Članovi obitelji osnivača 'bilih' nisu pozvani na 100. rođendan

stdClass Object ( [id] => 125702 [title] => Članovi obitelji osnivača 'bilih' nisu pozvani na 100. rođendan [alias] => clanovi-obitelji-osnivaca-bilih-nisu-pozvani-na-100-rodendan [catid] => 275 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Fabjan Kaliterna Koze, Lucijan Stella, Vjekoslav Ivanišević Kure, Ivan Šakić, praški studenti kojim se u Splitu pridružio mladi poduzetnik Vladimir Šore, bili su djeca bogatih roditelja, težaka i veleposjednika, koji su redom pred kraj XIX. stoljeća stekli dovoljno financija da napuste stare kuće i presele na mondene Bačvice. Študenti su nogomet shvaćali kao društvenu pojavu koja se odražavala na mnogošto; od politike do zdravlja i pravilnog razvoja omladine.

Najveći fanatik

Najveći sportski fanatik bio je Fabjan (1886.-1952.), uspješni arhitekt koji je imao prste u začimanju svih sportova u onodobnom Splitu: vaterpola, veslanja, nogometa, hazene, boksa, plivanja, biciklizma, zrakoplovstva, atletike i jedrenja, s desecima sportskih funkcija. Kako je sve stigao?! Lako, nije igra na balun! Dres “Hajduka”, i to onaj iz prvog paketa, poslan s balunom i kopačkama iz Praga, nosio je samo na jednoj utakmici 1911. godine.

Ali, još kao gimnazijalac bio je ambiciozan, lud za sportom; 1904. godine, prije studija okupio je društvo, koje su redom činili kasniji “hajdukovci”, u šatoru na Bačvicama kad su odigrali prvu vaterpolo utakmicu. Baštinik šjor Fabjana je sin njegove sestre Marije, poznati povjesničar umjetnosti dr. Tomislav Marasović.

– Dok se nije rodio sin njegova brata Luke, dva moja brata i ja bili smo jedini Fabjanovi nećaci, a kako je on bio neženja – pored toga što je jako privlačio žene zbog elegancije i neposrednosti – prenio nam je dio ljubavi za potomstvo, ali i mnoštvo priča o “Hajduku”, arhitekturi, Splitu njegove mladosti... Fabjan je bio najstariji sin Tome Kaliterne i Antice rođ. Duplančić, i stoga poslan na dobre studije u Pragu. Toma i njegov brat Grgo Kaliterna bili su vrlo poduzetni, probili su Bjankinijevu ulicu, imali diliđencu za prijevoz robe i putnika, restoran na Bačvicama, a bili su i jaki trgovci vinom.

Najstariji sin rođen na Bačvicama zato se mogao bezbrižno posvetiti studiranju. – I to od 1906. do 1921. godine! – Ha, a je... Imali smo u našoj kući na Marjanu biljar i kad bismo gledali s koliko vještine igra, shvatili bismo u što je utrošeno vrijeme dugog studiranja. Naravno, on je bilo stalno angažiran u sportskim aktivnostima. Ali, izučio je zanat, bio je veoma priznat arhitekt s preko 300 izvedenih projekata. Don Frane Bulić ga je jako poštivao zbog uspješnog uklapanja tradicionalnog stila u modernu arhitekturu.

Njegova su djela, primjerice, Oceanografski institut na punti Marjana, monumentalni ulaz u Galeriju Meštrović, Gospodarska komora na Matejuški, brojne obiteljske kuće kojima je dao pečat Bačvicama... Kad je bilo pitanje arhitekture ili sporta, bio je vrlo ozbiljan, a inače je važio za velikog veseljaka – tvrdi dr. Marasović.

Dvije godine robije

Fabjan Kaliterna nije bježao od politike; nego je s namjerom osnivanja “Hajduka” navukao bijes austro-ugarskih vlasti, u Pragu je navodno bio u zatvoru zbog uvrede caru (po jednoj verziji priče splitski studenti nisu pogodili sliku Frane Josipa balunom nego kriglom piva), a kasnije je bio član HSS-a. To pasivno članstvo nije mu naštetilo, ali je sljedeći osnivač, Vjekoslav Luigi Ivanišević (1884.SEnD1955.), na komunističkom procesu 1947. godine dobio dvije godine robije, jer je bio aktivan u Radićevoj stranci, oteta mu je i uništena moćna građevinska tvrtka koju je godinama podizao.

– To je bila golema nepravda, jer kad je fašistički namjesnik Zerbino pozvao 1942. godine splitske poduzetnike, jedini je barba Vjekoslav pismeno odbio, otvoreno ih smatrajući okupatorima, a za to je mogao izgubiti glavu – svjedoče bibliotekarka Tanja Sapunar i arhitekt Vjeko Ivanišević, pranećaci barba Luiđa, brata njihova djeda Marina. – Bio je od onoga građanskoga svita koji i doma nosi kularinu, a robu, osobito košulje, naručivao je iz Beča.

Kišobran je trebao biti čvrsto zamotan, kao štap, pazio je u koje kavane će sjesti, čitao strane novine – počinjemo s lijepim sjećanjima, u koja svakako spada i Luiđijeva velika praška ljubav, Marženka, koju je Miljenko Smoje smjestio u prašku epizodu “Veloga mista”, kombinirajući u svojim likovima karaktere i anegdote vezane za stvarne osoba i događaje, umiješavši, nasreću i mnogo mašte, pa je zauvijek ostalo pitanje – ko je ko?! Ipak, zna se da je šjor Ivanišević deset godina studirao i diplomirao građevinu – u zatvoru. Poslije velike ljubavi s Marženkom, od koje mu je za uspomenu ostala Gospina slika, nije se ženio.

Ivanišević, koji je živio u Petrovoj ulici na Toču, bio je, nastavljaju nasljednici, pravi erudit, družio se s Gavellom i Kršinićem, u Lepoglavi je u zatvoru upoznao kardinala Stepinca, a doma je imao veliku biblioteku s puno autografija. Osmislio je “Hajdukov” grb i značku, Ivo Tijardović s ostalima spominje ga u libretu “Male Floramye”, njegovo je djelo gradnja hotela “Park” na Bačvicama, bio je na dužnostima u nogometnim i sudačkim savezima, aktivan u vaterpolu i plivanju, a hobi mu je bio skupljanje starog splitskog nakita.

Nakon robije živio je u Rijeci, doživio moždani udar i vratio se u Split gdje je umro. – Nije više mogao držati olovku, onda bih mu ja kao malešan čitao “vodoravno”, a on je znao svaku riječ, tako da do “okomitog” nikad ne bismo došli – priča arhitekt Vjekoslav.

U stanu arhitekta Nenada Stelle, čitamo požutjela sjećanja o prvim danima kluba ispisana krasopisom inženjera Lucijana Stelle (1885.–1968.), prvog tajnika Aleksandra i žene mu Jerke Senjanović. Jedini od osnivača ne potječe iz bogate obitelji, no zato je svih osmero djece Stellinih dobilo dobru i fakultetsku naobrazbu, a Lucijan je bio u Pragu.

– Pamtim ga iz poslijeratnih dana, barba Lucijano je već bio vremešan. Više nije odlazio na utakmice, ali ga je zanimalo sve što se događa oko Milkom, a ta crtica njegove nasljednike podsjeća na lik romantičnoga Pegule iz Vicko Šakić i brat mu Jozo podigli su dvije velike kuće, jer su se u međuvremenu obogatili građevinarstvom. Na broju 16 živio je Ivan (1885.–1971.), inženjer građevine i kasniji graditelj Ličke pruge, te zastupnik u parlamentu Kraljevine Jugoslavije. Izgradio je Banovinu, palaču na Voćnom trgu, kuće

Široki nos

– Zvali smo ga Kapulica, jer mu je nos bija širok – dočekala nas je nasmijana profesorica Čedna Šakić, nećakinja Ivanova, čija kćer Olga živi u Rimu.
– Devet banki ona ima, a ja dvi manje, evo smo se priko telefona dogovorile šta triban reć – objašnjava:

– Bija je žvelat i uvik spreman za glendu. Jedanput je mene gnjavija jedan moj učenik, dolazija ovde na vrata, ludova, zaljubija se. Ivan mu je pričepija prste vratima dok nije došla policija! Jo, nemojte zaboravit da je i “Gusara” osniva, to mu je bilo važno – dodaje teta Čedna koja je ispričala kako je Ivan Šakić u kratkom braku dobio troje djece, pored Olge, još Davora koji je poginuo u partizanima 1945., te Uroša, novinara u “Slobodnoj”, preminulog prije šest godina.

– A slab je ovi naš “Hajduk” sad, jel’ tako? Pratin sve utakmice i slušan na radio šta se događa. Svi smo mi bili infišani u fuzbal, osobito muški. Je li znate da san poslala brzojav na Poljud za ovu feštu!? Pisalo je: “Srdačne čestitke na velikom jubileju. Nepozvani članovi obitelji osnivača.” Jel dobro?
– Da dobro! A šta su oni vama poslali?

Damir ŠARAC

Uvijek na Starom placu

» Među osnivače ‘Hajduka’, pored praških studenata, u prvim dokumentima spominje se poduzetnik Vladimir Šore (1880.–1965.), koji je bio i predsjednik kluba od 1913. do 1921. godine. Diplomirao je građevinu u Grazu, a sudjelovao je i na prvoj javnoj utakmici na našem području – piše kroničar splitskog sporta Jurica Gizdić – održanoj u Trogiru 1903. godine među ekipama ‘Hrvatskog sokola’.

Sudjelovao je i u osnivanju mačevalačkog, biciklističkog i plivačkog kluba, a splitskom sportu pomagao je vlastitim sredstvima, i sve do smrti bio obavezno na ‘Hajdukovim’ utakmicama na Starome placu.

Balunom u težaka

» Stari plac u prvim godinama ‘Hajduka’. Pored mladih fuzbališta na treningu prolaze kolone težaka na tovarima. Božo Šitić, jedan od najpreciznijih strijelaca namješta se. – Kojega ćemo? I puuuf, kao iz topa balun zdimi težaka i obori ga s beštije uz viku i beštimje. Težak motikom želi probiti balun, ali se odbija i opet padne.

Dva nula – viču mulci, a Šitića su prozvali – Smrtni šuc!’ Otprilike takvu priču ispripovjedio nam je Željko Šitić, unuk jednog od najvjernijih ‘hajdukovaca’ iz prve maše 1911. godine. Naime, samo su Božidar Šitić (1891.–1968.) i Božo Nedoklan nastavili igrati od momaka s prvih fotografija pod murvom, Šitić sve do 1925. godine. – Rodio se u vili na Solinskoj, i bio toliko nestašno dijete da ga je otac poslao u internat u Graz, dakle već u srednjoj školi, a najdraže mu je ka mulcu bilo gađat iz praćke težake u lulu!

U Grazu je diplomirao pravo, a iz ‘Hajduka’ mu dolazi hitan poziv za prvu utakmicu s ‘Calciom’. Igra je livu spojku, bija je livonog, i on je nabacio Šimi Raunigu balun za prvi gol u povijesti ‘Hajduka’. I na onoj prvoj utakmici sa ‘Slavijom’ oni jedan gol od 13:1 je bija njegov. Odigra je 144 utakmice i da 125 goli, a odusta je posli afričke turneje, di je bija vođa puta – priča Željko, dodajući kako mu je dida postao nogometni sudac i predsjednik Dalmatinskog sudačkog podsaveza.

– Nije se ni posli bavija pravom, to mu je bilo strašno dosadno, nego je otvorija zastupstvo za prodaju motora i bija prvi predsjednik moto-kluba Dalmacije, vozija je i trke. Bija je i skijaš, sija bi ženu Ružu i sina Borisa u prikolicu motora pa bi išli bi na planine.

‘Šatorovci’ s Bačvica

Članovi ‘Šatora’ prvog kluba u kojem je 1904. godine Fabjan Kaliterna skupio prijatelje, među njima i kasnije ‘hajdukovce’.

Na slici lijevo stoje slijeva: Ivan Šakić, Nikola Kuzmanić, Jerko Matošić, Umberto Fabris, Lucijan Stella, Toni Brajević, Vjekoslav Ivanišević, Jure Gasparini, Lovre Bilinić, Vlado Boschi i Fabjan Kaliterna. Donji red: (...), Šime Raunig, Ante Kaliterna, Duje Ivanišević, Vlado Matošić, Luka Kaliterna, Mario Stella i Martin Stella. Mali Fabjan bi uzeo veliku očevu tendu pod kojom je prodavao vino, te bi na Koščininu kupalištu na Bačvicama s društvom podigao šator, gdje su već kao momčići organizirali sportska natjecanja.

Fabjan Kaliterna Koze, Lucijan Stella, Vjekoslav Ivanišević Kure, Ivan Šakić, praški studenti kojim se u Splitu pridružio mladi poduzetnik Vladimir Šore, bili su djeca bogatih roditelja, težaka i veleposjednika, koji su redom pred kraj XIX. stoljeća stekli dovoljno financija da napuste stare kuće i presele na mondene Bačvice. Študenti su nogomet shvaćali kao društvenu pojavu koja se odražavala na mnogošto; od politike do zdravlja i pravilnog razvoja omladine.

Najveći fanatik

Najveći sportski fanatik bio je Fabjan (1886.-1952.), uspješni arhitekt koji je imao prste u začimanju svih sportova u onodobnom Splitu: vaterpola, veslanja, nogometa, hazene, boksa, plivanja, biciklizma, zrakoplovstva, atletike i jedrenja, s desecima sportskih funkcija. Kako je sve stigao?! Lako, nije igra na balun! Dres “Hajduka”, i to onaj iz prvog paketa, poslan s balunom i kopačkama iz Praga, nosio je samo na jednoj utakmici 1911. godine.

Ali, još kao gimnazijalac bio je ambiciozan, lud za sportom; 1904. godine, prije studija okupio je društvo, koje su redom činili kasniji “hajdukovci”, u šatoru na Bačvicama kad su odigrali prvu vaterpolo utakmicu. Baštinik šjor Fabjana je sin njegove sestre Marije, poznati povjesničar umjetnosti dr. Tomislav Marasović.

– Dok se nije rodio sin njegova brata Luke, dva moja brata i ja bili smo jedini Fabjanovi nećaci, a kako je on bio neženja – pored toga što je jako privlačio žene zbog elegancije i neposrednosti – prenio nam je dio ljubavi za potomstvo, ali i mnoštvo priča o “Hajduku”, arhitekturi, Splitu njegove mladosti... Fabjan je bio najstariji sin Tome Kaliterne i Antice rođ. Duplančić, i stoga poslan na dobre studije u Pragu. Toma i njegov brat Grgo Kaliterna bili su vrlo poduzetni, probili su Bjankinijevu ulicu, imali diliđencu za prijevoz robe i putnika, restoran na Bačvicama, a bili su i jaki trgovci vinom.

Najstariji sin rođen na Bačvicama zato se mogao bezbrižno posvetiti studiranju. – I to od 1906. do 1921. godine! – Ha, a je... Imali smo u našoj kući na Marjanu biljar i kad bismo gledali s koliko vještine igra, shvatili bismo u što je utrošeno vrijeme dugog studiranja. Naravno, on je bilo stalno angažiran u sportskim aktivnostima. Ali, izučio je zanat, bio je veoma priznat arhitekt s preko 300 izvedenih projekata. Don Frane Bulić ga je jako poštivao zbog uspješnog uklapanja tradicionalnog stila u modernu arhitekturu.

Njegova su djela, primjerice, Oceanografski institut na punti Marjana, monumentalni ulaz u Galeriju Meštrović, Gospodarska komora na Matejuški, brojne obiteljske kuće kojima je dao pečat Bačvicama... Kad je bilo pitanje arhitekture ili sporta, bio je vrlo ozbiljan, a inače je važio za velikog veseljaka – tvrdi dr. Marasović.

Dvije godine robije

Fabjan Kaliterna nije bježao od politike; nego je s namjerom osnivanja “Hajduka” navukao bijes austro-ugarskih vlasti, u Pragu je navodno bio u zatvoru zbog uvrede caru (po jednoj verziji priče splitski studenti nisu pogodili sliku Frane Josipa balunom nego kriglom piva), a kasnije je bio član HSS-a. To pasivno članstvo nije mu naštetilo, ali je sljedeći osnivač, Vjekoslav Luigi Ivanišević (1884.SEnD1955.), na komunističkom procesu 1947. godine dobio dvije godine robije, jer je bio aktivan u Radićevoj stranci, oteta mu je i uništena moćna građevinska tvrtka koju je godinama podizao.

– To je bila golema nepravda, jer kad je fašistički namjesnik Zerbino pozvao 1942. godine splitske poduzetnike, jedini je barba Vjekoslav pismeno odbio, otvoreno ih smatrajući okupatorima, a za to je mogao izgubiti glavu – svjedoče bibliotekarka Tanja Sapunar i arhitekt Vjeko Ivanišević, pranećaci barba Luiđa, brata njihova djeda Marina. – Bio je od onoga građanskoga svita koji i doma nosi kularinu, a robu, osobito košulje, naručivao je iz Beča.

Kišobran je trebao biti čvrsto zamotan, kao štap, pazio je u koje kavane će sjesti, čitao strane novine – počinjemo s lijepim sjećanjima, u koja svakako spada i Luiđijeva velika praška ljubav, Marženka, koju je Miljenko Smoje smjestio u prašku epizodu “Veloga mista”, kombinirajući u svojim likovima karaktere i anegdote vezane za stvarne osoba i događaje, umiješavši, nasreću i mnogo mašte, pa je zauvijek ostalo pitanje – ko je ko?! Ipak, zna se da je šjor Ivanišević deset godina studirao i diplomirao građevinu – u zatvoru. Poslije velike ljubavi s Marženkom, od koje mu je za uspomenu ostala Gospina slika, nije se ženio.

Ivanišević, koji je živio u Petrovoj ulici na Toču, bio je, nastavljaju nasljednici, pravi erudit, družio se s Gavellom i Kršinićem, u Lepoglavi je u zatvoru upoznao kardinala Stepinca, a doma je imao veliku biblioteku s puno autografija. Osmislio je “Hajdukov” grb i značku, Ivo Tijardović s ostalima spominje ga u libretu “Male Floramye”, njegovo je djelo gradnja hotela “Park” na Bačvicama, bio je na dužnostima u nogometnim i sudačkim savezima, aktivan u vaterpolu i plivanju, a hobi mu je bio skupljanje starog splitskog nakita.

Nakon robije živio je u Rijeci, doživio moždani udar i vratio se u Split gdje je umro. – Nije više mogao držati olovku, onda bih mu ja kao malešan čitao “vodoravno”, a on je znao svaku riječ, tako da do “okomitog” nikad ne bismo došli – priča arhitekt Vjekoslav.

U stanu arhitekta Nenada Stelle, čitamo požutjela sjećanja o prvim danima kluba ispisana krasopisom inženjera Lucijana Stelle (1885.–1968.), prvog tajnika Aleksandra i žene mu Jerke Senjanović. Jedini od osnivača ne potječe iz bogate obitelji, no zato je svih osmero djece Stellinih dobilo dobru i fakultetsku naobrazbu, a Lucijan je bio u Pragu.

– Pamtim ga iz poslijeratnih dana, barba Lucijano je već bio vremešan. Više nije odlazio na utakmice, ali ga je zanimalo sve što se događa oko Milkom, a ta crtica njegove nasljednike podsjeća na lik romantičnoga Pegule iz Vicko Šakić i brat mu Jozo podigli su dvije velike kuće, jer su se u međuvremenu obogatili građevinarstvom. Na broju 16 živio je Ivan (1885.–1971.), inženjer građevine i kasniji graditelj Ličke pruge, te zastupnik u parlamentu Kraljevine Jugoslavije. Izgradio je Banovinu, palaču na Voćnom trgu, kuće

Široki nos

– Zvali smo ga Kapulica, jer mu je nos bija širok – dočekala nas je nasmijana profesorica Čedna Šakić, nećakinja Ivanova, čija kćer Olga živi u Rimu.
– Devet banki ona ima, a ja dvi manje, evo smo se priko telefona dogovorile šta triban reć – objašnjava:

– Bija je žvelat i uvik spreman za glendu. Jedanput je mene gnjavija jedan moj učenik, dolazija ovde na vrata, ludova, zaljubija se. Ivan mu je pričepija prste vratima dok nije došla policija! Jo, nemojte zaboravit da je i “Gusara” osniva, to mu je bilo važno – dodaje teta Čedna koja je ispričala kako je Ivan Šakić u kratkom braku dobio troje djece, pored Olge, još Davora koji je poginuo u partizanima 1945., te Uroša, novinara u “Slobodnoj”, preminulog prije šest godina.

– A slab je ovi naš “Hajduk” sad, jel’ tako? Pratin sve utakmice i slušan na radio šta se događa. Svi smo mi bili infišani u fuzbal, osobito muški. Je li znate da san poslala brzojav na Poljud za ovu feštu!? Pisalo je: “Srdačne čestitke na velikom jubileju. Nepozvani članovi obitelji osnivača.” Jel dobro?
– Da dobro! A šta su oni vama poslali?

Damir ŠARAC

Uvijek na Starom placu

» Među osnivače ‘Hajduka’, pored praških studenata, u prvim dokumentima spominje se poduzetnik Vladimir Šore (1880.–1965.), koji je bio i predsjednik kluba od 1913. do 1921. godine. Diplomirao je građevinu u Grazu, a sudjelovao je i na prvoj javnoj utakmici na našem području – piše kroničar splitskog sporta Jurica Gizdić – održanoj u Trogiru 1903. godine među ekipama ‘Hrvatskog sokola’.

Sudjelovao je i u osnivanju mačevalačkog, biciklističkog i plivačkog kluba, a splitskom sportu pomagao je vlastitim sredstvima, i sve do smrti bio obavezno na ‘Hajdukovim’ utakmicama na Starome placu.

Balunom u težaka

» Stari plac u prvim godinama ‘Hajduka’. Pored mladih fuzbališta na treningu prolaze kolone težaka na tovarima. Božo Šitić, jedan od najpreciznijih strijelaca namješta se. – Kojega ćemo? I puuuf, kao iz topa balun zdimi težaka i obori ga s beštije uz viku i beštimje. Težak motikom želi probiti balun, ali se odbija i opet padne.

Dva nula – viču mulci, a Šitića su prozvali – Smrtni šuc!’ Otprilike takvu priču ispripovjedio nam je Željko Šitić, unuk jednog od najvjernijih ‘hajdukovaca’ iz prve maše 1911. godine. Naime, samo su Božidar Šitić (1891.–1968.) i Božo Nedoklan nastavili igrati od momaka s prvih fotografija pod murvom, Šitić sve do 1925. godine. – Rodio se u vili na Solinskoj, i bio toliko nestašno dijete da ga je otac poslao u internat u Graz, dakle već u srednjoj školi, a najdraže mu je ka mulcu bilo gađat iz praćke težake u lulu!

U Grazu je diplomirao pravo, a iz ‘Hajduka’ mu dolazi hitan poziv za prvu utakmicu s ‘Calciom’. Igra je livu spojku, bija je livonog, i on je nabacio Šimi Raunigu balun za prvi gol u povijesti ‘Hajduka’. I na onoj prvoj utakmici sa ‘Slavijom’ oni jedan gol od 13:1 je bija njegov. Odigra je 144 utakmice i da 125 goli, a odusta je posli afričke turneje, di je bija vođa puta – priča Željko, dodajući kako mu je dida postao nogometni sudac i predsjednik Dalmatinskog sudačkog podsaveza.

– Nije se ni posli bavija pravom, to mu je bilo strašno dosadno, nego je otvorija zastupstvo za prodaju motora i bija prvi predsjednik moto-kluba Dalmacije, vozija je i trke. Bija je i skijaš, sija bi ženu Ružu i sina Borisa u prikolicu motora pa bi išli bi na planine.

‘Šatorovci’ s Bačvica

Članovi ‘Šatora’ prvog kluba u kojem je 1904. godine Fabjan Kaliterna skupio prijatelje, među njima i kasnije ‘hajdukovce’.

Na slici lijevo stoje slijeva: Ivan Šakić, Nikola Kuzmanić, Jerko Matošić, Umberto Fabris, Lucijan Stella, Toni Brajević, Vjekoslav Ivanišević, Jure Gasparini, Lovre Bilinić, Vlado Boschi i Fabjan Kaliterna. Donji red: (...), Šime Raunig, Ante Kaliterna, Duje Ivanišević, Vlado Matošić, Luka Kaliterna, Mario Stella i Martin Stella. Mali Fabjan bi uzeo veliku očevu tendu pod kojom je prodavao vino, te bi na Koščininu kupalištu na Bačvicama s društvom podigao šator, gdje su već kao momčići organizirali sportska natjecanja.

[event] => stdClass Object ( [BeforeDisplay] => [AfterDisplay] => [AfterDisplayTitle] => [BeforeDisplayContent] => [AfterDisplayContent] => [OCMBeforeDisplay] => [OCMAfterDisplay] => [OCMAfterDisplayTitle] => [OCMBeforeDisplayContent] => [OCMAfterDisplayContent] =>

[OCMUserDisplay] => [OCMCommentsCounter] => [OCMCommentsBlock] => ) [jcfields] => Array ( ) [image] => [imageWidth] => 600 [comments] => Array ( ) [absoluteURL] => https://slobodnadalmacija.hr/sport/hajduk/clanovi-obitelji-osnivaca-bilih-nisu-pozvani-na-100-rodendan-125702 [emailLink] => /component/mailto/?tmpl=component&template=site&link=752a842ed8e1f9711848168d4402969f921c0318 [twitterURL] => http://twitter.com/intent/tweet?text=%C4%8Clanovi+obitelji+osniva%C4%8Da+%26%23039%3Bbilih%26%23039%3B+nisu+pozvani+na+100.+ro%C4%91endan+&url=https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fsport%2Fhajduk%2Fclanovi-obitelji-osnivaca-bilih-nisu-pozvani-na-100-rodendan-125702 [socialLink] => https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fsport%2Fhajduk%2Fclanovi-obitelji-osnivaca-bilih-nisu-pozvani-na-100-rodendan-125702 )

Array ( [0] => stdClass Object ( [id] => 1 [name] => Subtitle [value] => Je li znate da san poslala brzojav na Poljud za ovu feštu? Pisalo je: ‘Srdačne čestitke na velikom jubileju. Nepozvani članovi obitelji osnivača’ – kaže nećakinja Ivana Šakića, Čedna [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 1 [alias] => Subtitle ) [2] => stdClass Object ( [id] => 68 [name] => Premium content [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 10 [alias] => premium_content ) )

10. svibanj 2024 19:39