Dalmacija Split

tužna obljetnica

Prošlo je točno 75 godina od savezničkog bombardiranja Splita i Kaštela: Amerikanci nisu pronašli njemački razarač, pa su - razorili grad, pobili na stotine ljudi, ranili tisuće...

tužna obljetnica

Nepravda prema našoj obitelji nikad nije ispravljena, kuću u Radunici nismo uspjeli obnoviti, oteta imovina nije nam vraćena, a pored svega, naša je obitelj bila antifašistička, muški članovi obitelji bili su u partizanima - kaže Anđelko Vatavuk

Tužna 75. godišnjica jednog od najpogibeljnijih bombardiranja Splita i okolice u Drugom svjetskom ratu obilježava se 5. prosinca, premda je pretjerano reći da se "obilježava" jer spomena na ovo stradanje, koje je odnijelo više od sto života, nema ni na javnoj ploči ni u gradskom kalendariju.

Trideset i šest američkih bombardera tipa B-25 letjelo je nad srednjodalmatinskim akvatorijem u potrazi za njemačkim razaračem koji se šuljao između Hvara, Brača i Šolte. Nisu ga uspjeli pronaći pa su smrtonosni teret u 15 sati i pet minuta istresli na alternativni cilj – na splitska stambena naselja.

U prvom većem bombardiranju Drugog svjetskog rata, pored poginulih 110 građana, ranjenih je bilo na stotine, a kobnog popodneva izginulo je i 97 mještana Kaštel Sućurca, od kojih 65 u crkvi na koju je pala bomba za vrijeme mise, a poginulo je i dvadesetak Solinjana. U Splitu su najteže su stradali Lučac, Manuš, Špinut i Pazar, a tri bombe pale su na samostan klarisa pa su se klauzurne redovnice privremeno iselile iz kuće.

Kalvarija Vatavukovih

Malo se Splićana danas sjeća ovog događaja, ali svake ga godine komemorira šjor Anđelko Vatavuk (72), čija je obitelj zamalo uništena toga dana. Bomba je pala na njihovu dvokatnicu u Radunici, u vlasništvu njegova djeda Jakova Vatavuka, poznatog splitskog pekara. Poginule su Jakovljeva supruga Anđelka i kći Perica, sin Ante je skalpiran, a ozlijeđeni su i ostali članovi obitelji.

Na mjestu velike kuće ispod Duplančića dvora danas je širina s nekoliko klupa, ni traga obiteljskoj kući. Nakon rata nacionalizirana im je kuća u Jadranskoj ulici, osam stanova u Matoševoj ulici, manja kuća na Putu Trstenika, na zemlji na Križinama bespravno je sagrađen objekt, a svu ovu imovinu Jakov je stekao radeći u Americi, iz koje se vratio još za Prvog svjetskog rata. Može se reći da je ova obitelj podnijela pravu kalvariju Drugog svjetskog rata i poraća.

– Nažalost, na saveznička bombardiranja Splita i okolice ubrzo nakon rata pao je zaborav. Nepravda prema našoj obitelji nikad nije ispravljena, kuću u Radunici nismo uspjeli obnoviti, oteta imovina nije nam vraćena, a pored svega, naša je obitelj bila antifašistička, muški članovi obitelji bili su u partizanima

A da sve bude još bolnije, članovi naše obitelji su u Muzeju holokausta u New Yorku naišli na imena naše babe Anđelke i tete Perice na popisu žrtava Jasenovca! Tužno je i strašno da Split o ovim događajima i danas šuti. Ne pozivamo na mržnju, nego upravo obrnuto, na ispravljanje povijesnih nepravdi i obilježavanje spomena na poginule sugrađane – zaključuje Vatavuk.

Ćetiri zračna napada

U četiri najstrašnija saveznička bombardiranja Splita najviše su stradali civili i njihova imovina. U bombardiranju 5. prosinca 1943. poginulo je 110 građana, 3. siječnja 1944. živote je izgubilo dvadesetak Splićana, 3. lipnja 1944. poginuo je 221 civil, a 29. lipnja 1944. tridesetak građana, od kojih samo u rodu Krstulovića 13 članova obitelji. Porušeno je na desetke kuća, a ranjenih i osakaćenih bilo je na tisuće. Prema međunarodnom humanitarnom pravu koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, ratnim zločinom smatra se i nasilje (bombardiranje i slično) nad civilima.

Split je bio legitiman vojni cilj 

Split je tog dana napadnut u tri navrata s 27 bombardera, a najviše je stradao Lučac. Prema tadašnjem splitskom dnevniku "Novo doba", gradom su odjekivale strahovite eksplozije. "Porušene kuće, iznakažena tjelesa, dijelovi ljudskih udova porazbacani uokolo." Prema službenim američkim izvješćima, na Split i okolicu tog je dana bačeno 216 bombi, odnosno oko 77 tona eksploziva.

Ova kalvarija pripremala se još od rujna 1943., kada su Split, nakon samo dva tjedna, napustili partizani. U grad su ušli Nijemci, a s njima i vlast NDH, pa vrlo ironično izgleda činjenica da su saveznički avioni tih dana na grad bacali ćirilične letke o britansko-jugoslavenskom prijateljstvu.

Split je napadnut već tijekom listopada 1943., kada je bombardirana protuzrakoplovna bitnica na Poljudu te lučka i željeznička postrojenja. Tijekom prosinca grad je bombardiran nasumično.

Danas se često zaboravlja da su ova stradanja rezultat kataklizme Drugog svjetskog rata, u kojoj je glavnu ulogu igrala ranjena nacistička zvijer. Njoj se s istoka tada približavao Staljinov ratni stroj. Sa zapada i juga, iz Britanije i Italije, američki i britanski zrakoplovi su provodili tzv. strateško bombardiranje koje je osmislio britanski maršal Arthur Harris, poznat kao Bombarder, kojemu je cilj bio "progresivno uništavanje njemačkog vojnog, industrijskog i ekonomskog potencijala i potpuno uništavanje morala njemačkog stanovništva".

Ovakvu politiku, iako svjestan njezine moralne kontroverznosti, pragmatično je blagoslovio tadašnji britanski premijer Winston Churchill. Htio je Staljinu i Rooseveltu pokazati da je rat protiv Njemačke moguće voditi bez iskrcavanja u okupiranoj Europi jer se bojao da se ne ponove strašne rovovske bitke Prvog svjetskog rata.

U ovakvoj je situaciji Hrvatska postala bojišnica velikih sila. Naime, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., britanski vojni vrh je Churchilla uvjerio da je potrebno osvojiti gradove na dalmatinskoj obali, koji su bili pod nadzorom NDH i Nijemaca, i tako stvoriti mostobran kojim bi se opkrbljivao Titov partizanski pokret.

Prema podacima koje je 2006. donio službeni povjesničar američkog zrakoplovstva Richard G. Davis, i Amerikanci su pomagali Titu u namjeri da "protivnicima uskrati sklonište i radnu snagu. U skladu s tim, njegovi su predstavnici kod saveznika tražili bombardiranje gradova u kojima su bili smješteni Nijemci i njihovi suradnici."

Sve u svemu, od jeseni 1943. počelo je bombardiranje luka, vojnih i industrijskih postrojenja te prometnica na području pod nadzorom Hitlerove saveznice NDH.

Splićani su bili iznenađeni napadima jer su se nedugo prije toga usprotivili Nijemcima i jer je puno stanovnika otišlo u partizane.

Ipak, sa stajališta tadašnje savezničke vojne logike Split je bio legitiman vojni cilj jer je tada djelovalo "Jadransko brodogradilište d. d." koje je trebalo služiti za potrebe mornarice NDH.

Civilne žrtve bile su 'sporedne'

Bombardiranje 5. prosinca 1943. izvršili su pripadnici 446., 447. i 448. eskadrile, 321. bombarderske grupe XII. zračne armije američkog zrakoplovstva, koja je bila smještena u blizini Foggie u južnoj Italiji.

Riječ je bila o pedesetak bombardera B-25 Mitchell, kojima se i danas ponosi njihov proizvođač, kompanija "Boeing". Bombe su bačene s visine od oko 2900 do 3000 metara, što znači da posade vjerojatno nisu znale što točno bombardiraju. Jedini pravi vojni cilj mogla je biti njemačka krstarica za koju se pogrešno vjerovalo da je kod Trogira.

Ovome valja dodati i činjenicu da je u Kaštel Sućurcu tada bila satnija njemačke vojske i da su se u blizini vodile njemačke operacije protiv partizana.

Civilne žrtve bile su manje-više sporedne u općoj vojnoj računici jer su u tadašnjoj Europi svakodnevno ginule tisuće civila.

Tihomir Rajčić

Naslovnica Split