U Europi je među ljubiteljima sporta na dva kotača već duže vrijeme dobro poznato tko su Okmažići i što su sve sposobni postići svojom upornošću, teškim radom i prije svega velikim zajedništvom.
Budući da dosad vjerojatno niste imali priliku čuti za osmeročlanu obitelj Okmažić iz Makarske, koja je strah i trepet za hrvatske i europske bicikliste, dopustite da vas upoznamo s njima.
Majka Lovorka (48) je licencirana sutkinja Hrvatskog biciklističkog saveza, a otac Nenad (50), voditelj održavanja u praonici rublja, nekadašnji je državni prvak i sudionik svjetskih i triju europskih prvenstava u brdskom biciklizmu.
Počeo je s “klasičnim”, cestovnim biciklizmom, a potom se prebacio na brdski. Bio je izbornik hrvatske reprezentacije mountain bikea sve do 2016. godine.
Njegova ljubav prema biciklizmu prešla je na Ivu (21), studenticu medicine, Nenu (20), studenticu likovne akademije, Anu (18), gimnazijalku koja trenira atletiku i biciklizam, na Luku (15), učenika prvog razreda opće gimnazije, Ivana (13), koji ide u sedmi razred osnovne škole, te Petru (8), koja pohađa drugi razred osnovne škole.
Ivan, Luka i Ana u 2017. godini ponovno su postigli izvrsne sportske rezultate i osvojili titule nacionalnih prvaka u mountain bikeu do 14 godina, viceprvaka u kadetima do 17 godina te treće mjesto u mountain bikeu u Kupu Hrvatske za juniorke.
A i bez ovogodišnje sezone Okmažići su zidove svoje obiteljske kuće na Zelenci u Makarskoj okitili brojnim medaljama, peharima i priznanjima.
Prvu medalju u kuću obitelji Okmažić donijela je najstarija kći Iva.
- Svih šestero vozili su bicikle na četiri kotača, najviše po kući baš u ovom dnevnom boravku i oko stola - pokazuje otac Neno gdje su se sadašnji najbolji početnici i kadeti u bicikliranju počeli učili te dodaje:
- Ali to je kratko trajalo. Ja bih ih pogurao koji put i vrlo brzo bi vozili samo na dva točka, kao odrasli - veli otac Nenad.
Nedugo nakon toga već su sudjelovali u prvim utrkama. I od neozbiljnog natjecanja na velika vrata ušli među profesionalce.
- Luka je bio najjači. To je bilo nevjerojatno. Noge su mu radile kao ventilatori. I sad kad je malo veći, to je zadržao - dobacuje majka Lovorka, za koju djeca kažu da je glava kuće.
Ništa bez knjige
Posebnog recepta za odgoj triju jako uspješnih profesionalaca u biciklizmu i atletici, a koji su uz to i jako uspješni studenti i učenici, nije bilo.
Samo velike količine mesa, zelenila, puno razgovora i podrške od logistike, kako od milja nazivaju sebe majka Lovorka i sestre Iva, Nena i najmlađa Petra, za koju predviđaju da će nadmašiti i trenutačno najuspješniju braću. Tata, kojeg svi zovu Neno, i trener im je i najveći kritičar.
- Oni su još u godinama u kojima se izgrađuju kao sporataši tako da ih moram tu i tamo kritizirati. Sve dok ne uhvate pravilan “pravac”, jer je skoro nemoguće ispraviti ono što je krivo naučeno - taktički će, ali ne strogo, najstariji muški član obitelji.
Luka i Ivan treniraju svaki dan, Luka najčešće ide prema Drveniku, a mlađi Ivan pak prema Dupcima i gradskom predjelu Veliko Brdo.
- U Velikom Brdu ima simpatiju - povjeravaju nam ispod glasa majka i otac dok ovime namjerno zezaju najmlađeg sina. Ne ljuti se najmlađi sin, zezancija je u njihovoj kući česta.
Ivan, koji je u 2017. godini treću godinu zaredom najbolji mountain bike početnik u Hrvatskoj, priprema se za utrku u Austriji, koju će ponovno pokušati osvojiti ove godine.
- U Sloveniji sam ove godine osvojio prvo mjesto, a u Austriji peto u kategoriji do 15 godina, što je odlično s obzirom da ja imam 13. Bio sam prvi od natjecatelja mojega godišta, a sad se pripremam za novi pokušaj i nadam se prvome mjestu. Ove godine ću spadati u najstarije godište unutar kategorije jer ću već “ući” u 15. godinu života.
- Tako da više neće biti tog nedostatka - govori nam ustrajni Ivan. Stariji brat Luka također ima velike planove za sezonu. Prošle godine, zbog ozljeda koje je zadobio u automobilskoj nesreći, nije uspio osvojiti prvo mjesto u Hrvatskoj, a u ovoj mu neće promaknuti.
Znaju Okmažići često i zajedno biciklirati, svaki put se opuštena vožnja pretvori u utrku - smiju se. Uvijek je bitka tko će prvi doći do kućnih vrata.
Podrška kluba
Zajedništvo im je najbitnije. Na većinu natjecanja, bilo u Hrvatskoj ili u inozemstvu, ide svih osmero.
- Uglavnom iznajmimo kombi, imamo rekvizite, mi smo i navijači i logistika i podrška. Znali smo mi spavati i u vrećama, po podu... krevet uvijek prepustimo onima koji sudjeluju u utrci - i ništa nam nije nedostajalo. Bitno je da smo zajedno u svakoj ekspediciji, na svakoj utrci i da je publika na tribinama glasna.
- Svi nas znaju i vole kad dođemo. Možda konkurenti nešto manje, ali uglavnom smo svi jako dobri pa nas čak neki ljeti i posjećuju u Makarskoj - veselo kazuju uglas. Njihova priča slična je onoj Ivice i Janice Kostelić na počecima njihove karijere, i oni su im, priznaju nam Okmažići, uzor.
Svi Okmažići su članovi Biciklističkog kluba “Makarska”, a otac Neno je uz Nenada Židića i Sinišu Rudelja i jedan od osnivača te potpredsjednik kluba. Matični klub im, priznaju nam, pomaže jako puno i financijski i opremom. Da nije njihova razumijevanja, ne bi vjerojatno uspjeli sudjelovati na većini utrka na kojima su pomeli konkurenciju.
Zanimljivo je to što unatoč izvrsnim sportskim rezultatima, Neno i Lovorka budućnost svoje djece ne vezuju uz sport. Potiču ih da dobro uče, završe fakultete i uza sve to, ako žele, nastave s biciklizmom. A onda će sami vidjeti u kojemu smjeru će ih život odnijeti.
- I otac im je bio jako uspješan, ali s 50 godina nema više sporta. Dođe u međuvremenu i do stvaranja obitelji tako da je dobro uz dobre sportske rezultate imati i školu te posao koji redovno plaća račune - naglašava majka, ponosna na svoju djecu koja, bez obzira na česte treninge i natjecanja, prolaze s prosjekom 5.0 i uz to stignu imati društveni život i prijatelje.
Rad, ljubav i zajedništvo
- Kad dođemo negdje vanka na utrku, svi već znaju za Luku i Ivana i hvale ih. Naravno, prvo su se svi pitali kako oni iz male Makarske uspijevaju postići tako dobre rezultate. A isto to pitali su se i za mene 1995. godine dok sam još uvijek vozio.
- Gdje će lijeni Dalmatinac voziti, bilo je tada, a onda bih ja osvojio prvo ili drugo mjesto. Isto tako moja djeca sad iznenađuju. Rad, rad i samo rad i ljubav prema biciklizmu te naše zajedništvo. To je formula našeg uspjeha - veli tata Nenad.