Prvi znaci fešte vidljivi su na ulazu u Dicmo. Bijeli dim nadvija se nad cestu. Automobili usporavaju. Vidljivost je smanjena. No, nitko ne mari, ono što treba vidjeti nalazi se s lijeve strane. Slika je to za kojom će uskoro krenuti procesija. Pečeni janjci u srebrnom okviru. Kao pali borci. Jedni se moraju žrtvovati da bi se drugi mogli omastiti.
Narod je gladan. I koliko god mu prava riječ puno znači, koliko god mu pružala i nadu i utjehu, koliko god mu hranila dušu, toliko je za pun želudac u tren spreman sve zaboraviti. I teška vremena i težak život. Sve nevolje prolaze za 40 eura po kilogramu. Satare udaraju kao bilo. Krv ključa, a meso frca na sve strane. Škropi masu koja se probija Glavičkom ulicom.
Opsada Sinja 2023. godine. Navalila svjetina sa svih strana. Da im je ponuditi dvije ribe i pet kruščića, razbježali bi se. Vjera bi ih naglo napustila. Ovako je ipak bolje, sigurnije, da nisu džabe dolazili. A ni Gospa se neće ljutiti, zato i jest Velika. Svako janje njoj će u čast biti prineseno.
Poharane police
Vruće je. Od zore znoj probija. Hodočasnici se bore sa zadnjim metrima, šepaju kroz Brnaze, bodre jedni druge. Kolona je. Dan mladosti. Sve ih čeka vječna sreća. Neki su i bosi. Ubili su ih žuljevi. Doslovno, kažu. Patike su im u vrećici. Da su se barem sjetili ponijeti šlape. “Jesmo glupi.” Pa se smiju. Ljube. Grle. Sretni su. Doslovno. Zovu ih matere, govore im da su već bili na misi, jesu, uvjeravaju, ispovjedili su se, matere im ne vjeruju, ali briga ih, tu su, s ekipom, jedinom, najboljom, moraju poklopiti slušalicu, ostat će bez baterije, javit će se poslije.
Iako je sajmeni dan, trgovine su zatvorene. Rade samo pekarnice. Na policama nema ničega. Poharane su. Rulja se prepala, misli da srijeda nikada neće svanuti. Gospođa ispred mene kupuje deset lepinja. Niti jedna nakon nje ne ostaje. Pitam je otvara li možda ćevabdžinicu. Pravi se da ne čuje. Uzima i zadnjih osam kroasana. I sve bublice s hrenovkama. Razočarana je što nema kruha.
Pokazujem na jedinu preostalu buhtlu, govorim joj da uzme i nju, šteta da joj takva prilika propadne. Više se ne pravi da me ne čuje. Pita me imam li neki problem.
Na Dnevniku će večeras javiti da je u Sinju bilo 100.000 ljudi. Da je bio crkva na otvorenom. I da su svi došli. Iz cijele Dalmacije. Iz cijele Hercegovine. Odasvud. Da je hrvatski narod još jednom potvrdio koliko je odan svojoj Gospi. I da ga nikad i ništa, citirat će se biskupova propovijed, od Nje neće odvojiti. Jer, možeš ti korijenje čupati koliko god te volja, ali sjeme istrijebiti ne možeš. A trijebe nas, čut će se. I trijebimo se sami. Jer, djece nam fali, i majki, kao što je i Ona bila, koja nikad od svog naroda nije pogled svrnula, a mi smo Njezini oduvijek bili i zauvijek ćemo biti.
Beskonačan red
Uostalom, ako ne vjerujete, pitajte Zlatka Dalića. On je pješice iz Livna došao. On, koji je veći od svih nas, kleknuo je pred Njom kao mali čovjek. Samo tren, tu je negdje. Ako vidite veliki red, govore mi domaćini, tu je, to se djeca s njime fotografiraju.
I, stvarno, evo ga. Red, duž cijele ulice. Stajem na začelje. Skrušeno. Da vidim izbornika. Gužva je sve veća, podižem se na prste, nadvirujem se iznad hodočasničkih glava, ali uzalud, ništa ne vidim. Red se čini beskonačan.
Molim hodočasnike ispred sebe da me propuste, objašnjavam da sam novinar i da trebam uzeti izjavu od izbornika.
- Kakvog izbornika?
- Dalića.
- O čemu vi pričate, ovo je red za uštipke.
Središnja misa samo što nije. S razglasa se čuje proba. “Jedan, dva. Jedan, dva”, odjekuje sinjskim ulicama fratarski bariton. Sve je spremno. Ljudi s krunicama u rukama čekaju procesiju. I uštipke. Ulje je vruće i duboko. Taman kako treba. Vjernici su nestrpljivi, grabe neocijeđeno tijesto, plaze jezik, gutaju uštipke, primaju ih kao hostije.
Pijaca je tijesna. Sve dame na svojim su mjestima. Sinjanke je lako prepoznati. One su najljepše. Od Alke do Gospe iznesu sve što imaju. Prkose. Drugima se i ne treba pojavljivati. I Bulj je tu. Dijeli vodu, ne naplaćuje parking, svakome se javlja. I Boban je uz njega. Ne vole se, ali se podnose. Moraju. Gospa je. Bio je i Lukša Jakobušić, prije nekoliko dana, da izbjegne gužvu. A sada je sve puno Hajdukovih šalova. I “prgave familije”. Oni znaju zašto mole.
Na štandovima se prodaju lonci, bežični zvučnici, solarne lampe, dalekozori, parfemi, tapeti, donje gaće, uglavnom muške... Žene prebiru, mjerkaju, vrte glavom kad čuju cijene, muškarci ih prate, za leđima su im, vrte glavom kad čuju cijene. Svaku Veliku Gospu isto, grintaju.
Dug i mudar govor
Prije nekoliko dana pjevali su Vanna i Tiho Orlić, sad se očekuje Ivan Zak, u Gali. Puni su zidovi njegovih plakata. Kao i grafita koji slave Junaka i njegove Maligane, osnovane 10. travnja 1982. godine, s prvim bijelim poljem, da ne bi bilo zabune.
Po parkovima djeca pozaspala. Kilometri su iza njih. Pjesma s razglasa ih ne budi. Procesija ih zaobilazi. Ništa ne čuju od onoga što mons. Želimir Puljić govori. A govori dugo i mudro. Kako je i red, jer drukčije na Trgu dr. Franje Tuđmana i ne može biti.
Dim je sve gušći, fešta više ne može čekati. Procesija se premješta. Slika mijenja sliku. Nema tog zlatnog teleta koje se s pečenim janjcem u Dalmaciji može mjeriti. Iako, ni odojaka nije manjkalo.
