stdClass Object
(
[id] => 612172
[title] => U okolici Černobila nema ljudi, ali priroda buja kao nikad: tolika količina radijacije pogubna je za čovjeka, no biljke i dalje uspijevaju, stabla niču i po pustim stanovima, korijenje probija katove...
[alias] => u-okolici-cernobila-nema-ljudi-ali-priroda-buja-kao-nikad-tolika-kolicina-radijacije-pogubna-je-za-covjeka-no-biljke-i-dalje-uspijevaju-stabla-nicu-i-po-pustim-stanovima-korijenje-probija-katove
[catid] => 241
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Više od tri desetljeća nakon nuklearne katastrofe u Černobilu ukrajinski gradić Pripjat i dalje je sablasno pust. Zbog kontaminacije ljudska noga tu rijetko kroči i još se kraće zadržava, no priroda zato buja jače nego ikad. Na društvenim mrežama mogu se pronaći brojne fotografije iz Černobila na kojima iz napuštenih građevine visoko prema nebu raste raznoliko raslinje.
Iako čovjek tamo neće moći živjeti još stoljećima, populacije mnogih biljnih i životinjskih vrsta su veće nego što su bile prije katastrofe.
Kako izvještava BBC, priroda je uspjela preživjeti radijaciju i počela se oporavljati samo tri godine nakon katastrofe čak i na onim područjima gdje je radijacija bila najveća. Tolika količina radijacije ubila bi ljude, no biljke i dalje uspijevaju, stabla niču i po pustim stanovima, korijenje probija katove...
Da bi odgovorili na pitanje kako biljke tamo mogu živjeti, a ljudi ne, moramo najprije shvatiti na koji način radijacija utječe na žive organizme.
Radioaktivni materijal Černobila je nestabilan i neprestano ispaljuje čestice i valove visoke energije koji razbijaju stanične strukture. Dijelovi stanice mogu se zamijeniti kada se oštete, međutim ne i DNK. Veće doze radijacije djeluju na DNK, pa stanice brže umiru. Manje doze mogu prouzročiti sitnija oštećenja i pokrenuti mutacije u funkcioniranju stanice koje postaju kancerogene i koje se potom nekontrolirano šire na druge dijelove tijela.
Kod živih bića to je širenje najčešće fatalno i dovodi do smrti, jer da bi preživjeli sve stanice moraju zajedno skladno raditi kao kompliciran stroj u kojem svaka stanica i svaki organ imaju svoju svrhu i međusobno se nadopunjuju. Čovjek ne može živjeti bez mozga, srca ili pluća. Biljke se pak prilagođavaju okolnostima u kojima žive. Hoće li pustiti dublje korijene ili razviti višu krošnju ovisi o ravnoteži kemijskih signala iz ostalih dijelova biljke, ali i one pored nje, kao i o svjetlu, temperaturi, vodi i nutrijentima.
Za razliku od životinjskih stanica gotovo sve biljke imaju sposobnost razvijanja novih, ovisno o tome što biljci treba.
To je razlog zašto vrtlar može uzgajati nove biljke iz reznica, s korijenjem koje klizi iz nekadašnjeg stabla ili lista.
Radijacija i ostala DNK oštećenja mogu izazvati tumore u biljkama, no mutirane stanice se najčešće ne mogu proširiti s jednog dijela biljke na drugi poput raka, zahvaljujući čvrstim zidovima koji okružuju njihove stanice, navodi BBC.
Takvi tumori, u većini slučajeva, nisu smrtonosni, jer biljka može zaobići oštećeno tkivo. Zanimljivo je da, uz ovu urođenu otpornost na zračenje, neke biljke u černobilskoj zoni, čini se, koriste dodatne mehanizme kako bi zaštitile svoj DNK. Naprosto mijenjaju svoju kemiju kako bi je učinile otpornijom na oštećenja i uključuju sisteme za oporavak ako ta prva faza ne uspije.
Razine prirodnog zračenja na Zemljinoj površini bile su mnogo veće u davnoj prošlosti kada su se prve biljke razvijale, tako da biljke u černobilskoj zoni vjerojatno posežu za adaptacijama kakao bi preživjele, a koje datiraju iz tog davnog vremena.
Što se tiče životinja studija koja je objavljena u European Journal of Wildlife Researchu, pokazuje kako su sivi vukovi iz radioaktivne zabranjene zone, prema svojim praiskonskim nagonima, krenuli u ostale dijelove svijeta, što znači da je za očekivati da će se svijetom vukova proširiti i njihovi oštećeni i mutirani geni.
Dio vukova i dan danas živi u ozračenoj zoni, a preživjeli su ne zato što im radijacija daje neke super moći, nego stoga što je priroda u odsustvu ljudi postala veliki prirodni rezervat. Znanstvenici su uspjeli 14 vukova opremiti ogrlicama za praćenje preko GPS-a. Među njima je bilo 13 vukova starijih i jedan mlađi u dobi između jedne i dvije godine. I dok su se odrasli vukovi držali svog zavičaja, onaj najmlađi odlazio je sve dalje. Pratili su ga dok je ogrlica s GPS odašiljačem prestala funkcionirati, a to je bilo čak 300 kilometara dalje od zone černobilske katastrofe.
Nakon černobilske havarije veliki dio crnogorične šume u blizini elektrane dobio je crvenu boju, a stabla su se osušila. Područje je postalo pustoš. Ali u tri desetljeća svima poznata Crvena šuma gotovo se u potpunosti obnovila s listopadnim stablima kao što su srebrene breze koja su zamijenile nekadašnje borove.
Međutim, nedavno ispitivanje koje je rađeno dronovima pokazalo je kako i dalje u nekim dijelovima šume postoji vrlo visoka radijacija. Prije tri godine požar je uništio veliki dio šume, no požaru i radijaciji usprkos, biljke su nanovo izniknule i to u velikoj količini.
Više od tri desetljeća nakon nuklearne katastrofe u Černobilu ukrajinski gradić Pripjat i dalje je sablasno pust. Zbog kontaminacije ljudska noga tu rijetko kroči i još se kraće zadržava, no priroda zato buja jače nego ikad. Na društvenim mrežama mogu se pronaći brojne fotografije iz Černobila na kojima iz napuštenih građevine visoko prema nebu raste raznoliko raslinje.
Iako čovjek tamo neće moći živjeti još stoljećima, populacije mnogih biljnih i životinjskih vrsta su veće nego što su bile prije katastrofe.
Kako izvještava BBC, priroda je uspjela preživjeti radijaciju i počela se oporavljati samo tri godine nakon katastrofe čak i na onim područjima gdje je radijacija bila najveća. Tolika količina radijacije ubila bi ljude, no biljke i dalje uspijevaju, stabla niču i po pustim stanovima, korijenje probija katove...
Da bi odgovorili na pitanje kako biljke tamo mogu živjeti, a ljudi ne, moramo najprije shvatiti na koji način radijacija utječe na žive organizme.
Radioaktivni materijal Černobila je nestabilan i neprestano ispaljuje čestice i valove visoke energije koji razbijaju stanične strukture. Dijelovi stanice mogu se zamijeniti kada se oštete, međutim ne i DNK. Veće doze radijacije djeluju na DNK, pa stanice brže umiru. Manje doze mogu prouzročiti sitnija oštećenja i pokrenuti mutacije u funkcioniranju stanice koje postaju kancerogene i koje se potom nekontrolirano šire na druge dijelove tijela.
Kod živih bića to je širenje najčešće fatalno i dovodi do smrti, jer da bi preživjeli sve stanice moraju zajedno skladno raditi kao kompliciran stroj u kojem svaka stanica i svaki organ imaju svoju svrhu i međusobno se nadopunjuju. Čovjek ne može živjeti bez mozga, srca ili pluća. Biljke se pak prilagođavaju okolnostima u kojima žive. Hoće li pustiti dublje korijene ili razviti višu krošnju ovisi o ravnoteži kemijskih signala iz ostalih dijelova biljke, ali i one pored nje, kao i o svjetlu, temperaturi, vodi i nutrijentima.
Za razliku od životinjskih stanica gotovo sve biljke imaju sposobnost razvijanja novih, ovisno o tome što biljci treba.
To je razlog zašto vrtlar može uzgajati nove biljke iz reznica, s korijenjem koje klizi iz nekadašnjeg stabla ili lista.
Radijacija i ostala DNK oštećenja mogu izazvati tumore u biljkama, no mutirane stanice se najčešće ne mogu proširiti s jednog dijela biljke na drugi poput raka, zahvaljujući čvrstim zidovima koji okružuju njihove stanice, navodi BBC.
Takvi tumori, u većini slučajeva, nisu smrtonosni, jer biljka može zaobići oštećeno tkivo. Zanimljivo je da, uz ovu urođenu otpornost na zračenje, neke biljke u černobilskoj zoni, čini se, koriste dodatne mehanizme kako bi zaštitile svoj DNK. Naprosto mijenjaju svoju kemiju kako bi je učinile otpornijom na oštećenja i uključuju sisteme za oporavak ako ta prva faza ne uspije.
Razine prirodnog zračenja na Zemljinoj površini bile su mnogo veće u davnoj prošlosti kada su se prve biljke razvijale, tako da biljke u černobilskoj zoni vjerojatno posežu za adaptacijama kakao bi preživjele, a koje datiraju iz tog davnog vremena.
Što se tiče životinja studija koja je objavljena u European Journal of Wildlife Researchu, pokazuje kako su sivi vukovi iz radioaktivne zabranjene zone, prema svojim praiskonskim nagonima, krenuli u ostale dijelove svijeta, što znači da je za očekivati da će se svijetom vukova proširiti i njihovi oštećeni i mutirani geni.
Dio vukova i dan danas živi u ozračenoj zoni, a preživjeli su ne zato što im radijacija daje neke super moći, nego stoga što je priroda u odsustvu ljudi postala veliki prirodni rezervat. Znanstvenici su uspjeli 14 vukova opremiti ogrlicama za praćenje preko GPS-a. Među njima je bilo 13 vukova starijih i jedan mlađi u dobi između jedne i dvije godine. I dok su se odrasli vukovi držali svog zavičaja, onaj najmlađi odlazio je sve dalje. Pratili su ga dok je ogrlica s GPS odašiljačem prestala funkcionirati, a to je bilo čak 300 kilometara dalje od zone černobilske katastrofe.
Nakon černobilske havarije veliki dio crnogorične šume u blizini elektrane dobio je crvenu boju, a stabla su se osušila. Područje je postalo pustoš. Ali u tri desetljeća svima poznata Crvena šuma gotovo se u potpunosti obnovila s listopadnim stablima kao što su srebrene breze koja su zamijenile nekadašnje borove.
Međutim, nedavno ispitivanje koje je rađeno dronovima pokazalo je kako i dalje u nekim dijelovima šume postoji vrlo visoka radijacija. Prije tri godine požar je uništio veliki dio šume, no požaru i radijaciji usprkos, biljke su nanovo izniknule i to u velikoj količini.
U okolici Černobila nema ljudi, ali priroda buja kao nikad: tolika količina radijacije pogubna je za čovjeka, no biljke i dalje uspijevaju, stabla niču i po pustim stanovima, korijenje probija katove...
Više od tri desetljeća nakon nuklearne katastrofe u Černobilu ukrajinski gradić Pripjat i dalje je sablasno pust. Zbog kontaminacije ljudska noga tu rijetko kroči i još se kraće zadržava, no priroda zato buja jače nego ikad. Na društvenim mrežama mogu se pronaći brojne fotografije iz Černobila na kojima iz napuštenih građevine visoko prema nebu raste raznoliko raslinje.
Iako čovjek tamo neće moći živjeti još stoljećima, populacije mnogih biljnih i životinjskih vrsta su veće nego što su bile prije katastrofe.
Kako izvještava BBC, priroda je uspjela preživjeti radijaciju i počela se oporavljati samo tri godine nakon katastrofe čak i na onim područjima gdje je radijacija bila najveća. Tolika količina radijacije ubila bi ljude, no biljke i dalje uspijevaju, stabla nič...
