StoryEditor
Obala‘10. kolovoz‘ majdan

Naši reporteri napravili su đir duž Jadra, gdje zatvara najstarija cementara: ‘Othranila je generacije, vezani smo uz nju, ali je treba demontirati‘

Piše Mia Sesartić
24. listopada 2020. - 14:34

Na stranicama naših novina nedavno smo objavili da će cementara "10. kolovoz" u Majdanu, otvorena 1908. godine, nakon više od stoljeća rada biti zatvorena, zajedno sa svojim rudnikom, te će na zahtjev svojih vlasnika, tvrtke "Cemex Hrvatska", biti izbrisana iz Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije.

Tim povodom zaputili smo se u đir uz obale Jadra, od Vidovića mosta do izvora, čuti što o svemu tome misle oni koji stanuju u neposrednoj blizini tvornice ili su za ovaj kraj svakodnevno vezani. Cementara je na kliškoj strani obale, ali većina stambenih objekata nalazi se na suprotnoj, solinskoj strani, na kojoj su nakon izgradnje tvornice većinom stanovali članovi uprave ili inženjeri, uglavnom stranci, a iza Drugog svjetskog rata tvornički meštri.

– Majdan je u to vrime bija centar svita – reći će vam Božo Pleština, koji se skoro svaki dan prošeta po mistu svoga ditinjstva.

– Rodija san se tu gori, u Raketama, poviše tvornice, a 1962. smo prišli ovde doli stat, uz tvornicu, u blizini kina. Ovde san proveja najlipše godine mladosti. Tu nan je bilo igralište, odma tu "na krugu" – pokazuje Božo na betonski plato isprid, za ono vrime najsuvremenije uređenog društvenog doma, a danas, nažalost, ruševine.

– Kad bi u lito navečer završilo kino, onda je "na krugu" bija ples. Svira je tu sa svojon ekipon naš poznati brico Jugoslav Matković na harmonici. A u zimske dane se sve to odigravalo unutra u dvorani, u takozvanoj Mramornoj sali. Kino je bilo sridon, suboton i nediljon, a prikazivalo se toliko dobrih filmova da je više svita bilo vanka nego šta jih je moglo stat u samom kinu – prisjeća se Pleština.

– Koliko li je samo ova tvornica proizvodila cimenta, govori i to da bi ponekad kolona kamiona koji bi čekali red na ukrcaj bila sve tamo do osnovne škole na Bilankuši, jedno dva kilometra sigurno – kaže naš sugovornik, a na pitanje kako doživljava najavu gašenja tvornice, ima spreman odgovor i u brojkama.

– Prije nego šta san danas iša u Majdan, doma san brojija. Cila moja obitelj, moj jedan did, moj drugi did, ćaća, mater, žena, brat, sestra i ja imamo oko 240 godina staža u cementari, a šta je najzanimljivije i šta nas na kraju za nju veže je još jedna generacija, jer je i moja ćer Lucija prije tri godine diplomirala geografiju u Zadru, i to "na Dalmacijacementu", odnosno kako cementna industrija utječe na razvoj ovog područja.

Eto, brojke van govore sve i s obziron da je othranila generacije, svi smo za nju vezani. Međutin, djelovala je i negativno na ekologiju, i to ne samo ovog područja, već cilog Solina. Kako se tvornica nalazi u jednon "slipon crivu", bura je svu prašinu nosila doli na Solin.

Kad je "Cemex" do 2008. godine uložija milijune eura u modernizaciju i zaštitu okoliša, situacija se potpuno prominila, ali nažalost tvornica nije proradila – iako u mirovini, Božo, kao dugogodišnji mehaničar u kavi, i dalje prati rad firme iz koje je iša u mirovinu.

– Ne znam kakvi će biti planovi za ovo područje, neko spominje odmarališta, hotele, ne znam jesu li to veliki izazovi, ali u ovom trenutku bilo bi najvažnije tvornicu demontirati kako ne bi kome drugom palo na pamet opet je uključit, jer njoj za rad ne tribaju velika ulaganja, a s druge strane ne bi donosila korist stanovništvu jer u današnje vrime ne traži puno zaposlenika - smatra Pleština.

Jedan od onih koji je sentimentalno vezan za tvornicu i Majdan je i Nikica Jaman, koji je isto radni vijek proveja u DC-u, u radioni ka varilac, i koji s obitelji živi tek stotinjak metara od izvora Jadra.

– Tvornica se takorekuć ugasila ima 20 godina u odnosu na ono prije, ali kad san čuja da sad stvarno odlazi… – zasta je na trenutak šjor Nikica s riječima koje su nekako zapele u grlu, a oči se napunile suzama…

– Stvarno mi je bilo teško... Ovde smo proveli cili život, našu mladost, nema ko odavde nije u tvornici radija, sav ovaj svit šta živi okolo, naši roditelji. Eto, tu je i moj otac nažalost poginija, od struje – kazuje Nikica, dodajući da je samo u ovoj majdanskoj cementari bilo u ono vrime zaposleno oko tisuću ljudi, šta u garaži, šta u tvornici, šta u kavi, kaže. I iz Majdana je dolazija najkvalitetniji cimenat, tvrdi Nikica.

– Majdan je u naše vrime bija puno uređeniji. Ovde, nasuprot starog tvorničkog ulaza, bilo je središte svih događanja, a bilo je sadržaja kakvih ni danas nema. Bila je doli niže zubna ambulanta, pa dućan, dva lipo uređena đardina, pa kino, sala za ples, na katu čitaonica di si moga posuđivat i knjige. Imali smo i ambulantu opće prakse, školu do četvrtog razreda, pa čak i coneru. A, danas – snuždija se šjor Nikica odmah na ovu današnju situaciju.

image
Božo Pleština u nekadašnjoj kinosali
Božidar Vukičević/Cropix

– Majdan nikad nije bija u goren stanju, neuredan je, nikoga nije briga da dođe ovde pa da nešto napravi. Zato, ako će imat kakve planove za boljitak, volija bi da se uredi – ističe Nikica.

– Prije bi se mi sami mištani organizirali, mladi sređivali izletište, liti bi vatrogasci prali centar Majdana – prisjeća se Nikica dok mlađa generacija ne žali baš za tvornicom, kazuju nam tako njegova dica Dolores i Mario.

– Budući da taj dio na kojem je tvornica pripada Općini Klis, nadam se da će oni u suradnji s Gradom Solinom napraviti dobar projekt za cijelo ovo područje. Mogao bi ovdje doći kakav lijepi hotel ili neki sadržaj za mlade, tu je rijeka i prekrasna priroda, baš bi moglo biti idilično.

Mislim da ovom odlukom o odlasku tvornice ulazimo u jednu novu fazu, i Grada Solina i Općine Klis.

Ako bude pameti ovo bi mogao biti jedan novi poticaj, vjetar u leđa, da se ovaj dio Solina počne drugačije gledat, jer napušteni smo od svih. Nedostaje nam kanalizacija, nogostupi, rasvjeta, pa vidjeli ste kakve su fasade, onakve kakve su bile prije sto i više godina – veli Dolores, što nam potvrđuju i sestre Ivanka Križanac i Tonka Laštre koje tu stanuju.

– Prije Drugog svjetskog rata su vam ovde živili bogataši, a vidite kako ovo sad sve izgleda, sve se raspada.

Kad ujutro krenu kamioni, ne moš živit od njih – vele naše sugovornice jer kamionski promet je još intezivan, prolazi se do asfaltne baze, betonare "Voljak" i "Pomgradove" kave.

Stiže i mještanin Zlatko Hrga pa nas vodi do obližnjeg parkirališta kod autobusne stanice.

– Vidite li vi ovo, zid se srušija u Riku, a nedaj Bože da po noći ovde upadne auto ili koje dite, onda će bit kasno. Zva san komunalce, "Vodoprivredu", može li se nešto učiniti, a svi mi kažu: "Nije to naše". Pa čije je ovo, pitan ja njih. I niko nema odgovor. Žalosno – kaže Hrga.

– Ovde za mlade sigurno nije uvjetno za živit. Ja bi se prva odselila. Meni je ovde bilo grozno kad sam imala 20 godina. Autobus je vozija isto ka i danas, a to je rijetko, o njemu smo ovisili za sve, pa i za odlazak u osnovnu školu.

image
Naselje u Majdanu danas nije poželjno mjesto za življenje
Božidar Vukičević/Cropix

Tužna sam i žalosna gledajući godinama jedno te isto, a smatram da bi u ovaj dio grada itekako bilo vrijedno uložiti, jer Solin se nema baš gdje širiti – smatra Dolores.

– Prije je ovde bilo krcato dice, igrali smo se ovde "na krugu" i gori na izvoru, više se ovde nema ko ni igrat. Sve je zapušteno, sve veći je promet, a sve više trkača, biciklista, pješaka…

Projekt koji je Grad napravio kod izvora Jadra, poviše naših kuća, pozdravljamo kao ideju, međutim za sada ne vidimo da koristi djeci. Svaku večer vam se tu gore dolazi motorima, autima, pije se i razbija, kao i na otočiću di je izletište. Krivimo nekulturu ljudi, ali i vlasti i policiju jer moraju još više poduzeti na zaštiti i češće dolaziti u provjere u cilju prevencije kriminaliteta, veli nam Mario, priželjkujući u Majdanu više turističkih i rekreativnih sadržaja.

– Znate šta, sve će bit bolje nego šta je ovo danas, sve je bolje od ovoga – zaključuju sestre Ivanka i Tonka, a svi okupljeni sa željom da će njihov Majdan jednog dana opet postat "centar svita".

Marenda

Igrali smo na balun u cokulama

- Kad bi bila marenda u tvornici, ovo sve ovde na krugu bi ti bilo puno - govori nam Božo Pleština.
- Od 9 do 9 ipo, u vrime marende, tu bi se igra mali balun. Sve su to bili igrači Solina, Omladinca, Sloge, Uskoka, Jadrana… Igralo se u cokulama. Bilo je tu više gledatelja nego na Hajduka, jer su tu djelovale čak četiri radne organizacije: 10. kolovoz, Transport, Održavanje i Voljak.
Kad su se u jednon danu slomile dvi ruke, sekretar je zabranija da se više igra – govori Božo.
- Uh, koliko puta ne bi uopće otiša na marendu nego bi iša tamo zaigrat - prisnažuje i Nikica, nekoć Solinov prvotimac.

Povijest

Osnovana 1908.

Tvornica u Majdanu podignuta je 1908. kapitalom Anonimnoga društva za cement "Portland Split", društva koje su osnovali ispostava Anglo-austrijske banke iz Trsta i splitski privrednik Mate Vidović, koji je u Majdanu imao mlinicu, stupu za sukno i ledaru.
Pripreme za izgradnju počele su godinu dana ranije prema projektu splitskog inženjera Emila Stocka, a tvornica je počela raditi 1. veljače 1909., navodi se u knjizi "Solinska svakodnevica u osvit novoga doba".

Ispred svog vremena

Majdan je u ono vrijeme bio ispred svih, kažu nam.
O tome govore brojni podaci, pa u knjizi "Povijest industrije cementa u Dalmaciji, 150 godina suživota", autora Dujma Žižića može se naći potvrde tomu.
- Tvorničko naselje Majdan vrlo brzo nakon gradnje je elektrificirano, čime je postignut visok tehnički standard cijelo desetljeće prije elektrifikacije Splita. Sve su majdanske obitelji bile vezane uz tvornicu cementa, a gotovo svaka dodatno se bavila poljoprivredom. Uz male vrtove, na južnim obroncima obrađivali su se vinogradi. Stalno je povećanje broja tvorničkih radnika potaknulo razne obrte i trgovine.
– Struja iz elektroenergetskog sustava majdanske tvornice 1920. godine pokrenula je prvu električnu rasvjetu u Splitu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
05. srpanj 2022 03:25