Svaki dan nastava za malog Lukasa Hasana i njegovu mamu Suzanu počinje i završava transferom. Gospar Đuro Pupić iz Šipčina, vozač Cammeo taksija, dolazi po svoje dvoje stalnih putnika koje s Grude dovede u prostore Udruge roditelja djece s posebnim potrebama ‘Dva skalina‘ i potom ih vrati doma na Grudu.
No, tom se vijađu nazire kraj jer će obitelj devetogodišnjeg Lukasa uskoro promijeniti adresu. Doselit će u Dubrovnik, gdje je dječaku i njegovim najmilijima bliže sve, od škole preko mjesta za terapiju i druženje...
Gotovo sam izgubila nadu...
- Volimo Grudu, prirodu, mir i manje prometa, ali morat ćemo otići. Kako sam ja na Grudi sama s troje djece, suprug Ivan radi na Pelješcu, teško je, pogotovo jer je moj Lukas dijete koje zahtijeva 24-satnu njegu. Otkako je krenuo u školu i počeo funkcionirati, sve nam je postalo još zahtjevnije. Svaki dan smo vezani za putovanja do grada. Prije nego sam se nagodila s taksistom gosparom Đurom za povoljniji prijevoz, događalo se da put do grada moram platiti 75 do 79 eura, samo u jednom pravcu. Što ćete, takav je cjenik, nikog ne krivim, samo me kao majku srce svaki put zaboli što taj novac nisam uložila u kakvo dodatno pomagalo ili terapiju za mog sinčića. Pomislila sam tko zna koliko puta, stanarine su poskupile, troškovi života rastu, kako u gradu uopće pronaći stan? Pokušavali smo prije par godina, ali zgrada sa stubištem nije dolazila u obzir, morali smo odustati. U međuvremenu su došli i sezonski radnici pa je postalo još teže naći smještaj, gotovo sam izgubila nadu – dijeli Suzana s nama svoje putešestvije koje su uključivale i objave u FB grupi Pomoć za Dubrovčane, u blogu Za Lukasov korak, bezbroj oglasa za iznajmljivanje stanova...:
- Svim smo se mogućim kanalima proširili. U moru ponuda našlo se dobrih ljudi spremnih pomoći smještajem i za manje svote, ali prilazi kućama jednostavno nisu odgovarali. Lukas je upravo napunio 9 godina, dobiva na težini, nemoguće mi je da ja sama podižem dijete na drugi ili treći kat. Nakon svega sam se obratila i gradonačelniku Matu Frankoviću, pisala sam mu da mi, ako slučajno bude nekog prostora za nas, to javi. Objasnila sam da nije problem plaćati stanarinu, samo da Lukas ne propušta nastavu. On je pri školi Marina Držića, a gore su učenici pokretni i u kolicima, bez problema s govorom. Budući da Lukas ne može sjediti, dobili smo za njega posebna kolica, redovito je u Udruzi Dva skalina, dolazi mu učiteljica Vesna, komunikator. Jako dobro napreduje, u udruzi su mu i škola i terapija, obožava tete koje o njemu brinu, Irena i Mirna su mu glavne, svi ga tamo vole – otkriva nam mama Suzana koju je zatekla brzina gradonačelnikova odgovora:
Gradonačelnik našao rješenje
- Rekordno brzo mi se javio, rekao je da je baš vidio našu objavu i zadužio tim da provjeri raspoložive stambene kapacitete. Pokazalo se da postoji jedan stan negdje na Liechtensteinovu putu, pa je pitao jesam li voljna pričekati do lipnja, dok završi adaptacija? Naravno da sam prihvatila, snaći ću se još ovo kratko vrijeme kad sam mogla dosad čekati. Moram reći da me gradonačelnik ni prije nije odbio kad bih nešto zamolila, bio je susretljiv, kao rođeni brat. Za ovaj stan je potvrdio da je u prizemlju, dogovorili smo da ću potpisati papire kako bi bilo sve legalno. Rekao je jedino da ću morati biti tamo samo na određeno vrijeme, što meni nije problem. Imat ću dovoljno vremena da se snađem, bit će nam to privremeno velika pomoć – ne krije sreću naša sugovornica koja uz Lukasa ima i dvije kćerkice.
Lukasova sestra blizanka Petra s dječakom je 16. travnja proslavila deveti rođendan, a mlađoj Karmen je osam godina:
- Moram priznati da su djevojčice vijest o stanu u Dubrovniku primile mnogo bolje nego ja. Raduju se novoj školi i prijateljima, komunikativne su i brižne prema bratu. Uvijek kažem, kad si sestra posebnog brata, onda i ti postaneš posebna. Meni je malo teže, nekako sam se navikla na prirodu i mir na Grudi gdje smo doselili s Pelješca kako bi bili bliže gospodinu Vrtoviću koji je vježbao s Lukasom, no i njemu je zbog dobi postalo teže. Istina, zapravo i ja jedva čekam preseljenje, neću morati velike iznose plaćati na prijevoz, a bit će bolja i pristupačnost, sve je nadohvat ruke, bolnica, butige, sve – ističe Suzana Hasan.
Ništa bez dobrih tata
Sa sebnjom se prisjeća nedavne noćne intervencije:
- Lukasu je bilo loše, pozvali Hitnu, maleni je bio sav plav, došli su oko ponoći, pola života mi je digao tad od brige. Bila mi je grozna sekirancija dok je došao do bolnice, ako bi se ponovio kakav problem s disanjem, kad smo u Dubrovniku bit će mnogo lakše – veli mama lavica:
-Imam riješen status roditeljice njegovatelja, tako da s tih 398 eura, dok platiš najam i režije ništa ne ostane. Muž je poslom na Pelješcu odakle je rodom, gazda je njegov rođak, rade inox ograde, i uvijek mu izlaze u susret. I Ivanu će biti puno lakše kad prijeđemo na Liechtensteinov put – s optimizmom na budućnost gleda hrabra mama Suzi koja je puna riječi hvale dobročiniteljima, a ističe posebno Udrugu ‘Tata je tata‘, tatu Ivicu Hajdića, glavnoga od Udruge Damira...nema, kaže, riječi kojima bi opisala koliko su joj puta izašli ususret. Sve koji su ikad pomogli malom Lukiju i vidjeli njegov osmijeh, obradovat će i ova vijest o preseljenju obitelji Hasan u Grad, gdje će biti bliže svemu, pa i svojim dragim prijateljima.