Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

OBDUKCIJA JANE DOE Dobar, leš, zao

FILM: The Autopsy Of Jane Doe; horor triler; Velika Britanija, 2016.; REŽIJA: Andre Øvredal; ULOGE: Emile Hirsch, Brian Cox; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ****

U jako dobrom i jače zlom filmu Øvredal najavljuje da neće biti zezancije čim se otkrije leš titularne Jane Doe, no radi to nenametljivo, da gledatelj takoreći zaboravi kako ga čeka strava i užas tjelesnog i nadnaravnog horora.

“Tko je ona? Zasad je nepoznata osoba.“ – “Obdukcija Jane Doe“ (2016.)

Naprosto je nevjerojatno da nije snimljeno više (horor) filmova lociranih ili usko vezanih u(z) mrtvačnicu. Promislite samo: mrtvačnica. Ima li jezivijeg lokaliteta za ambijentirati horor od hladne prostorije s leševima ispruženim po obdukcijskim stolovima ili spremljenim u ladice hladnjače? Brrr, svašta “strašuvu“ čovjeku padne na pamet od same pomisli na to (što ako neki nisu posve mrtvi, što ako ovo, što ako ono...?), ali filmaši se začudo nisu pretjerano kreativno razmahali da misli pretoče u scenarije.

Svega je nekoliko filmova locirano na mjestu za mrtvace (“Morgue“, “Unrest“, “Pathology“...), provučenih ispod radara iole šire javnosti, od čega je najpoznatiji razmjerno opskurni “Nightwatch“ Olea Borendala iz 1997., remake njegova istoimena, tri godine starijeg trilera, s Ewanom McGregorom u ulozi studenta prava koji prihvaća “part-time job“ noćnog čuvara u lokalnoj mrtvačnici i upleće se u slučaj serijskog ubojice. “Noćnog čuvara“ se sjećaju samo najzagriženiji filmofili, ali od svih filmskih mrtvačnica, barem na ovim prostorima, nekako više pamte “pogrebno poduzeće“ obitelji Topalović iz kultne ex-YU komedije “Maratonci trče počasni krug“.

Porazna statistika za horor mogla bi se promijeniti nakon “Obdukcije Jane Doe“, prvog filma na engleskom jeziku kultnog norveškog redatelja Andrea Øvredala (“Lovac na trolove“, 2010.). Kad je riječ o familijama koje žive od smrti, obiteljski biznis Topalovića dobio je za buduća filmofilska spominjanja ozbiljnu konkurenciju u Tildenovima, a žanr horora i dosad najbolji film postavljen u prostor mrtvačnice. Tildenovi su otac Tommy (Brian Cox) i sin Austin (Emile Hirsch) koji rade kao patolozi u vlastitoj mrtvačnici u sklopu obiteljske kuće, gdje imaju i krematorij.

Međutim, “The Autopsy Of Jane Doe“ nije (za) crni humor, s kojim je bio djelomično obojan “Trollhunter“, da će netko upasti u krematorij Tildenovih i Tommy primijetiti da su od spržena nesretnika “ostali samo dugmići“, kao u “Maratoncima“. Ovo je crni horor - dobar, leš, zao. Jako dobar i jače zao. Zarana Øvredal najavljuje da u filmu neće biti zezancije, čim se otkrije leš titularne Jane Doe, no radi to nenametljivo, da gledatelj takoreći zaboravi kako ga čeka strava i užas. Zasigurno je to i zbog dobrih glumaca. Cox i Hirsch baš i nisu vični nastupima u hororima, nekako su i prepoznati da bi postali tamo neke žrtve, što publici daje (lažni) osjećaj sigurnosti.

Øvredal s pokeraškim izrazom lica igra na tu kartu dok nas upoznaje s ugođajem mrtvačnice istražene kamerom, likovima i uhodanošću njihovog obiteljskog biznisa. Prilikom vanjskog i unutarnjeg pregleda tijela otac i sin racionalno, poput detektiva ili “CSI“ stručnjaka, pronalaze “uzrok smrti“ kao najvažniju stavku njihova posla (“zašto“ je netko nekoga ubio jest za policiju i psihijatre). Racionalno će, pak, biti dovedeno u pitanje kad na stol polegnu nepoznatu žensku osobu, Jane Doe ili po naški NN (iznimnom facijalno-tjelesnom preciznošću je utjelovljuje Olwen Catherine Kelly), pronađenu poluzakopanu u podrumu kuće jedne masakrirane obitelji s kojom nije u srodstvu, a čiji su članovi, prema prvom uviđaju, pokušali provaliti van.

Djevojka anđeoskog lica i zamagljeno sivih “alienskih“ očiju (znak da je mrtva, uz tijelo hladnije od sobne temperature) naizgled nema vanjskih znakova krvarenja i ozljeđivanja, reklo bi se “ni slomljeni nokat“. Tek će joj s vremenom nenadano procuriti krv iz nosa, odakle će se iskrasti i jedna muha. “Viđao sam to“, veli Tommy, misleći na krv. Pa ipak, ono što nije viđao su njezina “unutrašnja sakaćenja“. Osim brzo detektirane smrskanosti zapešća i gležnjeva, nedostaju joj jezik i kutnjak, na srcu ima trag kao da je rezano i spaljena pluća... Da se njezine ozljede iznutra prenesu van, bila bi “izmrcvarena“. Doista, tko je ona?

Svakim novim rezom skalpela po tijelu Jane Doe i novim otkrićem Tildenovih “oblikuju se teorije“, bujaju misterije i natežu se tenzije nelagode. Pritom, već dovoljno neugodni “body horror“ autopsije, od kojeg bi gledatelji osjetljivijeg stomaka mogli povratiti (u) kokice, ne mutira dodatno u nekakav morbidni “torture porn“. “Cronenbergovski“ tjelesni horor u “Obdukciji Jane Doe“ ima mozak i užitak je gledati kako se norveški filmaš pametno poigrava s (mizan)scenskim arhetipovima strave, počevši od pretvaranja mrtvačnice u klasičnu ukletu kuću neverom odsječenu od svijeta, te “čehovljevski“ razigrava horor suprostavljen vedroj pjesmici na radiju.

Predstavljena u prvom činu, zvonca zakačena za gležnjeve mrtvaca (“da znaju da je mrtav“) i “prometno“ ogledalo nasred hodnika mrtvačnice imaju važnu ulogu u trećem, kad zbivanja odu na onu stranu “nemogućeg“ – pozvonit će čistu jezu i uhvatiti odraz neke prikaze jedva obasjane zrakama treperava svjetla. A ako je Austinova cura Emma (Ophelia Lovibond) prenula dečka iz mraka u tipičnoj “bu“ sceni i zaključila kako je “easy to scare“, Øvredal uglavnom vješto nabildava pravu stravu i drži na iglama i gledatelje koje nije tako lako uplašiti. Kamera redovno hvata nevino-zlokobni izraz lica Jane Doe u krupnom planu dražeći publiku da bi ona svaki čas mogla post-mortem “živnuti“ za vrijeme obdukcije. Vrhunska patologija horora.

Inspiracija nakon 'Prizivanja'

Andre Øvredal je, kaže legenda, dobio inspiraciju za film strave nakon što je pogledao “The Conjuring“ i smjesta nazvao agenta da mu pronađe neki dobar horor scenarij. Mjesec dana kasnije, agent je pronašao “Jane Doe“, a Øvredal snimio horor dostojan “Prizivanja“, ponajbolji iz prošlogodišnje produkcije.

Naslovnica Cinemark