Dalmacija Split

'kuća bez prozora'

Antun Šatara, dobitnik najveće hrvatske nagrade za arhitekturu: Zbog 'Prime' sam mogao završiti u zatvoru, a kad se otvorila ljudi su navalili i razbili stakla na izlozima

'kuća bez prozora'

Njegove zgrade bile su ispred vremena ili su bile jače od njega? Kako to da nam se robna kuća "Prima" – u ovoj konzumerističkoj eri šoping-centara – doima kao da je projektirana jučer, stvorena za milenijce, a ne za njihove bake i djedove koji su čekali u redovima da se provozaju pokretnim skalama te daleke 1966.

Je li Antun Šatara (86), kao mladi splitski arhitekt, bio tako dalekovidan da njegove zgrade, poput Hrvatskog pomorskog registra na Mejama, izgledaju i danas tako moćno, suvremeno, svjetski, ili je usavršavajući se u Nizozemskoj usvojio one arhitektonske kanone koji će u Hrvatskoj postati praksa tek nakon trideset, četrdeset godina? Kako je dobitnik nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo uopće dospio u svijet arhitekture? Je li mu bila predodređena?

– Potekao sam iz težačke obitelji, iz Janjine, s Pelješca. Bilo nas je petero djece. Ja sam najmlađi. Najprije sam krenuo u školu u Dubrovniku. Otac i stariji brat vidjeli su da mi škola dobro ide, da odlično crtam, i inzistirali da idem u gimnaziju. U Dubrovniku sam bio tri godine, no kako je i najstarija sestra, slijedom životnih okolnosti, završila u Splitu, i ja sam došao tu i završio gimnaziju. Bio sam vrlo dobar i odličan đak, a u meni se vremenom pojavila želja da studiram arhitekturu. Imao sam stvarno dara za crtanje i to me na neki način privlačilo, to mi je bila želja. Na prijemni za studij arhitekture u Zagrebu prijavilo se osamdeset, a primljeno nas je samo dvadeset i pet. Ta generacija je bila jedna od uspješnijih jer nas je bilo malo i imali smo odlične kontakte s profesorima, koji su bili perjanica moderne hrvatske arhitekture.

A to je bila generacija...
–... pedeset i druga – pedeset i sedma. Među prvim poslijeratnim generacijama.

I koji je logičan slijed bio nakon diplome? Raditi u nekom državnom centru za arhitekturu; je li bilo uopće privatnih arhitektonskih ureda?
– Bilo je u Zagrebu nekoliko biroa koji su bili poluprivatni. Onda nije bilo privatnog sektora u današnjem smislu, ali voditelji tih biroa bili su poznati arhitekti starije generacije. Oni su imali pravo da vode te biroe koji su u formalnom smislu bili u društvenom vlasništvu, a po njima su se oni i zvali: biro Haberle, biro Ostrogović...

Je li im to onda pomagalo da dobiju poslove?
– Poslove su, kao i drugi, dobivali od države. Investitori bi novac osigurali kroz kredite, a iza njih je stajala uglavnom država koja se brinula o izgradnji stanova ili velikih tvornica kao što je bila "Prvomajska". Arhitekt Stanko Fabris, recimo, u to je doba radio vinarije. Sve su to bili državni novci.

Jeste li odmah nakon diplome završili u Urbanističkom zavodu Dalmacije?
Jedan od profesora mi je bio i Splićanin Neven Šegvić. On je bio vrlo blizak s tadašnjim direktorom Urbanističkog zavoda Dalmacije Budom Pervanom i napričao mu je priče o meni, iako sam dobivao ponude da ostanem u Zagrebu. Naime, prije završetka studija dobio sam stipendiju u jednom, mogu to slobodno reći, tada svjetski poznatom birou u Rotterdamu. To je bio arhitektonski atelijer J. H. Broeka i J. B. Bakeme, koji je bio možda među deset najboljih na svijetu.

Znači, i tada se moglo dobiti stipendije koje su vodile na Zapad?
– Da, i to preko međunarodne organizacije za razmjenu studenata, a kako bi negdje drugdje imali praksu. To mi je uz fakultet bila nova škola, jer sam stekao neka znanja koja nije bilo moguće steći na fakultetu. To je imalo velikog utjecaja na moj kasniji rad. Taj nizozemski smjer u arhitekturi je bio poznat jer su oni slijedili velika dostignuća u slikarstvu. Njihov veliki slikar Piet Mondrian slikao je po geometrijskim shemama, pa su tamošnji arhitekti inzistirali na sterilnosti i funkcionalizmu, pročišćenju od svega što je suvišno.

I vi ste to također prihvatili?
– Puno sam tu naučio. U nekim osvrtima na moja, neskromno govoreći, djela, među kojima je i "Prima", spominju to moje nizozemsko iskustvo, a "Prima" je upravo odraz toga smjera.

Jeste li u Nizozemskoj vidjeli prve robne kuće? To su pedesete prošlog stoljeća...
– Jesam. U Rotterdamu. To je bio u ratu gotovo potpuno razrušen grad, pogotovo uži dio centra, pa se nakon Drugog svjetskog rata praktički tek počeo iznova graditi. U tom centru, koju godinu prije nego ću doći tamo, završena je robna kuća koju je radio Mađar Marcel Breuer, Židov koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata pobjegao u Ameriku. Tada su se vanjske trgovine počele premještati u zatvorene prostore, međutim, nije bilo klimatizacije, često su izbijali požari, i trebalo je vremena da se shvati da je robna kuća jedan mehanizam, jedan model prezentiranja robe na specifičan način. Nema na robnoj kući prozora jer za njima nema potrebe. Sve mora biti umjetno: klimatizacija, ako je više katova nužni su i eskalatori...

Prirodno svjetlo je svedeno na minimum?
– Da, jer ono samo smeta.

Tako šopingholičari, kao i kockari u mračnim kockarnicama, gube pojam dana i noći, prepušteni su kupnji bez da vode brigu o proteku vremena?
– Imao sam ludu sreću da sam već nekoliko godina nakon zaposlenja dobio zadatak da se u budućem gradskom centru isprojektira jedna takva robna kuća.

Koja se tako dobro tamo uklopila kao da je tu od pamtivijeka?
– Da, ali o onome što sam doživio pri projektiranju mogla bi se napisati cijela knjiga. Sva ta moja saznanja o projektiranju robnih kuća došla su u sukob s okolinom, u prvom redu s naručiteljem radova, koji uopće nije znao kako bi jedna robna kuća trebala izgledati, jer ih tada nije ni bilo u Jugoslaviji. Kad sam prezentirao projekt, tadašnji direktor "Jadrantekstila" i političar Mario Viđak izrazio je sumnje da to neće biti u redu ni izgledom, ni funkcijom. On je bio političar, podređeni su mu bili trgovci koji o tome svemu nisu imali pojma, i zato je imenovana komisija, sastavljena od arhitekata, koja je trebala odlučiti o sudbini projekta koji po investitoru nije u redu. A onda su o svemu počele pisati novine. E, gradi se kuća bez ponistara, te ovo, te ono, i ja sam se, iskreno, našao u vrlo teškoj situaciji.

Tko je 'presjekao stvar' – struka ili politika? Danas bi to bio kapital.
– Struka je, na neki način, bila protiv, a svi ti njezini argumenti sveli su se na to da projekt ne zadovoljava. Zaključili su da sve treba raditi iznova, što su bile teške optužbe, međutim, nisam htio odustati. Nije bilo šanse da se povučem. Pazite što mi onda pišu: "... da je projekt monoton i ne odgovara našim koncepcijama." A, molim lijepo, koje su to bile njihove koncepcije, kad nikakve robne kuće ovdje prije "Prime" nije bilo? Čak su skrenuli pozornost odgovornima "da se pojedinac ne smije poigravati sredstvima društvene zajednice". Optužba za zatvor.

Kako ste se branili?
– Rekao sam svom direktoru, napravio sam sve kako treba, sve što treba imati jedna moderna robna kuća koja će, kao takva, imati i klimatizaciju. To je bio poseban problem jer o tome nitko nije imao pojma. Sve se radilo ručno. Našao sam jednog inženjera koji je nešto znao o tome. No, on je posao učio od Nijemaca, a poslije su to Amerikanci puno unaprijedili. Uglavnom, dao sam im do znanja da stojim sto posto iza toga, pa neka naš stručni savjet u Zavodu da svoje mišljenje, a ako bude negativno, neka projekt radi iznova tko hoće. Samo, to je veliki posao, a nije ga imao tko raditi jer to je bilo nešto novo, niti bi ga se itko rado prihvatio jer je trebalo praktički sve izmisliti. Uglavnom, Stručni savjet Urbanističkog zavoda Dalmacije je na koncu ipak prihvatio projekt.

A SR Hrvatska dobila svoju prvu robnu kuću?
– Da. Paralelno se gradila i "Nama" u Zagrebu. Obišli smo sve od Slovenije do Skoplja, razgledavali sve te trgovine koje su već pripadale prošlom vremenu, a "Prima" je bila objekt za budućnost.

Splićani su tada prvi put vidjeli pokretne skale?
– Kad se gradnja "Prime" konačno dovršila, milicija je morala uredovati. Narod je tako navalio unutra da su razbili stakla na izlozima u prizemlju. Užas jedan. Arhitekt Bernardo Bernardi angažirao se na arhitekturi opreme, a interijer smo donekle radili zajedno. Nije se tada dobivalo gotove blagajne, prodajna mjesta, police..., sve se to trebalo projektirati pa ručno raditi. Taj je posao pripao Slovencima. Arhitekti Šegvić i Bernardi su mi sugerirali da pošaljem fotografije "Prime" kao prilog za Borbinu nagradu, koja je tada figurirala za nagradu struke. Nisam očekivao ništa, no dobio sam je.

Struka vas je, dakle, prvo žestoko osporavala, a onda "Primu" proglasila projektom godine. Licemjerno?
– Da vam sad kažem što je splitska sredina. Na večeri na kojoj se slavilo otvaranje "Prime", među ostalima su bili pozvani i članovi komisije koja je bila protiv projekta. Inače, svi smo se otprije dobro međusobno poznavali. Nakon tih žestokih kritika koje su mi uputili, i oni su mi čestitali.

Tako ste u ono socijalističko sivilo kroz "Primu" provukli i malo zapadnjačkog konzumerističkog šarenila, koje se do tada moglo vidjeti samo u filmovima?
– Odmah su krenule i druge narudžbe. Direktor "Jadrantekstila" Viđak naručio mi je projekt robne kuće u Trogiru. Imao je nosa, znao je nanjušiti dobar posao, pa kad je uslijedila narudžba za Trogir, velim ja njemu, ovo je mala robna kuća, ne treba ti u njoj klimatizacija, samo da ne bi ronzao zbog para, na što je on reagirao u stilu – daj, nemoj me zafrkavati.

Prepoznao je to da su ljudi "Primom" oduševljeni i htio je da iste standarde u kupnji imaju i drugi, a ne samo Splićani?
– Tako je. Poslije sam im radio i zgradu u Kopilici, koja je danas glavna pošta, i kojom su bili vrlo zadovoljni.

Po kojem je kriteriju vas 180 arhitekata u Urbanističkom zavodu Dalmacije dobivalo radne zadatke? Je li se svaštarilo ili su vama, nakon "Prime", na projektiranje povjerene jedino robne kuće?
– Što dobiješ. Poslije robnih kuća su slijedili hoteli. Stari hotel "Jadran" u Jelsi, koji je trebalo adaptirati i dograditi nekoliko novih paviljona, što je također bilo ocijenjeno kao uspjelo. Već su tada počeli investitori uzimati kredite, koje su dobivali u Beogradu jer je turizam bio isplativ, unosan, investicije su se vraćale. Pa sam projektirao hotel "Delfin" u Hvaru, a onda je uslijedila narudžba za hotel "Mina" u Jelsi s četristo kreveta, s otvorenim i zatvorenim bazenom.

Kako se moglo dogoditi da se, s jedne strane, Split gradio planski, da su se, eto, koplja lomila oko izgleda jedne robne kuće, a s druge strane su nicala bespravno izgrađena naselja?
– Kao prvo, dugo nije bilo organizirane stambene izgradnje. Kotar Bol je, tu gdje sad razgovaramo, jedan od prvih koji je izgrađen po urbanističkom planu. Generalni urbanistički plan nije bio do kraja razrađen, a ljudi su nahrupili u Split, stanova je nedostajalo. Morali su nekako doći do krova nad glavom i zato su gradili bez dozvola. Tek s PIS-om (Poduzeće za izgradnju Splita, op. a.) dolazi do organizirane stambene izgradnje. Oni naručuju urbanistima detaljnije planove za izgradnju novih stanova.

U međuvremenu buja splitska suburbija?
– Zato jer ne postoji kontrola takve gradnje, pa ne postoje ni razlozi da se ljude zaustavi u gradnji. Oni su sasvim opravdano podizali te kuće jer su tu radili, a morali su negdje smjestiti obitelji. Tako je gradio gdje je koga bila volja. Dizale su se kuće po Brdima, po Pujankama...

A onda su se dva Splita – onaj građen planski, i onaj neplanirani – sastali negdje na granicama današnje Velebitske ulice?
– Urbanistički zavod je svoje radio po urbanističkim planovima sve do izgradnje Splita 3. Onda se prešlo na jedan drugi model, jer je donesena odluka da se ide u veliki građevinski pothvat. Josip Vojnović je bio glavni organizator gradnje Splita 3. Na međunarodnom natječaju izgradnju Splita 3 dobili su Slovenci. Tu se afirmirala ulica, ulica na kojoj se živi, što je tipično za dalmatinsku, mediteransku sredinu. Uspjeli su izgraditi puno stanova, nebodera, koje vežu ulice isključivo za pješake, na kojima se ljudi sastaju i druže.

Jesu li u pravu oni koji kažu, dok je bilo Urbanističkog zavoda Dalmacije, bilo je i reda u prostoru?
– Apsolutno. Pojava privatnog kapitala i prijelaz iz socijalizma u kapitalizam izazvali su ovo što se danas događa, pa čak i da postoji Zavod one snage kao što je bio onda, ne znam bi li bio u stanju izdržati ovaj silan pritisak. To se u onom sistemu rijetko događalo ili se uopće nije događalo.

Investitor danas obično traži od arhitekta da na što manjem prostoru, jer je zemljište uz more vraški skupo, napravi što više – da ga "pojede", radi mimo pravila struke?
– Među ostalima, imao sam i stipendiju UNESCO-a. U doba kada je rađen projekt "Južni Jadran", kad su Engezi preko UNESCO-a dobili taj zadatak da se napravi plan izgradnje, morali su prije svega voditi računa o turističkoj izgradnji. Budući da sam se dosta bavio izgradnjom hotela, dobio sam stipendiju koja je podrazumijevala tri mjeseca rada u Italiji i mjesec u Španjolskoj. Hoću reći, mi tada nismo zaostajali što se turističkih projekata tiče za susjedima na Mediteranu. I cijenjeni kolega Nikola Filipović istaknuo je u jednom intervjuu da, bez obzira što smo živjeli iza "željezne zavjese", hrvatska moderna arhitektura nije nikada napravila nijedan gaf, kao što su ga napravili kolege u SSSR-u, Poljskoj, DDR-u...

Kad bi stranac došao na Jadran, komfor koji mu se ovdje nudio nije bio ništa manji nego u Španjolskoj, Italiji, Grčkoj?
– Nedostajalo je samo visokokvalificiranih kadrova, educirane posluge, ali isti problem mi imamo i danas. Što se arhitekture tiče, ona je pratila trendove. Prirodne resurse smo sačuvali bolje od Talijana i Španjolaca. Jedino što naši kolege sa Zapada nisu mogle shvatiti tko je vlasnik projekata na kojima mi radimo. Kad bih im pokušao objasniti pojam društvenog vlasništva, jednostavno nisu razumjeli. Još kad bih spomenuo da o svemu odlučuje Radnički savjet... Uglavnom, čudio mi se jedan arhitekt iz Palerma što imam raditi u Italiji kad smo u planiranju u prostoru dalje odmakli od njih.

Je li arhitektura uvijek preslika vremena u kojem nastaje? Vidi li se po urbanističkoj stihiji uz žnjanski plato, da živimo u doba kad su se skorojevići dočepali novca? Postoje li mehanizmi kojima bi se moglo obuzdati neodgovorne investitore?
– Ne znam na koji način kad su oni vlasnici onoga što se gradi. I u Americi se događaju takve stvari. Ja imam novac, i molim lijepo, radit će se onako kako ja kažem!

Ili će raditi drugi?
– U Rimu su bili žestoki otpori da se na jednoj vrijednoj gradskoj lokaciji, na jednom od rimskih sedam brežuljaka, izgradi "Hilton" od deset katova, pa se, unatoč tome što se javnost digla na zadnje noge, hotel izgradio. Nisu se mogli oduprijeti. To se sada događa i kod nas.

Arhitekt će pristati na postavljene uvjete ili se zahvaliti?
– Ma, danas tako veliki investitori imaju svoje arhitekte, sve te hotele po Dubrovniku i drugdje projektiraju strane tvrtke, i to najčešće po šprancama. Imaju svoje dizajnere koji najčešće forsiraju teški kič, ali kad njemu Amerikanac koji se tu odmara želi krevet s baldehinom, investitor će napraviti to ili bilo što drugo što tržište traži, i to je amen.

Tako se novcem mijenja ambijent, devastira ga se lošim ukusom onoga koji ima novac?
Rijetko će se tko od takvih investitora upustiti u tako velike projekte a da nema arhitekte koji će biti poslušni i napraviti sve što on hoće.

Što vi kao arhitekt "Prime" mislite o današnje tri velike šoping-kuće: "Mallu", "Cityju", "Jokeru"?
– Ne impresioniraju me, impresionira me samo ono što tamo mogu kupiti a ne mogu drugdje. Sve je počelo u Americi. Te nekadašnje robne kuće to više nisu. Ni "Prima" to više nije. To je postao samo način na koji se plasira roba, i to s arhitekturom više nema više nikakve veze. Šoping-centri su određeni velikim površinama za parkiranje i prostranim šetnicama unutra. Ta shema je odavno poznata u Americi, i sve ono što nam se danas ovdje događa, ne samo u arhitekturi, nego i u politici, i općenito u društvu – samo je nastavak onoga što se prije dvadeset-trideset godina događalo u Europi, a pogotovo u Americi.

Nakon rušenja Berlinskog zida, američki koncept života osvojio je cijelu Europu?
– Struka danas nema kome odati priznanje jer su to sve neki mali objekti, tržnica ili vrtić, obiteljska kuća, tamo gdje su arhitekti zaista odradili svoje, jer velike projekte diktira kapital. Što ćeš ti ocjenjivati sa stručnog aspekta ove današnje trgovačke centre, to su obični 'kašuni', ali s druge strane oni su dobri za narod jer tamo imaju sve na jednom mjestu.

Nagrada je stigla iznenada? Nazvao vas je arhitekt Goran Rako?
– Da provjeri čovjek jesam li živ. Ha, ha... Kad su mi rekli da sam predložen za najveću državnu nagradu koju jedan arhitekt može dobiti, ostao sam zatečen, to više kad sam vidio tko je sve tu nagradu dobio u glazbi, likovnoj umjetnosti, filmu... Nisam vjerovao kad me nazvala ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek da sam dobio nagradu, kad mi je čestitala, jer ja sam se s arhitekturom pozdravio prije dvadeset godina, s nagradama, sa svim.

Naslovnica Split