Baka Jaka Brkić svoje je prvo stoljeće života proslavila u krugu svoje obitelji, mahom unučadi i jedine preostale žive kćerke Luce u Bakovićima, gdje se udala sa svojih 17 godina i odakle nikad nije odlazila. A mogla je. Kod obitelji pokojnih sinova u Zagreb ili kod kćeri u susjedstvo, ali nije htjela.
Već više od 50 godina živi sama u svojoj obiteljskoj kući i tako joj je najbolje.
‘Malo se uspušem kad idem uz stepenice’
- Malo mi je vruće ovih zadnjih dana, ali dobro je, ne dan se. Napunila san stotu, ne triba mi više, ali je to malo.
Aj, još bar po godine, pa mogu umrit, jel tako, Božo - pita baka Jaka načelnika Primorskog Doca Božu Vidića koji ju je, zajedno sa svojim suradnicama, povodom rođendanskog jubileja posjetio u njezinoj kući te joj uručio prigodan rođendanski poklon i buket cvijeća.
Od četvero djece, dvojice sinova i dviju kćerki, živa je još jedna kći, a uz brojnu unučad i praunučad stogodišnja Jaka tri je puta postala i šukunbaka. Do prije dvije godine, ova najstarija stanovnica Kaštelanske zagore radila je sve sama.
- Kopala san, kuvala sama i radila sve ono šta san morala. Sad malo teže stojin na nogama, malo se uspušem kad iden uz stepenice. Moja ćerka svaki dan mi donese jest i sve drugo šta mi triba, a ja sad sidin po cile dane, čekan da mi netko navrati i tako mi prolaze dani. Dan mi nije težak, ali noć je, dite moje. Noći su mi teške, ima đavla svugdi...
Malo me straj po noći, legnem, dignem se, sidnem u stolicu dok opet ne zadriman, pa opet legnen i tako stalno - prepričava nam svoje staračke dane Jaka Brkić, prisjećajući se kako joj je načelnik Vidić prije davnih 40 godina “radio struju” na kući.
‘Otići gori do Zagreba bilo mi je ka do dućana’
Kažu nam mnogi kako u Docu nitko nije imao takvo vino kao ona. - Je, je, pravila san vino, imala san lipi vinograd. Nekada san i ja znala malo popit, čašu nakon dobra jela, ali danas više ništa.
Sad pijem samo sok i nikakve tablete. Kako to, pitamo je?
- Lipo, zdrava san cila, jedino me malo uši bole i slabo čujen - veli stogodišnja Jaka - prisjećajući se dana kad bi se u trenu spakirala i sjela na vlak za Zagreb.
- E, šta je to meni bilo... Spakirala bi stvari za dicu, sila na vlak i zaprašila ravno put Zagreba. Otić gori bilo mi je ka do dućana - prisjeća se baka Jaka, napominjući kako joj danas i susjedi puno pomažu. Iako je kazala kako joj je dosta, mi joj od srca želimo još koju sretnu godinu života. I naravno puno zdravlja.