Dalmacija Split županija

ZAGORA ME RODILA

Ovo dalmatinsko mjesto bilo je puno života preko 800 godina, a Manda, Marija i Jurka sad su zadnje čuvarice ognjišta: Kad su prešle devedesetu, selom je zavladala tišina

ZAGORA ME RODILA

Botića je u Kaštelima više od četiristo, a ima ih i u Splitu i drugdje po Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, od Amerike do Australije, skrasili su se i u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji, svuda po svijetu. Većina onih kaštelanskih živi u Kaštel Novom, a dvojica od njih, prof. Jurica Botić i Joško Botić, zajedno s drugim prezimenjacima i njihovim prijateljima već deset godina nastoje vratiti život selu Opor, u narodu poznatom kao Botići. Jurica je prvi predsjednik, i to u dva mandata, a Joško je od 2017. godine aktualni predsjednik Udruge za revitalizaciju sela Opor-Botići.

Dogovorili smo susret u naselju Rudine, gdje živi najviše Botića i odakle je najbliži put prema selu. Prva jutarnja kava i priča o Botićima, selu i ljudima, među kojima je najslavniji književnik Luka Botić, rođen u Splitu, ali s korijenima iz Opora, smještenog na visoravni istoimenog brdašca, na 550 metara nadmorske visine, između Labina s jugozapada, Prgometa sa sjeverozapada, Radošića sa sjeveroistoka i Kaštela s jugoistoka.

– Naše se misto spominje već preko osamsto godina, starije je od mnogih većih naselja na ovom području. Jurica o tome može više jer mu je to struka – počinje priču o Oporu Joško Botić i ističe kako je njihova udruga povezala više generacija i sastavila kompaktan tim, svih profila i zanimanja, koji složno radi na revitalizaciji sela.

– Ima nas Botića oko pedeset članova, a imamo i članova među našim prijateljima koji su nam se pridružili. Nas devedeset posto prezimenjaka iz Kaštela stacionirano je u Kaštel Novom, jer selo je naslonjeno na novsku zemlju, zbog toga su najviše i ostali ovdje – govori Joško Botić.

Naši sugovornici prisjećaju se i kako su se okupili, tražili načina kako krenuti i koliko je prva tajnica udruge Tina Botić zaslužna za njihov rad. Ona je predložila osnivanje udruge, maksimalno se angažirala, prikupila sve papire, obavila sve što je trebalo i odradila vrhunski posao.

– Kad smo 2009. godine osnovali udrugu, razmišljali smo s čime prije krenuti. Kao udruga smo bili nepoznati u javnosti, imali smo selo koje je tu nadomak organiziranog područja, a koje je bilo potpuno pusto i koje je opustjelo prije nego što je došla bilo kakva infrastruktura. U takvim okolnostima, kad nema infrastrukture, nema ljudi, nitko za nas ne zna, bilo je teško odrediti prioritete, pa smo rekli – radit ćemo, pa ono što uspije, s time ćemo krenuti i time ćemo se najviše baviti – prisjeća se Jurica Botić, koji je studij povijesti i geografije završio na Sveučilištu u Zadru, a doktorirao je i iz područja geopolitike na Sveučilištu u Ljubljani.

Danas, uoči desete obljetnice osnivanja udruge, koja je 27. rujna ove godine, iza njih je zapažen rad u spomen na lik i djelo Luke Botića, druženje današnjih generacija i aktivnosti koje bi u budućnosti mogle u Opor-Botiće donijeti novi život. Jedan od najpoznatijih projekata koji provode svakog ljeta su "Dani Luke Botića", a ovog kolovoza održani su deseti put.

– Odlučili smo da će se "Dani Luke Botića" održavati svake godine, a prve godine odradili smo znanstveno-stručni skup o ovom prostoru gledano s povijesno-etnografskog aspekta. Tu su puno pomogli moji profesori sa Sveučilišta u Zadru. Tada smo tiskali i zbornik radova, koji je bio zapažen i brzo razgrabljen. Prvi put smo objavili pisani dokument o nama koji može poslužiti kao svjedočanstvo vremena, presjek povijesti i sadašnjosti. A ono što je nama osnova za istraživanje i gdje gledamo svoje početke seže u 1216. godinu, kad se Opor prvi put spominje u trogirskom arhivu i kad se spominje nama još uvijek nepoznati i neistraženi knez Dobro, koji je arbitrirao u ime ugarskoga kralja Andrije II. vezano uz uspostavu razgraničenja između Splita i Trogira u Kaštelanskom polju – osvrće se Jurica Botić na dosadašnje aktivnosti u organizaciji manifestacije koju su pokrenuli prije deset godina.

"Dane Luke Botića", kaže također, svake godine radili su tematski u suradnji s Đakovačkim kulturnim krugom, uz pokroviteljstvo dvaju gradova, Kaštela i Đakova, a jedne godine imali su pokroviteljstvo Ministarstva kulture. Luka Botić rodio se 28. siječnja 1830. godine u splitskom naselju Dobri, otac mu je bio Petar iz Opora, a majka Manda, rođena Periša-Mladinić. Desetak je godina, koje su bile i najkreativnije godine njegova života, proveo u Đakovu, gdje je i umro 22. kolovoza 1863. godine.

– Svake godine obrađivali smo jedan drugi aspekt vezan uz lik i djelo Luke Botića, obilježavali smo godišnjice vezane uz njega, tako 150 godina od njegove smrti, pa dvjesto godina od rođenja biskupa Strossmayera. Obrađivali smo odnos Luke Botića prema Splitu i Splita prema njemu, uzimajući u obzir njegovu pomirljivu notu i toleranciju prema različitostima. Jedne godine imali smo naslov "Luka Botić i interkulturalni dijalog", obrađivali smo to prožimanje kultura iz teološke perspektive, pripredili smo javnu tribinu na koju smo doveli kršćanske i islamske teologe, dramski smo uprizorili Botićevu "Bijednu Maru", imali smo i ulomke iz Hatzeove opere "Adel i Mara", bilo je dosta toga. U Đakovu je također bilo dosta aktivnosti na sličan način, sve zajedno dogovaramo. Svih ovih godina našom je pozornicom prošao zavidan broj doktora znanosti i stručnjaka iz različitih područja, a najviše vezano uz povijest književnosti – kaže Jurica Botić.

Govoreći o radu udruge, naši sugovornici ističu da su se povezali i s hrvatskim zajednicama izvan Hrvatske, kao što je činio i sam Luka Botić, pa su tako uspostavili suradnju s Hrvatima u Mađarskoj i u Srbiji, u Vojvodini.

– U prvim godinama rada uspjeli smo postići nešto što možda zvuči trivijalno u 21. stoljeću, ali nama je bilo prijeko potrebno – uspjeli smo popraviti put koji je prije bio pješački, tovareći, prteći. Postigli smo da se makar lošijim autom može doći u Opor-Botiće, iako je udaljenost samo nekoliko kilometara – ističe Jurica Botić.

I onda smo krenuli tim putem. Kad smo izišli iz Rudina i prešli željezničku prugu, makadamski put kroz Prosik, na kojem se dva auta ne bi baš mogla mimoići, vodio je kroz nisko raslinje, vijugao penjući se prema Oporu. Reklo bi se da ste negdje daleko u netaknutoj prirodi, a ne samo nekih pet kilometara dalje od gradskog naselja. Na jednome mjestu vidjeli smo i nekoliko krava, morali smo zastati dok su prošle s puta. Odakle su stigle, tko ih čuva, tko zna...

Izgledalo je kao da smo se vratili u prošlost, kao da će se odnekuda začuti glasovi ljudi, vidjeti težaci, čuti ljudi koji čuvaju svoje blago, sresti oni koji se kroz Prosik, kao nekada, spuštaju prema moru i Kaštelima. Ali nigdje nikoga. Opor nas je dočekao, ali bez Botića.

Napušteno selo, stare kamene kuće u kojima više nema dječjih glasova, mirisa iz konoba i kuhinja, neke bolje očuvane, neke samo sa zidovima, dračom i stablima koja rastu tamo gdje su se nekada okupljali ljudi za stolom, gdje su snivali svoje snove i budili se ujutro gledajući što sve moraju obaviti za sebe i svoje obitelji. Slika kakva se može vidjeti širom Dalmacije, stare kuće tipične dalmatinske arhitekture, slika opustjelih sela, u kojima je nekada bujao život, a sada propadaju prepuštene zubu vremena, čekajući možda novi život.

– Bilo je, kažu stariji, dvadeset osam dimova u selu, odnosno kuća, plemena. Svi smo ovdje Botići – kaže Joško, a Jurica dodaje da je selo, kad je bilo najbrojnije, a to je bilo neposredno nakon Drugog svjetskog rata, imalo 171 stanovnika.

– Iseljavanje je bilo sredinom 19. stoljeća, naposljetku i otac Luke Botića otišao je početkom 19. stoljeća, a kulminacija tog iseljavanja uslijedila je nakon Drugog svjetskog rata. Talijani su 1943. prilikom povlačenja spalili selo, poslije toga ljudi su nešto obnavljali, ali to je bilo privremeno, dok nisu našli drugi smještaj. Poslije se samo u jednom desetljeću broj stanovnika sa 171 smanjio na samo tri. U selu su jedine bile ostale tri žene, koje su s vremenom, zakonima biologije, i same otišle, do devedesetih godina – govori Jurica.

Selo je podijeljeno na Gornje i Donje Botiće. A tri zadnje žene koje su vrijedno čuvale ognjišta u Botićima su Manda, Marija i Jurka. Inače, Jurka je bilo najčešće žensko ime u Botićima, a najčešća muška imena bila su Ante, Jozo i Ivan.

Poslije Drugoga svjetskoga rata, pedesetih godina izgrađena je i zgrada osnovne škole, sve ne bi li se ljudi zadržali u selu. Ali samo je jedna generacija iz nje izišla.

Zahvaljujući angažmanu Udruge Opor-Botići, školska zgrada se obnavlja i bit će preuređena u spomen-dom Luke Botića. Kad smo došli do nekadašnje škole, zatekli smo nekolicinu radnika, upravo su radili na sanaciji krova, a Joško, koji se, kako ističe Jurica, maksimalno angažirao oko obnove škole, pokazuje nam što će sve napraviti i kako će preurediti taj prostor. U obnovi derutne zgrade pomažu im Grad Kaštela, Splitsko-dalmatinska županija, razni sponzori i članovi udruge.

– Kažem Juri da su "Dani Luke Botića" njegovo dite, a on meni uzvraća da je moje dite preuređenje škole u spomen-dom Luke Botića – kaže Joško, zorno oslikavajući koliko truda i volje unose u naporima za revitalizaciju Opor-Botića.
Zajedničkim radom članova udruge sve se može, ističe nadalje, a koliko ljudi vole ovo svoje selo gdje su im obitavali djedovi i pradjedovi, vidi se i kad dođu na pučku feštu, Osmine sv. Anti, koje organiziraju svake prve nedjelje nakon blagdana sv. Ante. Ako je Sv. Ante u nedjelju, fešta će biti sljedeće nedjelje. Crkvu su obnovili devedesetih godina, za vrijeme Domovinskog rata, Botići su sami prikupljali novac za obnovu.

– Ovo sve bude puno kad je fešta sv. Ante. Bude 250, 300 ljudi, organiziramo razne igre, peku se janjci, ljudi se dobro zabavljaju – kažu dvojica Botića dok prolazimo selom.

Gledamo gdje bismo ih snimili, dolazimo do jedne kuće za koju Joško kaže da pripada Vinku Botiću, zamjeniku predsjednika udruge. Idemo dalje seoskim putem, pa se spuštamo dalje probijajući se kroz draču.

– Ovo je ka nazovi ulica – smješka se Jurica, a onda dolazimo ispred njegove kuće, njegove pradidovine.

Između jedne kuće i zidova druge raširilo se stablo. Priroda buja, ali ljudi nema.

Dok prolazimo dalje, a kolega Nikola Vilić traži najbolje kadrove ispred jedne kuće, odjednom mu je ispred nogu zašuškao zec i brzo se udaljio preko zida.

– Možda je ovo jedino selo koje teritorijalno gleda prema moru, od kojega je udaljeno svega sedam, osam kilometara, a ostalo je bez ičega. Nema ni struje ni vode, ostalo je netaknuto, ekološki čisto – govori Joško.
Kažu nam i kako su Botići imali najveći privatni gaj u Jugoslaviji, koji im je bio glavni ekonomski resurs. Prodavali su drva, taklje i šušanj, od toga su kupili većinu zemlje.

Tako je bilo nekad, a danas Udruga za revitalizaciju sela Opor-Botići nastavlja s onim što su započeli prije deset godina – očuvati prirodnu i kulturno-povijesnu baštinu, netaknutu izvornu arhitekturu, tradiciju i identitet sela. Kroz razne akcije i projekte nastoje, kako su zapisali i na internetskoj stranici, skrenuti pozornost na ovaj netaknuti biser ponad Kaštela i osigurati razvojne preduvjete za revitalizaciju sela.

 

Naslovnica Split županija