Luko Brailo umirovljeni je novinarski bard, čovjek koji je u svom radnom vijeku doslovno promijenio svjetove: od notesa i kemijske olovke došli smo do toga da s terena pomoću tehnologije šaljemo informacije i priče izravno u eter. Povodom prijedloga novog kaznenog djela kojim bi se novinari i njihovi povjerljivi izvori izložili progonu, porazgovarali smo s aktivistom Hrvatskog novinarskog društva i članom Upravnog odbora Novinarskog doma.
Da si danas mlad i ambiciozan, bi li postao novinar?
– Iako sam u novinarstvu proveo cijeli svoj radni vijek, a uspio sam doživjeti i mirovinu, nisam baš najsigurniji bi li se u današnjim vremenima otisnuo istim stazama. Od sredine 70-tih godina prošlog stoljeća kada sam počeo s „djornalističkim đirom“ dogodile su se super brze i gotovo neopisive društveno-političke i sveukupne promjene koje su bitno utjecale na život svakoga od nas i poslove koje smo radili. Tako da nemam izričitog odgovora bi li ili ne bi opet uzoravao istu njivu. Usto, današnji turistički Dubrovnik mladim ljudima donosi izbor mnoštva novih poslova koje je, po mome mišljenju, ipak lakše odrađivati u odnosu na svakodnevni višedesetljetni angažman u novinarstvu.
Što te je kao mladog čovjeka privuklo novinarstvu?
– Novinarstvu me privukla mogućnost, kasnije sam shvatio i kako sam u to često i naivno vjerovao da mi kao mladi predstavnici „sedme sile“ možemo makar malo pridonijeti sveukupno boljem i sadržajnijem životu zajednica čiji smo članovi bili.
U tvom se radnom vijeku novinarstvo toliko izmijenilo da smo s notesa i kemijske došli do mobitela s kojeg se vijesti izravno postavljaju na portale. Što je za tebe bilo ili jest ljepše?
– Počeo sam u vrijeme olovnog sloga do aktualnih dana gotovo sveopće digitalizacije. Vrlo iskreno i emotivno ističem da se rado sjećam tih dana. Osobito vremena pripreme tema, razgovora i dogovora s urednicima, sugestija pri izboru foto materijala za priloge... a sve kako bi konačni uradak bio što bolji. Jasno mi je da toga danas više nema, ali sjećanja na lijepe dane i drage ljude s kojima sam radio nitko mi ne može oduzeti.
Otkad su se pojavile društvene mreže, novinarska je struka uveliko obezvrijeđena jer smo prestali imati monopol na informaciju. Što misliš o današnjem novinarstvu, koje je uvelike postalo poput posta na facebooku?
– Ondašnje i današnje novinarstvo je gotovo nemoguće uspoređivati. U današnjim medijima je najvažnija brzina i broj klikova, a glasovita formula „sport, seks, skandal“ (ne nužno tim redom) je doživjela uvećanje na n-tu dimenziju, tako da smo i prečesto svjedoci mnoštva izrazito loših i neutemeljenih medijskih uradaka. I ma koliko su društvene mreže olakšale sveukupnu komunikaciju, jednako je tako i teško shvatljiva činjenica da mnoštvo konzumenata gotovo i ne razlikuje sadržaje objavljene na društvenim mrežama i one u medijima koji od toga žive ili pokušavaju preživjeti.
Ima li još mjesta ozbiljnom novinarstvu, u kojim medijima i za koju publiku?
– Uvijek ima mjesta za ozbiljno novinarstvo, bez obzira radi li se o portalima ili tiskanom novinarstvu. No, pitanje je imaju li današnji vlasnici medijskih tvrtki i s njima povezani oglašivači interesa upuštati se u takve poslovne izazove, ako im i slabiji medijski (polu)proizvodi imaju dovoljan broj klikova. Ozbiljno novinarstvo spada u kategoriju velikih troškova, a tome većina vlasnika medijskih kuća u Hrvatskoj nije sklona.
Predviđaš li, zašto i kada potpuni kraj tiskanim izdanjima?
– Na svim stranama svijeta događa se pad tiskanog novinarstva. Nisam u poziciji predvidjeti potpuni kraj tiskanim izdanjima, ali od aktualnih padova tiraža novina do sunovrata u tom dijelu žurnalizma ostalo je malo vremena. S razvojem umjetne inteligencije koja na velika vrata ulazi u medije svih vrsta, napose u preostale tiskane, to je vrijeme sve bliže. Što bi se reklo: tko preživi, pričat će, a možda će se o tom fenomenu štogod i suvislo (na)pisati.
Može li novinarstvo na portalima - čiji se sadržaj još većinom ne naplaćuje čitateljima - opstati financijski i što misliš o srazu novinarstva i marketinga koji diktira što će se pisati, a što ne, ovisno o tome tko je platio reklamu?
- Kao što nema golf terena bez trgovanja nekretninama, tako nema ni portalske industrije bez marketinga. Već sada je jasno da su oglašivači u izuzetnom naletu. I u tom pogledu se situacija može objasniti narodnom izrekom „tko jači – tlači“.
Što misliš o današnjim novinarima i općenito struci? Može li baš svatko biti novinar, kako se danas vjeruje u društvu?
– Cijeli sam život u novinarstvu, ali nikad nije bilo teže. Materijalni položaj mladih kolegica i kolega je užasan, a nema ni naznaka da će se poboljšati u doglednoj budućnosti. U Hrvatskoj, kao „maloj zemlji velikih čudesa“ još uvijek nema Kolektivnog ugovora za medijske profesionalce i suradnike, a više od tri desetljeća živimo i radimo u, je li, slobodnoj i samostalnoj državi, k tome i članici Europske unije. Zato se i širi teza o tome kako novinar može biti gotovo svatko što medijski vlasnici obilato iskorištavaju. No, dok postoje redakcije koje otkrivaju i tumače što se sve događa u hrvatskom društvu, dotle me neće napustiti nada u svrhovitost bavljenja novinarskim poslovima.
Što osjećaš kada komentatori po društvenim mrežama pišu da smo ‘dnovinari‘ i ‘novinari crvi‘?
- O takvima ne mislim ništa dobro. Zato što se, u pravilu, anonimno skrivaju iza objava na društvenim mrežama, pa time sebi i svojim opet anonimnim podržavateljima daju prividnu važnost. Nisu vrijedni dubljeg spomena.
Je li prijedlog uvođenja novog kaznenog djela kojim bi se kažnjavali novinari i njihovi izvori ‘škakljivih‘ tema i afera način da se do kraja ušutka riječ istine u javnom diskursu?
– S predloženim izmjenama o navodnoj tajnosti istraga gospodin premijer i lider najjače političke stranke u Hrvatskoj upustio se u veliku igru koja će se njemu i istomišljenicima obiti o glavu. Pritom je strašno što se za takvo sankcioniranje zauzima nominalno „prvi Europejac u Hrvata“. Ta ekipa ne može i ne želi shvatiti načelo prema kojemu javnost ima pravo znati što se, primjerice, događa s vjetroelektranama ili HEP-u, da dalje ne nabrajam desetke afera koje je proteklih godina proizvela vladajuća kasta. Ali, kako kažu duhoviti Sarajlije: „I veći su mangupi lošije prošli“, pa će tako i ovi. U mojoj mladosti su komunistički vlastodršci pokušavali „zaustaviti Reuters“, u Tuđmanovo vrijeme upozoravalo se na „jalnuške diletante“ i „Judine škude“, a u današnje vrijeme kroz „lex AP“ zapravo se traži „silenzio stampa“ u razobličavanju afera i korupcije u vladajućim krugovima. Preživjeli smo i preživjet ćemo, i zato valja ići na prosvjed HND-a 31. siječnja u 11 sati na Markov trg u Zagrebu.
Koja je tvoja poruka za mlade koji upisuju novinarske fakultete, u želji da rade ovaj posao?
– Mogu poručivati što me volja, ali podaci kazuju kako se od deset studentica i studenata koji upisuju medijske i srodne faklultete njih 8 odlučuje za rad u PR odjelima, a svega dvoje za novinarstvo.