida ugovora, nadigla se na kraju po selu cika i vriska, baš kao onomad davno, kad su nakon tri mjeseca u novoj vjeri seljacima stigli računi u iznosu od desetine uroda.

- Uistinu, kažem vam – javio im se u to duboki glas. – Za informacije o računu birajte 1, za tehničku podršku birajte 2, za razgovor s agentom birajte 3.

Boris Dežulović

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. lipanj 2021 12:19