StoryEditor
Zagorada ne povjeruješ...

U šest sela Gornjih Poljica 21. stoljeće još nije stiglo: ti vrijedni ljudi će vam sve dati, samo vodu ih ne pitajte... Nemaju je!

Piše Tanja Šimundić Bendić
10. srpnja 2021. - 22:39

Pitajte ih svega, soparnika i pečenog, pršuta i sira, domaćeg kruva ispod peke, pancete i kolača, vina i žeste, ma i ptičjeg mlika, svega tog blaga ćete se nabubati, napojiti u poljičkim selima Smajićima, Osoju, Kovačevićima, Rudinama, Donjim i Gornjim Zaradićima.

Ali za Boga miloga ne spominjite im vodu. Ne tražite niti čašu da se po zvizdanu osvježite ako dođete u ovaj kraj. Nemojte, to je za njih muka Isusova, bolna rana i najveći trošak. Pa da to nije žalosno, u 21. smo stoljeću, ljudi se turistički pripremaju za let u svemir, a u ova sela Gornjih Poljica još nije stigla tekuća voda.

Ne piški ni 'Momčilo'

Civilizacijski gledano, Općina Omiš ih je zaboravila. Što je najluđe, nekima je čak i donijela priključak za vodu, ali ga je stavila na 200 metara do kilometar od kuća. Vjerojatno su mislili da je voda "tica" pa da će poletjeti sama od sebe do špina. Ali pazite ovog apsurda iz omiškoga kraja – cijevi su zaboravili protegnuti, ali nisu zaboravili paušalne račune za vodu koje domaćinima uredno šalju svaki mjesec.

– I šta će jadni ljudi, plaćaju. Moraju. Čekaju. Ko ih pita što vode nema. To vam je život u Zagori. Idemo mi u žedna sela – poziva nas naš domaćin Nediljko Mišerda, jedan od najboljih znalaca ovog dičnog poljičkoga kraja, rizničar čuvara baštine i tradicije iz Društva Poljičana "Sveti Jure" Priko Omiš.

image
Nediljko Mišerda
Josko Ponos/Cropix

Prva su nam štacija Smajići, malo, prekrasno kameno seoce, ispruženo na uzvisini s koje se pruža pogled na zelene vrtače i bujna polja. Gdje god se okreneš, sve zeleno i kameno bijelo.

– Ovdje nema problema s vodom? – pitamo starine Ivana Smajića i Matu Tukića. Blido nas pogledaše.

– Imamo ono što nam vatrogasci donesu svojim cisternama. Općina to financira, ali čuvaš tu vodu ko kap vode na dlanu. Nema ležanja u kadi, nema tuširanja pola sata. To šta dođe, mora dotrajat šta duže. Znamo reć da ako se i dite triba napit vode, onda mu isto smanjiš – kaže nam Ivan Smajić, 80 mu je manje jedna.

Odveo nas je na svoju teracu, putem do nje prođosmo kraj fontanice koju bi dečkić trebao puniti vodom iz svojeg spolnog organa. Ovome ni kap ne teče. Zeza se ekipa da je kameni mladac već dobio ozbiljni problem s prostatom. A ne, ne, ne da Ivan na njega, kaže da mu u usta ništa ne ulazi, pa onda ništa ne može ni izać. A da je vode, e da je, piškio bi "Momčilo" sve u 16.

image
Mate Tukić
Josko Ponos/Cropix

Očajno, žalosno...

– Nema trošenja uludo. Nema ni kapi bezveze. Imamo hidrofore, pumpe, bunare, teće, gumeno crivo. Skupljamo kišnicu za poljoprivredu, ostalo dolazi iz vatrogasne cisterne. Znači, ide iz hidranta u cijev, pa u cisternu, pa opet kroz cijev u naš spremnik. A kako ne, ima sto načina da se ta voda zagadi, ali sve je uvik dobro prošlo. I život tako ide, žalosno je da je tako, ali šta ćeš. Kad bi mi za života voda došla, proslavija bi, pustija bi je da teče iz špine. Neka teče. Sluša bi je. Ali ne cili dan, ne smi se prolivat – veli Ivan.

– Znate šta bi ja napravija da voda dođe? Odma bi okrenija janje. Bi, bogami. U čast vodi. Cilo bi selo slavilo, ima nas 70 – kaže nam njegov susid Mate Tukić.

Moglo se to, kaže Mate, davno riješiti, vodni je priključak na stotinjak metara od prvih kuća. Pred nosom. Bio je i projekt koji je uključivao cijevi za vodu. Nije to ni neki veliki trošak. A i cijelo selo dalo bi ruke, svi bi pomogli u akciji napajanja ovog malog omiškog slijepog crijeva.

– Očajno, žalosno, i tako živiš. Kad izračunaš koliko se vode cisternama donese i koliko to Općina plati, vidiš da bi projekt bio isplaćen u tri godine. Da ima vode, ovdje bi cvjetao turizam, svaka bi kuća imala bazen. A ne ovako, vrtlić pojiš na kapaljku, štediš na svim frontovima – veli Tukić.

image
Uobičajena slika u poljičkom žednim selima
Josko Ponos/Cropix

Opet mi o zelenilu kako je bujno, lijepo. Tajnu nam otkriva Ivanova unuka Đana Smajić. Radi u pekari, 20 joj je godina. I kaže kako bi najviše od svega voljela imati bazen. A za takvo što treba ti cisterna. Piši propalo.

– Teško je, pogotovo mlađima. Ja se od 16 godine rugam kako se jedva čekan udat da bi otišla dalje i dobila normalnu vodu. A šta se tiče ukrasnih biljaka, sadimo samo one koje trpe žegu i ne pitaju puno za pit – mudro nam veli Đana.

Cisterna misečno

Domaćin Nediljko kima glavom. Pa nam nabraja podatke. Cetina je tu blizu. Dugopolje je tu blizu. Ima sela blizu koja su dobila vodu pa uživaju životom čovjeka. Čim je i on u svome malom mistu dobio tu mogućnost, odmah je špine stavio u pogon. Ali je ostavio i dva bunara s ukupno 21 vagonom vode. To je ogromna sprema za zalijevanje. Za potribu.

– Ja bi rekao da još jedno 30 posto sela ovoga kraja nema vodu, iako je obećano da će doći. Ma volio bi više od svega, cili je život čekan. Pedeset i neka mi je, i još ništa. Rečemo ovako, za Smajiće je najbliži priključak od Tukića, to je niti 200 metara čežnje, samo je trebalo povuć. Ja liti-zimi naručivan vodu za ove ljude, to su vam male cisterne, ona goni po sedam tisuća litara po familiji. Isto ne bi reka da toliko nje i dođe, bude unutra oko četiri-pet iljada litara. To je za jednu obitelj kap u moru. Imaju pravo na jednu cisternu misečno, ali zovu svako malo. Nije lak život na selu. Stalno nam govore – bit će bolje, bit će bolje. A nikako to bolje na vidiku – veli Stipe Bilić, predsjednik MO-a Donji Dolac.

image
Stipe Bilić: Stalno nam govore - bit će bolje, bit će bolje. A nikako to bolje na vidiku
Josko Ponos/Cropix

– Ponose se nama ko egzotikom, ma kako se može živit bez vode – replicira na njegove riječi i Mišerda.

Velika su Gornja Poljica, neotkriveni su biser. Svako malo digne se brdo, pa dođe kotlina. Ovoliko vidikovaca davno nismo vidjeli. Gornja Poljica imaju svoju kulturu, povijest, tradiciju, folklor, pjesmu, poeziju i dramu. Imaju visoke stijene i u njima otvore kojima voda izlazi iz dubine zemlje. Željko nas je poveo na skrivena mjesta, nismo vjerovali da ovakvu ljepotu imamo tu u blizini. A da je vode, ma koliko bi tek turizma ovdje moglo biti.

Suvo zlato

– Idemo u zeleni vrt Ante Banjića, da vidite te ljepote. Provansa. Pa ćemo do Ivana Perlaina, povratnika iz Francuske, on je u Rudinama. Priključak su mu stavili na 170 metara od kuće. Reče mi Ivan jednom kako mu se ne isplati dovuć vodu do kuće. Koštala bi ga više od suvog zlata – veli nam Nediljko.

Perlain nam to i potvrđuje. Platio je priključak. Ali voda nikako da poteče. Iz službi su mu kazali: Mi smo svoje napravili. A Ivan smatra da nisu.

– Bija san dugo vani, u pečalbi, u Francuskoj. Odlučija san se vratiti doma. Ali da san tada zna kakav je ovdi nered, nikad ne bi doša. Osta bi u Francuskoj i živija ka čovik – veli Ivan.

Zadnja nam je postaja taman kraj Cetine. Sjedimo u bazi rafting centra, u Rudinama, u daljini čujemo huk rijeke. Po zelenilu vidiš da negdje ispod teče vodna žila. Na stolu obitelji Mišerda svega blaga, kako i rekosmo, pršuta i sireva, trešanja, vina, žeste, sokova, kave… A mi tražimo vodu. Eh, voda. I oni su iz te grupe s vodnim priključkom stavljenim na kilometar od kuće. Pih, za nekoga sitnica, za njih životni problem. Ali koga to briga. Nikoga. Da je vode, oni bi ovdje mogli otvoriti OPG s restoranom, apartmanima...

image
Fontana bez ijedne kapi
Josko Ponos/Cropix

– Ali kako to omogućiti kada vodu kojom se ujutro umijemo ne smijemo baciti, nego njom škropimo biljke? Niti jedna kap ovdje ne ide uzalud. Ma je li to možete virovat, priključak nam je kilometar od kuće. I ni makac. Omiškom "Vodovodu" preskupo ju je dovuć do nas. Obratili smo se gradonačelniku, dopise su slali i Hvidra Omiš, Split, županijska. Ništa. Nekoliko puta tražili smo sastanak kod gradonačelnika kako bi ih upozorili da svaki mjesec plaćamo vodni paušal za nešto što nam ne dolazi. Ništa. Ovi iz "Vodovoda" kažu da su nam dostavili vodu. A mi račune moramo plaćati. Pa, ljudi Božji, ima li tu logike? – pitaju se supružnici Tihana i Damir.

Štedimo svaku kap

Nema. Nema logike. Nema razuma. Što bi ljudi trebali, kupiti mazge da im na svojim škinama vuku kanistre? To što nemaju struju, to je već druga priča. Srećom, tu ima rješenja sa solarima. Ali što s vodom?

– Bez nje živit ne možeš. Ovisiš o vatrogascima, o kiši. Ovde se živi, dolaze nam gosti, potrebe su nam velike. Štedimo svaku kap. A oni nama kažu – ne isplati se. To im je trošak – vele Tihana i Damir.

Znate kada u gradu u nekom kvartu pukne cijev, pa narod ostane bez vode nekoliko sati? Pa bogaju, viču, žeste se, telefoniraju dežurnim službama dok s vatrogasne cisterne pune kante i boce. Ovdje ljudi tako žive svaki dan. Neki cijeli život. Žive. Nada umire zadnja.

image
Ivan Smajić zaliva vrt kišnicom i ne rasipa je
Josko Ponos/Cropix
item - id = 1111824
related id = 0 -> 1029104
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
06. rujan 2021 00:17