Pokopalo ju je "vanka grada", izvan zidina Palače, kako su nalagali rimski zakoni, odmah pokraj južnog ramena crkve svetoga Lovre, sjeverno od decumanusa. Mlada je, sve zube u glavi ima. Bome je i udana bila, na ruci joj brončana vera.
Dopustite nam slobodu, nazvali smo je Laura i već je možemo vidjeti nasmijanu i mladu, Splićanku iz 12. stoljeća. Dali smo joj, i dalje onako u mašti, i mjesto među višim staležima, baš zbog mjesta na kojem je smještena na vječno počivalište.
I sada bi nam se arheolozi i konzervatori i restauratori "krvi napili", jer sve što nam oni mogu kazati je – vjerojatno. Ništa sigurno. Ono što je, pak, sigurno jest da je kostur mlade dame Laure s početka naše priče pronađen prilikom radova na postavljanju HEP-ova kabela, odmah ispred budućega (i nekad...