Novosti Hrvatska

suprotiva

Josip Jović: Josipović Milanoviću sapuna dasku

 suprotiva

/ Admir Buljubašić / CROPIX

Hoću govoriti i tko mi što može. To je moje jedino oružje. Tako, nasuprot savjetima stručnjaka za odnose s javnošću, nastupa premijer Zoran Milanović. I u tim govorima tone sve dublje i nema baš nikoga tko nije osupnut njegovom retorikom. Upada u kontradikcije, pokazuje neznanje, krivo zaključuje, brani neobranjivo, napada i vrijeđa sve oko sebe. Netočno veli kako je u Hrvatskoj bio građanski rat, a da u Finskoj nikada nije, i onda, kad bi to čak i bilo točno, izvrnutom logikom zaključuje kako, eto, Finci za razliku od Hrvata mogu kazati da Finska pripada Fincima.

A baš oni koji nisu imali problema s ratovima i agresijama nemaju potrebu to isticati. Pa Finci to i ističu zato što su neprestano ugrožavani od Rusa i Prusa. I onda, umjesto da prizna pogrešku, on optužuje i omalovažava svoje kritičare, branitelje će nazvati crnokošuljašima, a povjesničara “stručnjakom iz Špičkovine i Vukovine”. Na, doista pretjerana, ruganja njegovoj družici Ingrid zbog engleskog izgovora inatski uzvraća kako je razmišljao u Bruxelles poslati isključivo one predstavnike koji ne znaju ni jedan strani jezik. I nije baš da ga ne zanima informativni televizijski program, kako je govorio kad je pripremao novi zakon da bi postavio tamo svoje ljude. Nezadovoljan nekim komentarima njegova lika i djela i izjavama oporbenih političara, osuo je paljbu po novinarima i urednicima, pa je HTV, iako je uzvratio kako je riječ o političkom pritisku, hitro smijenio troje svojih urednika.

On bi, očito, diktirao koga pozivati u goste, kakva pitanja postavljati i kako voditi razgovor. Ružu Tomašić napao je zbog podjele građana na “domaće” i “goste” ovisno o nacionalnoj pripadnosti, što joj zaista nije trebalo, ali joj se ne može kazati kako laže i kleveće kad proziva jednog saborskog zastupnika za suradnju s četnicima, jer je to notorna činjenica. Hvali se premijer svojom uspješnom tihom diplomacijom i kao primjer navodi baš katastrofalno pristajanje na slovenske ucjene, čime je oštetio i državu i štediše Ljubljanske banke. Kandidatima za EU parlament dobacuje “ah, nisu vam mrski euri”, a nevladinim udrugama “doći ćete vi po novac”. I tako u nedogled, iz dana u dan...

Tko to korača desno

Opterećen sobom izjavljuje: “Ja sam predsjednik hrvatske Vlade, moje su ambicije u karijernom smislu ispunjene.” Nazdravlje, rekli bismo. Zoran Milanović ostavlja dojam arogantnog, netolerantnog, sujetnog, autističnog i nadmenog čovjeka i političara kojemu su cijeli život govorili kako je lijep i pametan, ali eto sada se javljaju neki neotesani i bezobzirni tipovi koji razbijaju njegovo dorijangrejovsko zrcalo. I on to ne može podnijeti. U politiku je došao bez potrebnog političkog i životnog iskustva, nije prošao vatrena krštenja, nije prekaljen i stoga ne može reagirati mirno i konstruktivno. Ni prilike mu ne idu naruku. Jake su ideološke podjele s kojima se ne umije nositi, jer nije uspio prevladati jednostrani dril.

Nema rezultata na gospodarsko-socijalnom polju, prosvjedi i štrajkovi prijete sa svih strana, glavni partner u vlasti pravi mu prave kadrovske diverzije, nema mu “prvog potpredsjednika”, zapravo drugog predsjednika, koji je puno toga preuzimao na sebe, ima sastav Vlade u koji građani nemaju povjerenja, kao ni u njega samoga, koaliciji prijeti raspad, a on nema izbora. Možda bi sada i presložio koaliciju unutar postojeće parlamentarne strukture, ali nitko ne bi htio s gubitnikom. Drži se za gnjili štap koji će se svaki čas slomiti. Ispod prividne bahatosti stoje zapravo nesigurnost, strah i panika.

U obrani svoje pozicije Milanović je pribjegao nekontroliranim verbalnim obračunima i izljevima bijesa. A ako u svem tom ludilu ima nekog sustava, onda je to zastarjeli i neosmišljeni napad na tzv. desnicu, koja praktički ne postoji. On će nekoliko, u biti marginalnih, pojava (živčane izjave nogometnog mešetara za vlastiti račun, priopćenje generalskog zbora, incident skupine mladića u Kistanjama, izjave oporbene političarke) spremno staviti u isti koš “nesposobne desnice koja širi destiliranu mržnju”, “stranke koja se kukavički krije”, ili “predsjednika stranke koji se krevelji u kameru”.

Trvenja dvojca na vrhu

Ni na kraj pameti mu nije eventualnu nacionalističku nervozu dovesti u svezu s potezima njegove vlasti, primjerice s ignoriranjem žrtava jugoslavenskog režima nakon 1945., s uvođenjem ćirilice u gradu mučeniku, s neumjerenom prisutnošću pripadnika jedne nacionalne manjine u vlasti, a među kojima je eto i jedan četnički prvoborac, sa slavljenjem četničkih ustanaka 1941. itd.. Ali ne, on taj nacionalizam, tu desnicu priziva, ona mu treba, ona je razlog njegova održanja, on se koristi njome kako bi homogenizirao rasuto vlastito biračko tijelo, držao uza sebe ideološki bliske stranke, upozorio Europu i Ameriku na opasnosti koje se spremaju. Opasnost za Milanovićevu vladu dolazi, međutim, s druge strane.

Predsjednik Ivo Josipović vidi, a vjerojatno je potaknut i izvana, kako ova vlada nema perspektivu te kako je valja mijenjati, a i njegova je sudbina na sljedećim izborima uz nju vezana. Više nije tajna da između dvojice vodećih ljudi u zemlji postoje određena trvenja i razilaženje. Televizijska podrivanja Milanovićeve taštine nisu uopće slučajna, zna li se kako je upravo glavni čovjek državne dalekovidnice Josipovićev izbor, a može se tumačiti kao sapunanje daske ili tjeranje Milanovića u stupicu u kojoj će se sam predat.

 

JOSIP JOVIĆ

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last