Dalmacija Split

kuna po kuna...

Originalni biznis sa sućidarskog pazarića: na dva banka prodavačice stoje bez ijednog proizvoda, a kad smo ih upitali što rade, kažu nam - 'Sad ćeš vidit!'

kuna po kuna...

Jeste li čuli već za "lutrijašice" s pazarića - i to onog na Sućidru? Sve do jučer nismo ni mi, a onda smo sasvim slučajno nabasali na njih.

Najprije nam nije bilo jasno, zašto pored svih onih krumpira, lukova i cikli na sredini pazara dvije bakice stoje bez ijednog proizvoda, samo s dvije plastične vrećice u rukama, u kojima je tek nekoliko sitnih papirića.

Trgovci su nam pojasnili da bake Tonka, koju zovu Keti, i Ana koja je od milja Dika prodaju lutriju. Lutriju za što - upitali smo ih, na što su nam kroz smijeh rekli - "Sad ćeš vidit".

I imali smo što vidjeti. 70-godišnja Tonka Bezeljak uskoro je prodala sve svoje lutrije i krenulo je izvlačenje. Kao i obično, neko dijete koje je u tom trenu na pazaru, izvuklo je jedan listić. Potom se glasno uzvikuje broj s izvučenog listića i sretnome dobitniku se uručuje litra Tonkina maslinova ulja iz šibenske Rogoznice.

A ništa ne može proći bez čokolade koju sretni dobitnik pokloni u znak zahvale djetetu koje ga je izvuklo.

- Ode ti već 20 godina prodajem lutrije za maslinovo ulje koje radim u šibenskoj Rogoznici s bratom i sestrom. 300 stabala maslina imamo - pojašnjava nam gospođa Tonka, koja je do Domovinskog rata radila u "Jugoplastici" a od tada je u mirovini.

Kako ste se sjetili lutrije?

- Ma šta sitila? Pa to ti se ovdje na pazaru više od 20 godina radi. Ali prvo san ti ja prodavala to svoje isto ulje, ko i svi ovi ljudi oko nas. Prije san u godini znala prodat 28 stolitara ulja, a onda je s godinama, točnije prije 20 godina, prodaja postala jako loša.

U to vrijeme jedan stariji gospodin je već prodavao lutriju na ovome pazaru, ali najčešće za ribu koju je kupovao na ribarnici. Pomislila sam da bih i ja to mogla - odgovara nam Tonka, koja svoj listić prodaje za skromnu kunu.

- Znam ja kad je sezona i suve smokve stavit na lutriju - dobacuje.

Nije neka zarada, priznaje nam, ali isto pomogne na mirovinu od 2000 kuna.

- Prije je bilo slučajeva da u cijelom tjednu ne prodam litru ulja, a ovako svaki dan zaradin nešto, ajmo reć 60-ak kuna, što mi dođe kao "žeparac". A uz to nekad još "uleti" pa i prodan koju litru mimo lutrije - pojašnjava nam svoju računicu Tonka.

Kupcima na Sućidru ovo nije novost, a uvijek se dobro nasmiju sa simpatičnom lutrijašicom koju svi vole vidjeti.

- Ima ljudi koji kupe pet listića pa mi šesti - džepnu - smije se i nastavlja:

- To se oni vole malo našaliti sa mnom, pa traže popust na količinu. Ma dam im ja taj listić, pa šta ima veze - priznaje nam ovaj dobri duh pazara. Pomaže gospođa Tonka svima.

Ne voli se hvaliti, ali u razgovoru priznaje da dođe ranije na pazarić kako bi pomogla kolegama trgovcima posložiti proizvode na štandove. Također, često je iz obližnje mesnice ili ribarnice znaju zamoliti da im pomogne i da na lutriju "stavi" nešto njihovo što ne mogu prodati.

Uvijek to napravi, bez ikakve naknade i očekivanja. A kolege je obično u znak zahvale počaste kavom.

Lutrijom se, osim Tonke, bavi i 76-godišnja gospođa Ana, popularna i kao Dika. Ona lutriju prodaje za nešto konkretniju nagradu za "pod zub" i malo višu cijenu listića.

Izvlačenje-nasred pazara

- Dite moje, prodajen lutriju za ribu, odojka, janje... šta bilo. Dikad je nagrada riba, dikad je odojak cili. Uzmen kod Bilića, kaže, misleći na obližnjeg mesara, i onda prodajen i nosan po pazaru ove listiće. Nasrid pazara je izvlačenje.

Najčešće dobitnik bude tu netko ko prodaje na pazaru ili neko ko je tu stalni kupac, a ako je dobitnik do izvlačenja već otiša s pazarića, onda mu nagradu uručin sutra kada dođe. Čeka ga - pošteno će baka Dika, koja se nije željela slikat za "novine".

- Ja ti, dite moje, oduvik ovaj biznis radin. Već evo 26. godinu san ovde i nosan lutrije. Inače tu hodan uvik, a kad je kiša i kad je grubo vrime ne dođen. Šta ću, neman kome tad ni prodat lutriju - otkriva nam detalje o svome poslu baka Ana, koja ima najduži staž u ovom neobičnom "biznisu".

I Tonka i Ana se njime planiraju baviti sve dok ih noge ne izdaju, pa će posao onda valjda netko mlađi naslijediti. Iako nisu baš sigurne u to, jer su Tonka i Ana jedine dvije stalne lutrijašice u gradu.

- Na glavnom pazaru možda netko prodaje, ali rijetko kada, a znalo se nekad i na glavnoj ribarnici "bacit" na lutriju. Ali nema nitko stalan, da svaki dan prodaje ko nas dvi - kaže Tonka, koja se ne boji "porezne".

- Ma na šta mi imaju porez udrit! Ja iman svoje nasljedstvo od oca i svoje masline. A oni neka slobodno dođu sa mnom na selo pa vide šta radim. Iman svoj OPG i neman se zašto bojat - veli simpatična prodavačica lutrije Tonka, a mi se nadamo da joj nismo pričom stvorili probleme s nadležnom službom.

Želimo vjerovati da ima većih "kriminala" u državi od prodaje lutrije jedne penzionerke za kunu, čime jedino pokušava povećati svoj ionako preskromni mjesečni budžet.

Naslovnica Split