Telefonski poziv otprije pa skoro dva mjeseca. Zove glavna urednica. Promislih da se nešto dogodilo po Imotskoj krajini a ja ne znam ili treba neki "jači" tekst. Čim ona zove, nešto je užarenije.
– Legendo, dobar dan – kaže urednica.
– Dobar dan – velim. – Šta ima?
– Ma znate vi da je proslava 80. obljetnice naše "Slobodne" u punom jeku i da se pripremamo na stotinu načina?
– Znam, šta tribam?
– Kako, šta tribate? Pa jeste li vidjeli tekst naše legende iz Cetinske krajine Tonija Paštara kako je opisao svoj put u "Slobodnoj". Lijepo za čitat.
– E, Toni je meštar i lipo je to napisa – kažem, sluteći joj sljedeću rečenicu.
– E, legenda je Sinja i Cetinske krajine, a vi ste legenda Imotskog i Imotske krajine, i to, koliko pamtim, pa punih 45 godina uz našu "Slobodnu" – veli urednica, ali sada već puno umiljatijega glasa.
– Sandra, sestro, nemoj me da pišem o sebi, jer sam navika pisati o svemu, pa sada nakon toliko godina suradništva ne bi imao ama baš ništa reći u prvom licu – pokušavam je skrenuti u mirnije vode.
– Ma nema šanse, napišite jedno pet kartica, bit će dosta, a ako treba i više, nema problema. Sve od vas primamo! I nemojte zaboraviti neke vaše arhivirane fotografije. Puno je 45 godina, je l‘ tako? Ajdete, imam posla, čujemo se – veli Sandra.
I ova istinita priča ima svoj nastavak. Baš zbog toga, pa gotovo nakon deset godina(!), što mi ne služi na čast, uputim se u Split, u redakciju "Slobodne" i na brifing kod urednice. Mogu kazati da sam primljen ko neka novinarska faca. Ljubazni kolege, uvijek prijazni i nasmijani Damir Dukić, ozbiljni Ivo Bonković, desna i lijeva ruka glavne urednice, pa Gordan Zubčić, s kojim se čujem i po nekoliko puta na dan, konačno i svi toga trenutka zatečeni kolege u redakciji. Stisak ruku, osmijesi, pitanja i odgovori. A tek prijem kod glavne urednice, koja odmah s vrata reče:
Uvod iz snova
– Nemojte mi zaboraviti onaj tekst o vama u povodu 80 godina naše "Slobodne"...
– Ma zaboravi na to. Ako triba nešto napisat, sist ću s nekim kolegom kojega ti odrediš, reći ću mu sve što znam, a vrlo malo toga pamtim, jer ove protekle godine su za mene samo broj, baš kao i godine koje nosim, jer mislim da sam tek počeo surađivati s ovom našom osamdesetogodišnjakinjom – velim joj.
– Eto, to, to, legendo, eto uvoda iz snova za taj tekst – odgovori ona, a mi onda nastavismo o posve drugim temama. Na kraju srdačan pozdrav. Ti, Ćosiću, pravac Imotska krajina i nastavi pisat, pratit događaje, a ti, Sandra Lapenda, radi svoj posao.
I fala ti Bože, prođe vrime, prođe proslava, nisam iša iako sam zvan dva-tri puta. Nisam stvarno moga. I nitko nije intervenira, mislim se zaboravili na mene. Kad prije nekoliko dana, eto ti poziv kolegice Anite Matić. Ajme meni, nisu zaboravili...
I što mi, ljudi, ostade nego počet pisat ovaj tekst s ovim dugim uvodom. Ma virujte da mi je ovo najteži tekst do sada. Pisati o sebi i 45 godina u "Slobodnoj".
Ali, šta je, tu je, hajdemo sada kada se mora i nešto napisati. Rekoh sebi, najbolje ti je napisati što ti je dala "Slobodna", a da preko nje možeš na bilo koji način afirmirati svoj Imotski i Imotsku krajinu, s jedne, te s druge strane, budi pošten i napiši što si mogao, a nisi napisao. Jer svi mi imamo grija u duši.
Znači, tamo 1977./78. godine radio sam u ondašnjem Savezu za fizičku kulturu i bio suradnik od prvoga broja Imotske krajine, tada najtiražnijeg lokalnog lista u ondašnjoj državi. Moj smisao za pisanje, nagrađen i vrlo dobrim, a počesto odličnim ocjenama iz hrvatskog jezika od strane prof. Hrvoja Bilića, kod kojega se tribalo oznojiti, ali i imati nešto u sebi za dobiti takve ocjene, prevagnuo je kod tadašnjih urednika. I onda me moj mentor, moj prvi susjed Ivan Gudelj Brko, tadašnji dopisnik Slobodne Dalmacije iz Imotskog, pozvao jednoga dana na piće. Tamo u Gradskoj kavani on za stolom i Ilija Maršić, Proložanin, Imoćanin, tada već jedan od afirmiranih novinara u "Slobodnoj". Riječ po riječ i Brko predloži da ja preuzmen sportske vijesti iz Imotske krajine i šaljem "Slobodnoj", kako bi se on rasteretio i posvetio ozbiljnijim temama. Pristao sam i, eto te, sada tvrdim 1978. godine početak je moga suradništva sa Slobodnom Dalmacijom. Poslije je sve išlo onako spontano. Nažalost, moj mentor Ivan Gudelj Brko prerano je umro i ja u dogovoru s ondašnjim vodstvom "Slobodne" preuzmem suradništvo iz Imotske krajine. I evo tako do današnjih dana, punih 45 godina.
Vijest najvažnija
Napisano je na stotine i stotine reportaža, izvješća, mozaičnih priča, sportskih, onih iz kulture, pa ono najteže iz crne kronike. Moram priznati, čudo toga. Ne vodim, niti sam vodio evidenciju o tome, ali uvijek mi je jedna stvar bila važna, a to je vijest. Negdje sam onako čuo da je to kraljica novinarstva. I zaista, to mi je uvijek strujalo glavom. Ma koliko Imotska krajina bila u nečijim razmjerima mala, vijest iz nje pozitivna ili negativna zaokupljala je pažnju ponajprije domicilnih čitatelja, pa onda i ostalih. A za imati vijest, moraš biti blizu nje, vidjeti je, doživjeti, prenijeti je autentično. A za to moraš, ako nije u Imotskom, sjesti u auto, uzeti fotoaparat i fotografirati.
Ona bez slike je hendikepirana. I tako sam ja punih 45 godina i slikavao jer mi je fotoaparat bio hobi. Prvi legendarni Jasika – s dvanaest snimaka. Time sam na jedan način i pomogao uštedjeti mojoj "Slobodnoj" da mi svaki čas ne šalje kolege fotoreportere. A o učinjenim kilometrima da i ne govorim. Na stotine, tisuće...
A sada da u ovoj svojevrsnoj inventuri sjećanja kažem čime sam ponosan na Slobodnu Dalmaciju, koja mi je pružila prilike da preko nje upoznam široku javnost o mom Imotskom i Imotskoj krajini. Ponajprije sam preko nje promovirao, kad sam god mogao, ljude, Imoćane. Oni su mi uvijek bili u žiži događanja. Tamo od odlazaka u Njemačku na rađu pa dolazaka, susreta s obiteljima, odlazaka i suza, do onih mladih koji su svojom pameću i radom afirmirali sebe, ali i svoj kraj, svoj grad.
Za pisati o Imoćanima nisam se libio obići i pola Njemačke, zaći u ondašnje klubove Imoćana od Fellbacha kod Stuttgarta pa do Hamburga i pisati o životu i radu tih naših ljudi. Istina, zvali bi me moji Imoćani koji su tada bili glavni u tim klubovima, poput vrijednoga Hrvoja Zovka iz Berinovca. On je svojim radom, sjećam se itekako, pridonio radu takvog kluba u Fellbachu.
Pravi vizionar
Potom, prirodne ljepote Imotske krajine i Imotskog. Sjećam se jednom da mi je jedan od Imoćana koji je bio u redakciji, a takvih nije falilo, rekao da se tamo u Splitu priča kako sam više dodija s epitetima o Modrom, Crvenom jezeru, rijeci Vrljici, Lokvičićkim jezerima. A ja piši i šalji fotografije. No ono na što sam silno ponosan svakako su dva važna trenutka u povijesti Imotske krajine. Prvi je početak i završetak izgradnje tunela Sveti Ilija kroz Biokovo.
Uh, od prvih dana, tamo 2005., kada se "kuhala" ideja pametnih pojedinaca koji su htjeli u privatnom aranžmanu krenuti kroz Biokovo, pa prvih mina 2008. i sve do njegova probijanja u siječnju 2010. godine. Ma nije bilo praktički tjedna a da nisam bio s radnicima, od ulaska one velike grtalice u utrobu Biokove do probijanja zadnjih metara. Bože moj, koliko li tekstova o tom tunelu i fotografija, a koliko li i kritika, podsmjehivanja sumnjivih Toma, pa i ruganja s obje strane Biokove na moje tekstove. Ma onaj ludi Ćosić novinar piše o proboju Biokova, pa on nije normalan.
Ko mu daje da se objavljuju ti tekstovi – bile su česte teme među Tomama. A ja uporan, pišem o tome kako će tunel donijeti procvat Imotskoj krajini, a oni se rugaju. I tako, tunel se otvorio 2013. godine, slavlje, peku se volovi, a nitko sritniji od mene. Vidim slave i pivaju i oni što su bili protiv njega, no sve im je oprošteno. Meni je satisfakcija da sam, kažu, dao veliki doprinos tom povijesnom projektu preko moje "Slobodne".
Druga stvar gdje sam uz pomoć "Slobodne" učinio dobro djelo jest tamo iz devedesetih i s početka 21. stoljeća, kada je žrvanj imotske privatizacije uništavao vrijedne imotske firme, koje su nekada upošljavale i do osam tisuća Imoćana, a s njima i više od pola stanovnika Imotske krajine. Pisao sam, vikao, kritizirao, putem pera slao apele Vladi, ministarstvima, fotografirao jadne radnike koji su se vrtjeli u krugu Trimota, Vinarije, Agrokoke, Autopoduzeća i još mnogih firmi, ne znajući što će biti s njihovim sudbinama. Kažu mi da sam time produžio vijek trajanja tih firmi jer bi onda Vlada upumpala koji milijun kuna da bi radnici mogli dobiti plaće. No nije to dugo trajalo, otišlo je sve u stečajeve, likvidaciju.
E, odmah tu se veže i moj grijeh, zbog čega se nisam više založio, pisao, ispitivao, o privatizacijama tih poznatih imotskih firmi. Znam da nisam mogao puno promijeniti, ali bar da se više pisalo, pa konačno i danas, jer neke privatizacije nisu gotove, još uvijek se vode sudski procesi o dugovima radnicima. Nažalost, od svih tih firmi danas niti jedna više nije živa, niti nešto konkretno proizvodi. I to me čini tužnim i sebi predbacujem što nisam više pisao o tome.
A pisati, rekoh, o Imoćanima, posebno onim uspješnim mladim, koji položiše mature, ispite na fakultetima, koji dobivahu rektorove i dekanove nagrade, pa zlatne olimpijske i svjetske medalje u sportu, pa uspješnim poljoprivrednicima, obrtnicima, običnim vrijednim ljudima, bili su mi i ostali – uvijek najdraži tekstovi.
I tapšanja i prijetnji
U ovih 45 godina bilo je i kritika, ali, interesantno, uvijek od onih koje bih kritizirao što nisu učinili ono što su trebali, a da narodu Imotske krajine bude bolje. No imao sam bezbroj puta i tapšanja po ramenima i zahvala za neku napisanu reportažu. Bilo je i prijetnji, valjda to ide uz ovaj novinarski posao, pa čak i fizičkih. Osim jednog, dva sudska poziva gdje je zbog mojih tekstova bila tužena "Slobodna", ali i oslobođena krivnje, ništa značajnije. Znači, da sam pisao i prenosio u javnost istinu i istinito. I na to sam ponosan. Bilo je u ovom poslu i vrlo smiješnih trenutaka, koje jednostavno ne znam iz kojega razloga nisam prenio u "Slobodnu". Jedan smišan tamo sa sredine 2000. godine.
U Imotskom je tada investirao Rus Dmitrij Železnak. Počeo proizvoditi votku Akvintu. Zaposlio desetke Imoćana i na jednu prezentaciju Akvinte u London pozvao i novinare. Mene kao lokalnog, ali i neke iz ondašnje redakcije "Slobodne", HTV-a i drugih medija. Sve plaćeno. A taj događaj koji nisam zapisao, evo ga sada za bolje raspoloženje čitateljima. Tamo negdje prilikom prolaska kod Buckinghamske palače vidim jednog londonskog bobbyja, poznatog njihova policajca. Kažem jednom kolegi da me fotografira s njim.
"Hajde, kolega, da imam fotos s njihovim policajcem", velim. Malo sam bio preglasan, a jedna postarija gospođa u čudu me gledala. Upravo prolazila pored nas kada je kolega fotografirao. I onda reče na tečnom hrvatskom:
"A, dite moje, kakvi su to policajci, da je nama vaki doli u Hrvatskoj, bilo bi više reda." Omah sam joj prišao i pitao je odakle je, kako se zove, koliko je u Londonu. I reče mi da je s jednoga od naših otoka.
"Ne smin ti kazati odakle san i zašto baš u Londonu, no brzo ću doli, jer me ova kiša svaki dan sve više nervira", reče mi gospođa i odšeta od nas. Eto, mogao sam je fotografirati, biti uporan i napisati lijepu priču. A nisam. Greška. No ostala je na slici, pa ako se prepozna, bilo bi mi drago da se čujemo.
Velimir - pravo ime
I za kraj ovoga za mene vrlo neobičnog teksta i nešto što možda za ovoliki staž u "Slobodnoj" i nije uobičajeno, no govorim istinu.
Osamdeset godina Slobodne Dalmacije, 45 godina moga sudjelovanja u njezinu životu su, baš kao i moje godine, za mene samo obične brojke koje moraju doći. No živa je istina da je svaki idući dan nakon ovoga za mene i "Slobodnu" novi početak. Ja imam energiju i volju nastaviti dalje u istom stilu i s istom politikom novinarskog razmišljanja. Vidim da me vodstvo "Slobodne" u tome podržava, pa zašto ne bih radio. Očito, radim pozitivno, a vidim da me i čitatelji prate, vole moje tekstove. Prije neki dan javili mi da je jedan moj tekst imao čudo klikova, ulazaka, pregleda na našoj internetskoj stranici, a da su svi komentari ljudi, koji me niti znaju niti poznaju, bili pozitivni. Jedan je čak napisao ovako: Da je nama Braco Ćosić u našem mistu, di bi nam bilo kraja.
Da, da. I za kraj da ne zaboravim, a nikada nisam imao priliku to javno napisati. Dakle, ja se potpisujem kao Braco Ćosić, a moje kršteno i pravo ime je Velimir. No od malih nogu prozvali me Bracom, pa je tako u školskom dnevniku u Gimnaziji pisalo Braco Ćosić. Pogriješio razrednik. Vjerujem da se čitatelji neće naljutiti kad se već ja ne ljutim. Bio potpisan s Velimir ili Braco, sasvim svejedno. Bitno je da se iz Imotskog i Imotske krajine putem ove naše osamdesetogodišnjakinje u svijet šalju dobre vibracije. Živi bili do nekog novoga teksta, možda za njezin stoti rođendan. Mislim da je za ovih 80 bilo dosta. Idem sad na termin maloga nogometa. Ha-ha!