Priča je sasvim osobna. Ali s itekakvim javnim potencijalom. Pričam je ja, Vinko Vuković, 28. rujna 2018. godine, i sve dobro što iz nje proiziđe, bez ikakvih skrivenih namjera i pri punoj savjesti, ostavljam svojoj, mojoj, voljenoj Županiji. A ona neka s tim dobrima čini što je volja, može ih, što se mene tiče, i sa svim ostalim županijama podijeliti, pa i s Gradom Zagrebom, neću zamjeriti.
Dakle, da ne bude zabune, ovo što ću sada ispričati i ono što će iz te priče proizići, kao ideja s dalekosežnim posljedicama po društvo, svojoj, mojoj, Županiji dajem sasvim besplatno, ni lipe naknade ne tražim ma koliko god sam svjestan da naša Županija, jedina moja, tako rada novčano potiče mlade inovatore i njihove izume.
Napominjem također da je ovu moju ideju moguće implementirati odmah, i to bez ikakvih troškova, a nisu joj, priznat ćete da je genijalna, potrebni ni dodatni troškovi za mjesečno održavanje. Čista je to, nepatvorena ideja Hrvata u najboljim godinama koji slobodno vrijeme nije trošio pitajući što naša, moja, Županija može učiniti za njega, nego je odlučio pokazati što on može učiniti za svoju, moju, Županiju.
Ovako, da ne duljimo, ide priča:
Djevojčica, nazovimo je djevojčica G, išla je u peti razred osnovne škole u maloj dalmatinskoj provinciji. Izborni predmeti bili su joj Vjeronauk i Njemački jezik. Mislim, nemojmo se lagati, ni jedan ni drugi predmet nije sama izabrala, umjesto nje učinili su to njezini roditelji koji su pod a) vjernici, rimokatolici i pod b) polilingvalni građani, ali pravimo se, da ne kompliciramo priču, kao da je to njezin izbor.
Drugi strani jezik, uz obvezni engleski, nametnuo se kao prirodan odabir za izborni predmet, a ni kod Vjeronauka nije bilo nikakve dileme. S jedne strane, bez Vjeronauka u školi nije moguće dobiti svete sakramente (iako je za njih potrebno i pohađanje crkvenog vjeronauka), a s druge sva djeca iz njezina razreda idu na Vjeronauk što znači da bi djevojčica G, da je roditelji kojim slučajem, inateći se svojoj, mojoj, Crkvi, ipak nisu upisali na Vjeronauk, od strane ostale djece bila označena kao – drukčija. A biti drukčiji u društvu koje propisuje 12 godina obaveznog Vjeronauka, žig je koji nerijetko vječno peče. I tako je djevojčica G, mala pametna petašica iz dalmatinske provincije, nastavila pohađati i Vjeronauk i Njemački jezik.
Vjeronauk u sklopu redovne nastave, a Njemački jezik u suprotnoj smjeni. Kad je nastava ujutro, Njemački jezik joj je bio popodne, i to blok sat, a kad je nastava popodne onda je blok sat Njemačkoga na rasporedu bio ujutro.
Kako je G rasla, tako je i obveze, i njene i roditeljske, sve teže bilo uskladiti. Njemački jezik u suprotnoj smjeni počeo je čitavoj obitelji predstavljati problem. A ispisati dijete s drugog stranog jezika u vremenu kada su jezici jedino jamstvo kakve-takve sutrašnjice - kako će se djevojčica G snaći u Dublinu ili Berlinu bez znanja stranih jezika, pitam ja vas - činilo nam se vlastitim odgojnim porazom.
I zato sam došao na ideju. Genijalnu. Besplatnu. Nevjerojatno lako primjenjivu. Ideju koja naraštajima malih pametnih Hrvata, poglavito onima iz provincije, može biti od itekakve koristi. Ne treba ubacivati kovanice, ne treba skidati aplikacije, ne treba ništa montirati, variti, niti treba ikoga zvati, za rukav potezati, na stranku se pozivati, treba samo napraviti dva poteza perom.
Naša Županija, moja, idealna je da bude pokusni kunić, ona dokazano pruža priliku ljudima s genijalnim idejama da promijene svijet. Razmišljao sam tako i čekao prvu priliku, prvi sljedeći roditeljski sastanak u razredu moje G da ideju napokon izložim. Kad je konačno došao taj dan, bio sam spreman. Kao onaj vojnik, znate već koji.
Sve sam u glavi bezbroj puta ponovio kako ne bih prilikom prezentacije ideje što pogriješio, da me netko možda ne bi pogrešno shvatio, a supruga mi je popravila kolet i poželjela sreću. Nasmijao sam se, mislim, što će mi sreća, pa ne idem prezentirati, štajaznam, tamo neki selfie stup, uostalom nisu u našoj, mojoj, Županiji baš toliko blesavi pa da ne shvate kako genijalan izum im nudim, izum koji će preko noći ne samo riješiti mnoge roditelje teških organizacijskih muka nego će imati i dugoročne posljedice na cijeli hrvatski obrazovni sustav. Ni sumnjao, naime, tog jutra nisam da će moju veličanstvenu ideju naša Županija, sreća moja, odmah raširiti diljem zemlje i pokazati onoj Divjakuši kako se reformira obrazovanje.
Samo je trebalo proći prvi korak. Trebalo je uvjeriti razred djevojčice G i njezinu školu da ne zatvaraju oči pred genijalnim idejama. Duboko sam udahnuo i počeo govoriti, no nisam daleko stigao. Sa svih strana, iz svih klupa, a svi oni koji su barem jednom bili na roditeljskom sastanku znaju kako groteskno izgledaju odrasli ljudi u đačkim klupama, uslijedili su rafali. Opaske i ukori. Razrednica je samo kolutala očima ("Što ti bi", nečujno je govorila, "mislila sam da si razuman čovjek"), a većina ostalih roditelja toliko je bila zgrožena mojom idejom da sam u trenutku, ja koji sam još to jutro bio genijalni izumitelj i veliki reformator hrvatskoga školstva, proglašen antikristom, masonom i ivom josipovićem.
- Sve predmete možete ukinuti, ali Vjeronauk nećete - zaprijetio mi je jedan iz zadnje klupe, inače otac intelektom neobično nadarena djeteta. Ušutio sam. Zapanjila me snaga njihovih argumenata. Zemlja s ovakvim roditeljima, mislio sam vozeći se kući, ne treba brinuti o budućnosti, ona budućnosti i nema.
Djevojčica G nastavila je ići na Vjeronauk, brzo će, Bogu hvala, i Krizma, a s Njemačkog jezika smo je iduće godine ispisali. Zbog svojih i naših obveza naprosto nije mogla stizati pohađati taj izborni predmet u suprotnoj smjeni. Ionako, u povjerenju nam je rekla jedna nastavnica, nema štete, jer u prvome srednje uči se sve iz početka. Bez obzira koliko godina izbornog Njemačkog jezika prije toga imala, gradivo se ponavlja.
Zato s Vjeronaukom ponavljanja nema. Predmet je to - izborni, ali 'ajde ga vi u dalmatinskoj provinciji probajte neizabrati - koji nakon 12 godina ozbiljnog naukovanja jamči da dijete nakon srednje škole slobodno možete poslati u pope. E, da, ostao sam dužan svoj izum. Za našu Županiju, moju, da pročita i reagira, onako kako samo ona reagirati znade.
Mislim, nije što je izum moj, ali stvarno je genijalan. I još besplatan. Nevjerojatno lako primjenjiv. Taman za našu Županiju, moju, koja ljudima s genijalnim idejama dokazano pruža priliku da promijene ovaj prljavi, korumpirani svijet.
Uglavnom, predložio sam da Vjeronauk i drugi strani jezik kao izborni predmeti u osnovnoškolskom kurikulumu zamijene mjesta. Barem u mojoj Županiji, jer u njoj u školama najviše kubure s prostorom i satnicom. Predložio sam da fino drugi strani jezik bude dio osnovnog rasporeda, a da se Vjeronauk, priznajte da je genijalno, prebaci u suprotnu smjenu. Pa će ga tamo pohađati djeca koja mogu, a ona koja ne mogu, a žele, ići će vikendom na crkveni Vjeronauk. I svi zadovoljni. Moja Županija pogotovo: prva u cijeloj zemlji može imati djecu koja i na njemačkom znaju moliti.