Na međunarodnoj konferenciji Split Talks, koja je obrađivala odnos turizma i gradova, predavanja su imale Dafne Berc, arhitektica i predavačica na nekoliko sveučilišta, te Diana Magdić, sociologinja prostora i društvena aktivistica. Budući se u nekim tezama nadopunjuju, odlučili smo porazgovarati s obadvije.
Je li naša sreća što smo zemlja birokratskog kaosa i nesposobnih političara pa smo pošteđeni još većih turističkih devastacija, kako smatra Diana Magdić? Može li nam pak nasljeđe planiranja iz socijalističkih vremena ponuditi neka rješenja? Dobre strane takvog planiranja pokušala je objasniti Berc na primjeru "Jadranskih planova" iz 60-tih i 70-tih godina 20. st. koje je istaknula kao jedne od najuspješnijih projekata u socijalističkoj Jugoslaviji.
BERC: Jadranski planovi su bili strateški planovi, koordinacijski i regionalni planovi. Oni su postojeće stanje mapirali i analizirali. Postavili bi dijagnozu i dali prognozu, a zatim su davali preporuke za veliki teritorijalni obuhvat. Te preporuke su se kao vrijednosni napuci ugrađivale u pojedine provedbene planove.
Bila su tri važna plana. Prvi je bio za južni Jadran, drugi je bio za takozvani gornji Jadran, odnosno sjeverni. Između ta dva plana bio je Regionalni plan za Split koji je zahvaćao područje od Trogira do Omiša, plus otoke Brač, Hvar, Vis i zaleđe.
Taj je proces planiranja bio vrlo slojevit. Naši planeri imali su pomoć brojnih stranih stručnjaka i UN-ovih eksperata. To bi se moglo ponoviti i danas, da iskoristimo europske fondove na takav način.
Što bi nam danas bilo zanimljivo od Jadranskih planova? Na koji način su se u to vrijeme planirale izdvojene turističke zone?
BERC: Iako su se svi ti planovi bavili turizmom, uvijek su ga stavljali u suodnos sa drugim društveno-ekonomskim aktivnostima na određenom teritoriju, s tim da se što više zaštite prirodno i kulturno nasljeđe. Gradnja se izdvajala u turističke zone koje nisu smjele biti nepovezane sa naseljem i nisu bile nikad daleko od naselja, da bi se uštedilo na razvoju infrastrukture i komunikacija. Uvijek je postojao neki odnos sa postojećim naseljima.
Početna premisa bila je da se u baratanju prostornim resursom koji je limitiran polazi od fizičkog kapaciteta prirodnih plaža, a ne artificijelnih, koje bi onda povećale kapacitet. I od kapaciteta zemljišta koje se može namijeniti za turističku izgradnju. Danas to nisu bitne varijable u planiranju, nitko više ne gleda suodnos kapaciteta plaže i okoliša, to se zove "enviromental capacity", dakle, ne samo fizički prostor, nego ambijent koji je na prvom mjestu privlačio turiste, posjetitelje i lokalno stanovništvo. To je bilo uzimano kao glavna vrijednost koja se ne smije narušiti da bi uopće taj turistički proizvod imao neki smisao.
Kako se provodilo povezivanje turizma i društvenih potreba mještana? Je li podizanje kvalitete života stanovništva bilo dio strategije?
BERC: U dosta slučajeva se događalo kad se organizirao kamp za turiste, da je on imao prvi supermarket koji je bio najbliži nekom malom mjestu. Ili prvo parkiralište. Ili uređene prostore uz obalu koji su bili šetnica, park i rekreacijski prostor. Na primjer, Hotel Maestral u Brelima imao je disco i veliku blagovaonicu koja je funkcionirala i kao mjesto za svadbe, školske priredbe, obilježavanje obljetnica i za sve ostale proslave, jer drugog velikog zatvorenog prostora do tada tamo nije bilo.
Ideja je bila da takvih društvenih prostora bude puno više unutar tih turističkih konglomerata. Još jedna stvar koja se pokazala zanimljivom, a nije dovoljno problematizirana, dogodila se u vrijeme rata, kad su mnogi od hotela poslužili kao smještaj za izbjeglice. Ti ljudi su isto morali ići u dućan, djeca su morala ići negdje u školu, trebali su komunicirati s gradom. I zapravo se takva udaljenost, koja jest bila na distanci od naselja, ali opet dovoljno blizu i povezana, čak pješački, odnosno cestovno, pokazala kao nešto što je moglo tu hitnu potrebu ispuniti.
To nadopunjavanje sa društvenim prostorom turističkih sadržaja jest jedna integrirana misao koju su ti strukturni planovi sadržavali. Ona bi se mogla reaktualizirati u drugom kontekstu sa sličnim ciljem. Bez obzira što je cijeli planerski aparat nestao, ali kao misao, mogla bi se rekonfigurirati na neki drugi aparat.
Iako su nalikovali elitistički izdvojenim turističkim resortima, takvi hotelski kompleksi su bili dostupni domaćim ljudima i zadovoljavali neke od potreba naselja. Koliko je tom planiranju uzrok što nigdje nije postojao sličan društveno-ekonomski poredak kao u nas?
BERC: Što se tiče modela prožimanja turizma i zajednice, u svojoj doktorskoj tezi ovo razmatram kao nešto što na konceptualnom nivou ima smisla zadržati kao misao, ako se možda i ne može prakticirati u ovom trenutku. Glavna je vrijednost samoupravljanje i društveno vlasništvo, kao društveni odnos, a ne kao vlasništvo u današnjem smislu. Najveća degradacija koja nam se događa jest obezvređivanje paradigme da je potrebno sačuvati pozitivna iskustva i koncepcije iz tog perioda.
Što danas možemo raditi s tim naslijeđem?
MAGDIĆ: Ne možemo danas rekreirati modele planiranja i modele implementacije tih planova koji su postojali pred 40 godina. Ali, zbog poticaja koji nam dolaze izvana, ti uvjetno rečeno socijalistički modeli planiranja počeli su se pojavljivati kao paradigma koju će trebati uspostaviti. Naime, trenutno je Strategija urbane aglomeracije koja se radi za splitsko područje zapravo jedini ozbiljan način da grad Split potegne sredstva iz Europske unije. Taj program gotovo u redak diktira praćenje paradigme koja je ovdje nekad postojala u planiranju prostora, a koju mi u arhivima imamo bogato dokumentiranu.
Koliko je kapaciteta sačuvano od bivšeg planiranja prostora?
MAGDIĆ: Prvo, srećom, još je živo još dosta aktera iz tog vremena koji, iako možda razočarani kako su njihovi planovi bili odbačeni, još uvijek mogu distribuirati svoje znanje. Kao drugo, postoje bogati sačuvani arhivi u kojima se nalaze planovi od regionalnih do onih manjeg mjerila pa sve do konkretnih.
Na primjer, projekt s kojim se već godinama bavim – Motel Trogir. Zapravo, najvrednija spoznaja vezana uz taj prostor onda i danas jest da je taj Motel, koji je tipološki i na svaki drugi način turističko mjesto, egzistirao dok je bio društveni centar. Način na koji se promijenila potreba za mjestom poput motela, ili megastrukture Marina lučica kraj Primoštena, odnosno svih drugih socijalističkih hotela koji su zatvoreni na obali, zapravo ne ukazuje da su oni kao turistički model propali, nego su propali kao društveni model. Jer, u onom trenutku kad su se sve te mega-strukture i manji turistički objekti povukli iz ukupne matrice društvenih odnosa, odnosno, kad su oduzeti građanima, u tom trenutku oni nestaju i postaju bespotrebni.
Jednako kao što su u Hotel Marjan Splićani uredno odlazili na piće, kavu i druženje, ili kao što su nekad u Zagrebu odlazili u Esplanadu, a danas je to nešto što je izašlo iz običaja.
Jesu li takva razmišljanja obojena nostalgijom, ako naglašavate samo pozitivne stvari?
BERC: Nije sve prolazilo glatko, bilo je i onda aberacija i grešaka. No, danas nema takvih strukturnih misaonih cjelina u planiranju. Više se radi na regulaciji, na zoningu, na nizu fragmentiranih načina reguliranja prostora koji nisu međusobno nužno povezani, ponekad su čak u kontradikciji, što onemogućuje nastavljanje životnih tokova.
MAGDIĆ: Ne radi se o nostalgiji, nego o najbližem poznatom modelu koji je uspio implementirati kvalitetu i koji je imao lokaliziranu metodologiju. Uostalom, neuspjeh izrade plana za povijesnu jezgru Splita je krunski dokaz da je potrebno ustrojiti instituciju tipa urbanističkog zavoda. Dakle, cijeli instrumentarij, koji uključuje plan i ljude iz raznih struka koji na tome rade, kao i ljude koji su uključeni u provođenje. Nešto u začetku takve misli danas ima Šibenik.
Što bi se, na primjer, odmah moglo ugraditi u današnje planiranje, koje se odvija u različitim socio-ekonomskim okolnostima?
MAGDIĆ: Mogu se prenijeti normativi. Mi sada ne znamo na koliki broj stanovnika može doći vrtić ili škola. Čak ni u POS-u nije normiran vrtić. Nije normirana širina nogostupa, nego samo interijeri zgrada. Očito postoji otpor da norma postoji, jer će se više zaraditi ako se štedi na infrastrukturi. Ali, mogu citirati nekadašnjeg splitskog gradonačelnika Jakšu Miličića, koji je onda bio vjerojatno premenadžerski nastrojen, a koji je vrlo pragmatično rekao da je skuplje graditi 400 stanova na četiri mjesta, nego na jednom. Ukratko, ako planiraš grad, ako razmišljaš gdje ćeš stavljati stanove, škole i fakultete i turističke zone, onda će grad uštedjeti. Ako stihijski nabacuješ zgrade, to je gradu skupo, jer je tada infrastruktura skupa, i naravno da je onda nižeg standarda.
Zašto smatrate da je za nas dobro što nam loša birokracija i nemušti zakoni koče velike poduzetničke inicijative u turizmu?
MAGDIĆ: Za bilo koji "grand scale" projekt smo preregulirani, a u nekom komunalnom smislu smo nedovoljno regulirani. Zato veliko ulaganje nije isplativo. U tom smislu smo sačuvani od nepromišljenog srljanja u razvoj resorta ili nekog drugog oblika turizma koji se pokazao u nekim državama kao vrlo negativan. Taj "šum" koji je ovdje stalan i radi kojeg ne možete realizirati planirano zbog nekog referenta koji vam neće izdati dozvolu, onemogućava dosta stvarne štete. Nije kod nas pravi problem bespravna gradnja u Kaštelima. Ona se može riješiti sadnjom hortikulture u velikoj mjeri, kad općine budu nešto bogatije. No, u sanaciju nekog ružnog hotelskog kompleksa veličine Kaštela općina se nikada ne bi mogla upustiti.
Zbog čega kažete da u svemu ovom postoji šansa za Split?
MAGDIĆ: Jer neuredan kakav jest, on je još uvijek autentičniji turistički proizvod od potpuno steriliziranog Dubrovnika koji je sveden na plastičnu igračku. Grad ima puno prostora u svom vlasništvu, može ih iznajmiti ili prodati, ali bitno je da upravlja sadržajima. Da se regulira namjena korištenja prostora koja će biti privlačna turistima i lokalnom stanovništvu.
Prednost je Splita što ima Sveučilište čiji studenti i nastavnici čine 15 posto gradskog stanovništva. To je ogroman potencijal koji, kad bi bio upravljan u suradnji Sveučilišta i Grada, može prilično promijeniti sliku turizma na humaniji i integriraniji način.
Jedan, vrlo banalan primjer: u Ljubljani, a mislim da to ima i Pula: studenti s X-icama mogu osim u menzama plaćati u određenim kafićima i restoranima u gradu. Dakle, pružate im mogućnost da dođu u gradski restoran i tu onda nužno mora doći do miješanja kultura, standarda...
Mislim da je na taj način moguće da turizam u Splitu bude održiv. Ako se jezgra posve isprazni, i turistima će izgubiti na privlačnosti, jer neće imati onaj nivo autentičnosti koju ima sa stanovnicima. Lokalnoj politici bi trebalo biti u interesu da motivira ljude da ostanu i s nekom poreznom politikom, ne zbog turizma, nego zato da bi taj turizam imao smisla.