StoryEditor
ShowbizOGOLJENA DO KRAJA

Nikad ispričana priča: Ivana Banfić o zaljubljenosti u Dina Dvornika, heroinu i kokainu, kako je došla po pušku i htjela u rat, velečasnom Sucu...

5. ožujka 2020. - 14:20
Igor CC Kelčec

Nitko nije napisao knjigu o sceni u 90-ima, pa je pomislila zašto ne bi ona.

Svoje je dnevničke zapise, koje je počela pisati još u djetinjstvu, Ivana Banfić odlučila nadopuniti uz pomoć urednika Velimira Grgića i ukoričiti u knjigu koju je objavila naklada Znanje.

Zamišljenu kao podsjetnik na vrijeme ekspanzije Cro Dance scene, pjevačica poznata pod umjetničkim imenom I Bee knjigu "Devedesete" napisala je iz osobnog kuta, otvoreno progovarajući i o intimnim situacijama poput kraha prvog braka s Robertom Magićem i ostvarenju sreće u drugom sa suprugom Krunom Ladišićem, kuloarskim pričama o njezinoj borbi s alkoholizmom, duhovnoj dimenziji života, rođenju sina Jana, strašnoj prometnoj nesreći, nastupima pred naoružanom publikom u ratnim godinama...

image
Umjereno buntovna tinejdžerica
Privatni album

U svojemu spisateljskom prvijencu spominje i brojne protagoniste toga vremena – Severinu, pokojnog Dina Dvornika, Gibonnija, Dina Merlina, Danijela Popovića, Ilana Kabilja, Ninu Badrić, Sennu M..., te ujedno otkriva kako je na nju utjecao Zlatko Sudac.

- Dnevnike pišem od djetinjstva, zapisujem misli da očistim glavu. Dođe mi to kao higijena duše. Sve to ja jesam. Istina je moj put otkako znam za sebe. Živim je, pričam i rado dijelim jer tako učimo jedni od drugih kroz iskustva, pogotovo danas kada živimo u vremenu društvenih mreža.

Zahvalni ljudi

Htjela sam pokazati da nije baš da samo pjevam, nego da imam i drugu dimenziju, da mogu utjecati na ljude. Dijelim stvari za koje mislim da bi ih trebala podijeliti, a dobijam dosta povratnih informacija zahvalnih ljudi.

Divno je što sam uspjela privući mnoge koji su bili u teškim trenucima, na samom životnom dnu, ali su shvatili da ima izlaza.

Danas sam utjecatelj iliti influencer – uz osmijeh će Ivana Banfić, čiji je spisateljski poriv potencirala njezina prijateljica riječima:"Daj napiši više tu knjigu".

- Devedesete su ponovo in, što se glazbe tiče, a mladi ljudi iz tog razdoblja danas su roditelji 20-godišnjaka, koji sada dolaze na naše nastupe. Sve ih je više, slušaju se čak i neke moje pjesme koje u 90-ima nisu bili hitovi poput “Cigarete” ili “Pizzerije”.

Mlade to zanima

Dosta mladih zanima to doba, pa sam shvatila da je došao taj trenutak u svemiru da napišem knjigu o 90-ima, jer nitko nije – kaže Ivana, koja posljednjih nekoliko godina često izvodi hitove iz tog doba što samostalno što na zajedničkim nastupima s još dvjema protagonisticama tadašnje dance scene – Minee i Elle.

Dance zvijezda iz 90-ih danas s obitelji živi na dvije adrese - primarna baza im je u Velikoj Gorici gdje sin Jan pohađa osnovnu školu. Ljeta provode na moru i seoskom imanju u Staroj Drenčini kraj Siska, gdje su obnovili djedovinu supruga joj Krune.
Knjiga "Devedesete" s potpisom I Bee već je na tržištu, a mi vam donosimo neke njezine zanimljive izvatke...


DLAKAVA JOŠ KAO BEBA

Rođena sam 16. studenoga 1969. u Zagrebu, u Petrovoj bolnici. Usto, bila sam poprilično dlakava za jednu bebu. Odmah se sjetim tatine mame, bake Elze, koja je čitav život vodila rat s dlakama. Stalno se žalila na njih.

image
Rođena je 16. studenog 1969.
Privatni album

Pričala mi je kako se ona depilirala u svoje vrijeme – dlake na licu brusila je kamenom za struganje peta. Žene su tada strugale dlake i slojeve kože zajedno s njima.

Kažu mi roditelji da sam joj dosta slična. I po karakteru. Bila mi je jako draga, a nedavno je umrla, s 93 godine.


ŽIVOT U ŠVICARSKOJ

Dolazim iz glazbeno “navudrenog“ genetskog bazena. Vesela smo i raspjevana obitelj koja je uvijek voljela fešte. Moji roditelji su poslijeratna djeca i nisu živjeli u izobilju, ali su bili sretni i zadovoljni s tim što su imali.

Tata je sa svega 15 godina počeo svirati bas gitaru u tada najpoznatijem bendu, Bijele strijele. Okupili su se 1961., a godinu dana poslije odlaze u Jugoton i snimaju prvi materijal, postavši pionirima rock and rolla na prostoru Jugoslavije.

U prvoj postavi bili su Rubac, Rana, Miki, Braco, Treta, Sova, Davor i BanfaIvica Banfić, moj otac.

S tri godine penjala sam se tati na pozornicu, puzeći u pelenama. Čupala sam mikrofon i izvodila gluposti. Kad sam napunila pet godina, roditelji su se preselili u Švicarsku.

image
Uživancija na morskoj gaži
Privatni album

To je tada bilo (a čini se i ostalo) popularno: tkogod da je mogao, pronašao je posao vani na nekoliko godina, kako bi si popravio ekonomsku situaciju. Mi smo išli zaraditi za kuću. U Švicarskoj smo proveli četiri godine.

TOP CUP I SEVERINA

“Top Cup” je 1989. bio dio programa za mlade na HRT-u, a prije pokretanja showa, raspisali su audiciju za voditeljice. Prošle smo Severina i ja.

Zajedno smo vodile glazbenu emisiju, pjevale obrade hitova i odlično se slagale. Brzo smo se sprijateljile i do danas ostale dobre prijateljice.

Nije da se svako malo čujemo, ali kad god se vidimo, uvijek se dobro napričamo.

Ona je gažu u “Top Cupu” dobila netom što se preselila iz Splita u Zagreb. Bila je “lipa mala Splićanka”, jedva punoljetna djevojka, u početku malo povučena, ali jako poletna i društvena kad bi se opustila.

I ja sam bila dosta “stisnuta” tih dana – i meni je to bila prva gaža za veliku televiziju.

DROGA I DINO DVORNIK

U Dina Dvornika sam se glazbeno zaljubila čim sam ga prvi put čula, na njegovu debiju na Zagrebfestu. Zaljubila sam se u taj stil glazbe i željela sam što prije upoznati osobu koja stoji iza nje. Čim smo se upoznali, dogodio se “klik”.

Spojile su se naše dvije “luđačke energije”, dvije duše koje su se prepoznale i bilo nam je jako zabavno. Bila sam mirna, tiha i povučena, ali divlji dečkić čučao je u meni i imao glad za zabavom – tog sam dječaka vidjela i u Dinu.

Čim smo počeli raditi na pjesmi “Dođi”, složili smo se i kreativno. Na kraju smo postali jako bliski prijatelji. Danijela, Dino i ja bilo smo trio fantastikus. Vikendima smo znali ići u Opatiju, tamo je tada bilo deset klubova koji su radili svaki dan.

Sjećam se da je Danijela negdje izjavila da sam bila zaljubljena u njega – priznajem, jesam, ali samo kažem – glazbeno; bila sam zaljubljena u njega kao umjetnika, kao slobodno biće koje živi sebe.

To hodanje po rubu me fasciniralo, a on mi je trebao da izgradim svoju glazbenu ludost. Svo to divljanje, svi ti tulumi. Za heroin nisam znala. Saznala sam iz medija. Mislila sam da je takav zbog alkohola.

image
Ivana Banfić s bivšim suprugom i Dinom Dvornikom
Privatni Album

Jedina droga za koju sam do tada čula bila je marihuana, a roditelji su me dobro preplašili pa se s tim nisam petljala.

Kao veliko dijete, sve sam gledala kroz ružičaste naočale, tako da mračnu stranu uopće nisam percipirala.

Nudili su mi drogu, naravno. Bomboni – ecstasy – dijelili su se doslovno uz sok, već 1990. Kad sam nastupala na jednom privatnom tulumu, vidjela sam ljude kako šmrču kokain.

Nudili su mi, ali ne hvala – ja živim zdravo, u teretani sam, ne drogiram se. Moja droga bio je Red Bull.

HTJELA SAM U RAT

“Da li vidiš, majko” bila je moja domoljubna pjesma, obrada Fleetwood Maca. Nitko tada nije razmišljao o tantijemama – “Da li vidiš, majko” puštala se u domoljubnom programu i to je bio moj doprinos Domovinskom ratu.

Na Radiju Velika Gorica bilo je novačenje za hrvatsku vojsku i ja sam otišla. Pokucala sam na vrata ureda u kojem je sjedio Juraj Hrvačić, tadašnji direktor Radija Velika Gorica, a poslije poznat kao “vladar etera”, danas bivši vlasnik Narodnog radija i Obiteljskog radija.

Rekla sam mu da mi dâ pušku i da idem u rat. On se samo nasmijao i umjesto puške dao mi je – mikrofon.

Hrvačić je novačio umjetnike da idu po ratištima dizati moral borcima pa mi je rekao da sam dobrodošla pridružiti se 153. brigadi, kao dio “zabavljačke jedinice”.

Pristala sam, naravno. Pratio me Sandi. Uvijek smo se odlično slagali, bio mi je poput brata, to je ta energija. Zabavan, pametan, dobar. Sve su nas stavili u jedan autobus i išli smo od fronta do fronta.

ŠUMICA - LIK S KALAŠNJIKOVOM

“Šumica” je naizgled tako jednostavna pjesma, a opet pjesma tolike snage. Pamtim jedan koncert za vrijeme rata. Nastupala sam u klubu punom vojnika, na uskoj bini od jednog metra, dizajniranoj kao pista. Svi su naoružani, a ja sam u grudnjaku i štiklama.

image
Igor CC Kelčec

Lik s kalašnjikovom sjeo je na rub bine, ali na sredinu tako da sam ga plešući svako malo udarila nogom u bubrege. Počeo je negodovati.

U pauzi između dvije pjesme, rekla sam mu da se nalazi na mom radnom mjestu i objasnila da ga ne lupam namjerno, ali mi smeta dok plešem. Na što je on počeo mumljati i psovati, mahati rukama u kojima je držao mitraljez. Rekla sam mu:“Okej, ostani.“

Počela sam plesati i nastavljala ga udarati, ali sada namjerno, i to svaki put sve jače. On je postajao sve luđi i luđi. Ali bila je to taktika.

Tata mi je davno rekao da uvijek skeniram najgoreg u publici i na njega obratim pažnju. Taj problematični posjetitelj je najranjivije biće kojemu treba ljubav i pažnja.

“Pozovi ga na binu, pohvali i riješila si problem zauvijek.”

Sjetila sam se tih riječi pa sam se na mikrofon izderala: “Pozdravite mog najvećeg fana, koji sjedi na bini!”

Pitala sam ga kako se zove. Počeli su prvi taktovi “Šumice”. Pozvala sam ga na pozornicu – ustao je dva metra visoki uniformirani muškarac s kalašom, koji se stidio plesati.

Zagrlila sam ga i zaplesali smo zajedno. Publika je u euforiji, navija za njega, on presretan. Častio nas je nakon koncerta.



SILIKONI

Kad sam ih ja stavljala 1995., silikonske grudi bile su spektakl. I meni su bile spektakl. Danas je takva operacija toliko normalna i uobičajena da se čini kako ih žene stavljaju na putu do kioska.

“Dajte mi novine i silikone.”

Tada nisam imala pojma da to postoji, a onda se pojavio Siniša Glumičić.

Sjećam se kad sam se probudila nakon operacije. Boljelo je kao da mi medvjed sjedi na prsima. Pogledala sam dolje – veliko poprsje u vidokrugu! Šokirala sam se kad sam vidjela kugle, nekakva brda na meni.

Natečene nakon operacije bile su još veće pa su stalno bile pred očima!

image
Igor CC Kelčec

Dobro su me služile, čak 15 godina. Bila sam nemarna. Siniša me upozorio da za desetak godina treba izvaditi silikon, obavezno. Komplikacije su počele nakon što sam rodila i dojila.

Kako se tijelo brani od uljeza, pokušalo je istisnuti strano tijelo. Stvorio se kalcifikat oko silikona. Počeo me stiskati, nastala je bol, sve se upalilo… Opasno je, potencijalno smrtonosno.

Operacija vađenja trajala je nekoliko sati, a oporavak je bio bolan. Ležala sam kod kuće s cijevima i vrećicama, mjesec dana s drenovima, dok je oko mene skakalo malo dijete i gledalo me takvu.

Tu sam si rekla: “Što je meni sve ovo trebalo?“.

Iz današnje perspektive, ne bih to ponovila. Ipak, morala sam staviti nove.

'GODINAMA'

Dino Merlin je nazvao, vidio je spot za ‘Imam te’ na sarajevskoj televiziji i njemu je to bila jedna odlična nova energija pa se odlučio javiti i ponuditi duet”, rekao mi je Robert kada se jedan dan pojavio nakon što smo već dogovorili da idemo na dugi godišnji odmor i posvećujemo se stvaranju obitelji.

Moja prva reakcija bila je – kao i uvijek – “zvuči jako zanimljivo”. No onda sam zastala… Dino… Merlin? Tko je Dino Merlin? Je li to onaj što je pjevao “Kad zamirišu jorgovani” s Vesnom Zmijanac? Još sam veći šok doživjela kada sam čula glazbu.

Meni je to na prvu odmah bio narodnjak.

Ali da, pristala sam otići u studio i snimiti novi singl, duet s Dinom Merlinom. On je prvi otpjevao svoju dionicu pa onda vodio mene dok sam pjevala svoju. Poslušala sam ga i otpjevala u istom tonalitetu, kao i on. Ali to nikako nije zvučalo.

Osjetilo se da to nije leglo. Pjevala sam s poluglasom, kroz dah, sva “šuškava”. Nema snage. Flah. Odmah sam si rekla: “Eto ga, jasan znak da to ne trebam raditi, da sam trebala ostati doma na godišnjem.”

No dok sam ja razmišljala o bijegu, Dino i svi okupljeni u studiju počeli su naglas tražiti rješenje. Kako dobiti energiju? Ja nisam imala nikakvu ideju. Robert je otrčao do najbliže trgovine i vratio se s bocom crnog Babića. Kaže: “To je takva pjesma, probaj, uzmi čašu pa možda se otvori nešto u duši.”

Voljela sam vino i nije mi bio problem probati. Robert me jako dobro poznavao.



PLAKANJE PRED ZLATKOM

Bila sam na satu pjevanja kod svog profesora Mladena Kahline. U prostoriji se odjednom pojavio mladić s dugom kosom.

“Tko je ovaj koji liči na Isusa?” pitala sam se. Predstavio se kao Zlatko. Odlučio je sjesti i slušati me kako pjevam.

Ali ja nisam mogla početi pjevati. Stajala sam bez glasa. Suze su mi krenule niz obraze. Iz čistog mira. Nije mi bilo dobro, osjećala sam strašnu nelagodu.

Shvatila sam da ne mogu nastaviti dok je taj Zlatko – tko god on bio – u prostoriji pa sam ga zamolila da izađe. Nisam mu mogla objasniti zašto ne mogu pjevati u njegovoj prisutnosti, ali odmah mi je rekao da nije nikakav problem i da će se vratiti kad završim.

Otišao je prošetati po kvartu i onda se vratio. Nakon sata pjevanja, sjeli smo na piće i počeli razgovarati. Predstavio se kao Zlatko Sudac. Čovjeku kojeg sam prvi put vidjela u životu počela sam otvarati svoju dušu. Istresla sam mu sve, ispričala cijeli život, stvari koje ni sama nisam znala da su mi u glavi.

Doslovno od dana rođenja pa do trenutka u kojem smo se upoznali. Trajalo je dva sata i ja sam pričala kroz suze. Doslovno ridala. Zagrlio me da me utješi i ja sam osjetila jednu potpuno novu energiju, ljubav koju nikada do tada nisam osjećala.

Nisam poznavala takvu ljubav. Pitala sam ga što je to, na što me jednostavno pozvao da dođem i vidim sama.

“Ma da, kaj meni treba sad duhovna obnova, kaj se ja imam obnavljat, super sam... Imam pedeset kila, raspadam se, plačem, ali sve je odlično…” On me samo pogledao i rekao: “Gle, stani. Vrijeme je da staneš.”

RAZVOD I DUHOVNA OBNOVA - PATER ZVJEZDAN

On odlazi, brak je gotov. Otišao je. Malo smo se natezali oko vlasništva nad pjesmama i firmom, ali na kraju sam ja uzela samo pjesme, a sve materijalno ostavila sam njemu.

U to nisam ušla iz materijalnih razloga pa sam mu ostavila sve što smo zajedno posjedovali. Razglas, opremu. Bio je to kraj jednog dijela mog života. A kako je to bila i jako velika ljubav, trebalo je puno vremena da rana zacijeli.

Krenula sam na novu duhovnu obnovu, kod fra Zvjezdana Linića u Samoboru i nastavila se intenzivnije družiti s ljudima različitih profila.

image
Pronašla je sebe u duhovnosti
Mare Milin

Do tada sam bila “nedodirljiva zvijezda”. Sad sam se već osjećala kao “običan čovjek”. Devedesetih u klubovima nije bilo sigurno kao danas. Ljudi su bili naoružani i nije manjkalo luđaka. Ja nisam imala veliki strah, jer se Robert pobrinuo da me zaštiti od svih negativnih stvari.

Ali u Samoboru više nije bilo ni Roberta ni tjelohranitelja. U početku je bilo teško jer su me svi gledali kao slavnu osobu, ali vrlo brzo svi smo se opustili. Shvatila sam da svaka osoba ima neku svoju priču. Jednostavno sam postala mnogo otvorenija za druge ljude. Kao da mi se otvorilo srce koje je do tada bilo totalno zatvoreno.

O ALKOHOLU

Nakon razvoda, dogovorili smo se da nećemo blatiti jedno drugo po medijima i dopustiti da se drugi naslađuju i zarađuju na nama. Nismo se rastali u potpunom miru, ali ni na ratnoj nozi.

Poštovali smo jedno drugo i sve što smo stvorili, nismo sebe htjeli pljuvati. Ako nemam ljubavnika, onda sam sigurno pijanac – takve odvratne glasine su me povrijedile, htjela sam zvati odvjetnike i tužiti medije koji su o tome pisali, ali nisam.

Bila sam jako ranjiva u toj fazi pa nisam htjela to malo energije što mi je ostalo trošiti na gluposti. To su novine i neka pišu što hoće. Ja imam svoj život. Tabloidi i dalje to recikliraju, po novom u Srbiji.

Ta će informacija vječno ostati, nebitno je li istina ili ne. U životu se nikada nisam opijala. Alkohol sam uvijek pila u normalnim količinama, nikada nisam padala u nesvijest.

Ali kada sam se odlučila pročistiti od svega, alkohola i cigareta, nekome je to zvučalo zgodno pa je napisao vijest.

NAJGORI TRAČEVI

Tijekom života čula sam svašta o sebi. Jedan od zabavnijih tračeva bio je onaj da mi je djed crnac iz Amerike. Taj mi je super. Da, tamna sam i imam kovrčavu kosu, imam ritma pa eto, mora da je to u pitanju.

Moguće da je to i moj PR smislio, nisam nikada saznala. Pričalo se tako jedno vrijeme da smo se Boris Novković i ja zaručili. Vjenčanje je, tvrdile su glasine, iza ugla. Urnebes.

image
Igor CC Kelčec

S razvodom su došle i “konkretne ponude”. Više puta su mi, recimo, nudili da im rodim dijete. Nepoznati, uglavnom bogati ljudi. Govorili bi mi da imam dobre gene; bavim se sportom, uspješna sam, a kako i oni imaju dobru genetiku, bilo bi super da mi imamo dobru bebu zajedno.

Nudili su mi kuće, vile, hotele. To se događa svakoj slavnoj ženi. Meni je to još uvijek neobjašnjivo. Takva vrsta ljudi mi nije jasna, ne mogu ih razumjeti, kakav je to muškarac koji misli da može kupiti ljubav? Sve takve ponude pojavile su se odmah nakon razvoda, prva doslovno prvi dan nakon kraja braka.

PROSIDBA U INDIJI

Taj Mahal je bio središnji dio cijelog putovanja. Prekrasan je, veličanstven, golem i impozantan. Tamo mi je Kruno otkrio zašto je uopće organizirao ovaj put za nas – zaprosio me.

Krunu Ladišića znala sam iz “prošlog ovog života”, ali trebalo je neko vrijeme da prohodamo, s obzirom na to da smo se znali još iz mladosti.

On je prijatelj mog brata pa je uvijek bio tu negdje, dolazio nam je doma, išli smo na badminton zajedno, ekipica, ali nikad mi nije palo na pamet da bi nešto moglo biti u toj sferi. Morala je barem biti neka iskra, ali nije je bilo.

Sreli smo se na jednoj obiteljskoj fešti. Ja sam kasnila, a jedino prazno mjesto bilo je ono kraj njega. Sjela sam kraj njega, stavio mi je juhu u tanjur i ja sam odjednom doživjela takvu ljubav da je to teško opisati. Ljubav me preplavila.

Bilo je valjda očito, jer je nećak poslije svima rekao da misli kako su se Kruno i Ivana zaljubili. Od tog trenutka, Kruno i ja bili smo nerazdvojni.

VJENČANJE I SPONTANI POBAČAJ

Oženili smo se 29. svibnja 2008. Zbog trudnoće smo se odlučili jednostavno odraditi ceremoniju bez puno filozofije. Nije čak bilo ni vjenčanice. Nosili smo tunike od bijelog pamuka koje smo kupili u Indiji. Ja sam bila na pragu četrdesete, on je imao 34. I njemu i meni ovo je bio drugi brak.

image
Na indijskom poluotoku Goa
Privatni album

Veselje zbog trudnoće kratko je trajalo. Izgubila sam bebu u 11. tjednu. Pogodilo me, jako. Išli smo na hodočašće za tu malu dušu. Nazvala sam je Marija. Hodali smo od Gorice do Marije Bistrice i tamo zapalili svijeću. Ali iskreno, nakratko sam izgubila povjerenje u Boga. “Zašto, čemu to sad kad mi ga je najavio?” Znala sam ja da će on doći, samo očito ne sad.

MAJČINSTVO

Sin Jan rodio se 9. lipnja 2009., što su zanimljivi brojevi, jer Kruno je rođen 9. kolovoza 1974., a tata 19. lipnja. Rodio se mjesec dana ranije, žurio se. Nakon što sam ga imala prilike upoznati, postalo mi je jasno i zašto. On je totalna radost, pozitiva. Želi živjeti i iskusiti sve.

Dolazak našeg anđela Jana definitivno je moja najveća radost i blagoslov. Dugo sam čekala da postanem majka i to mi se konačno dogodilo u 39. godini. Ono što je zanimljivo je to da sam ga sanjala prije nego što sam ga rodila. Vidjela sam to prekrasno nasmijano lice kako me gleda i smiješi mi se.

Izdvojeno

03. kolovoz 2020 22:20