Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Ružno je kad se tako govori o legendarnom Tomislavu Iviću!

glava u balunu

S velikim užitkom pročitao sam priču iz pera udarnog novinara Jutarnjeg lista Tomislava Židaka o poznatom menadžeru Ljubi Barinu (84), najavljenu kao svojevrsnu ispovijed u kojoj je poznati akter nogometnih događanja u nas, ali i u Europi, izrekao svoje istine o brojnim poznatim osobama, s kojima se sretao i s kojima je radio.

Dakle, Barin je zaista bio menadžer svjetske reputacije, sudjelovao je u brojnim transferima, bio je sudionik i u nekim aferama, sigurno zanimljiv protagonist.

Naslovi u Jutarnjem su majstorski izvučeni, a mene je zasmetalo, pa ću priznati i zaboljelo koliko je u nekim ocjenama Barin pristran i što je najružnije zlonamjeran. Barin sada živi povučeno u jednom domu za stariju gospodu u Donjoj Bistri, kolega Židak ga je dugo nagovarao na intervju, na kraju je i uspio. On je lijepo konstatirao da “mu se čini kako će istina Ljube Barina zakasniti, jer mnoge su stvari mrtve, glavni likovi na izdisaju, sve je potonulo u zaborav”. 

Čak je i Barin priznao da mu je “neugodno govoriti o mrtvima, jer se ne mogu braniti”. I to je ono u čemu mu zamjeram, jer je kod nekih svojih ocjena o pokojnima pristran, neobjektivan, čak nepošten. Barin kaže kako je “u svijetu nogometa teško naći pravog čovjeka, to je vrlo pokvaren svijet”, pa se žali kako je  “bio naivan i zato sam platio danak”. No, svi koji su s Barinom poslovali i drugovali, pa i oni koji ga poznaju makar i površno, itekako će se začuditi na tu tvrdnju o navodnoj naivnosti. Jer, Barin je dugo bio glavni akter u nogometnim poslovima, njemu je – što spočitava svojim partnerima – ipak bio bitan samo novac. On je predobro naplaćivao svoje usluge, koje katkad i nisu bile časne.

Barin je imponirao svojom sposobnošću, snalažljivošću, znanjem, šarmom, komunikacijom, bio je upleten u niz skandala, najvećih korupcijskih afera osamdesetih godina prošlog stoljeća, onda kad su putovi transfera bili vrlo zamršeni, kad su se plaćanja izvodila u kešu ili na tajnim računima.

Ono što je izazvalo ovu moju reakciju svodi se na neka događanja u vezi Hajduka, odnosno ljudi s kojima je Barin surađivao, sklapao poslove, izvodio svoje makinacije. Tako je ružno govorio o liku i djelu Tomislava Ivića, svjetski uspješnog trenera, koji je kao i svaki čovjek imao svojih mana, ali iznad svega bio vrlo pošten, čestit do svoje srži. Tako je umirovljeni menadžer negativno oslikao Ćiru Blaževića pa se obrecnuo i na Ivića:

– Ćiro će zbog novca otići u Prištinu ili Mursku Sobotu, ali takvu ljubav prema novcu vidio sam još kod Tomislava Ivića...

– Ja znam kakav je Ivić, ja sam ga doveo u Ajaxa, ja sam ga preporučio Rinusu Michelsu. Njegove nogometne ideje su često bile bolesne, kada sam ga doveo u Anderlecht, najprije je skratio teren. Pitao sam ga znači li skraćeni i suženi teren i jednu šansu više za pobjedu...

Odmah je priznao da je “moj tip trenera bio Biće Mladinić, odveo sam ga u Bordeaux i ostao je tamo šest godina”. Barin je bio prijatelj s Mladinićem, pritom nije volio Ivića premda ga je kasnije zaista odveo u briselski Anderlecht. Naime, to je bio jedini posao Ivića s Barinom, jer je Ivić otkrio neke njegove makinacije (Ivićeve glavne angažmane vodio je Luciano D’Onofrio) i to ne samo u poslu s trenerom, nego i s igračima Hajduka, naročito s Draženom Mužinićem. Barin je odveo Mladinića u Bordeaux i to za trenera omladinskog pogona, jer Biće nije govorio niti jedan strani jezik, tako da, premda je bio vrlo dobar trener, nigdje u inozemstvu nije mogao dobiti angažman.

Osim toga, u najmanju ruku ipak nije prikladno uspoređivati Biću i Ivana.

Što se tiče tvrdnje da je Barin Ajaxu preporučio Ivića, to je moguće, onako uzgredno, jer se Barin, kao i mnogi drugi menadžeri znao ubacivati u posao i sebi davati važnost oko nekih transfera. Iviću je interes iz Ajaxa prvi spomenuo, to mi je u više navrata pričao, neki Albanac, trgovac voćem na veliko. On mu je najavio da će Jaap Van Praag, legendarni predsjednik amsterdamskog kluba, poslati svog čovjeka u Split na turnir Trofej Marjana u veljači 1976. I došao je Rinus Michels, glasoviti nizozemski trener, u pratnji svoje supruge Vilhelmine, također je stigao i Cees Rijvers, tada trener PSV-a s kojim je Hajduk trebao igrati u četvrtfinalu Kupa prvaka. “Bijeli” su na trećem izdanju Trofeja Marjan najprije deklasirali Partizana (4:2), pa onda i moćnu reprezentaciju SSSR-a (3:0).

Ivić je imao povjerljiv razgovor s Michelsom, saznao je da je on jedan od četiri kandidata za trenera Ajaxa. Nisam htio odmah objaviti tu vijest, jer da taj angažman nije realiziran po Splitu bi bilo zajebancije na račun Ivića. Uostalom, kad je Ivić kasnije krišom odletio u Amsterdam na pregovore i kad je potpisao ugovor, bila je to senzacija. Tolika da je jedan ugledni Splićanin na vijest da je Ivić otišao u Ajaxa posprdno komentirao:

– Je, može otići u Ajaxa pumpat balune. 

Ključni trenutak odluke dogodio se kad je Hajduk u Beogradu 9. svibnja 1976. pobijedio Partizana sa 6:1, a na tribinama je bio Bobby Haarms, čovjek od najvećeg povjerenja Van Praaga, kasnije Ivićev asistent. Dogovoreno je da se Van Praag javi osobno Iviću na kućni telefon odmah u ponedjeljak, ali je Hajduk imao 10. svibnja prijateljsku utakmicu u Kikindi. Tako me dopala dužnost dežurati u Ivićevu stanu u Lovretskoj ulici, javiti se Van Praagu, objasniti da će Ivić biti sutra u Splitu, pa sam ga zamolio – po Ivićevim instrukcijama – da se predsjednik Ajaxa javi na službeni telefon Hajduka Titu Kiriginu...

Jer, Ivić nije želio krenuti u pregovore bez znanja predsjednika Hajduka.

 

Naslovnica Glava u balunu