Ništa više nije bilo isto u svijetu blockbusterske kinematografije nakon što je u kina prije točno 20 godina doletio "Spider-Man" (2002.) Sama Raimija i pomeo blagajne rekordnom zaradom. Bez njegova uspjeha tko zna bismo li danas živjeli u svijetu Marvelovih superheroja i gledali Raimijeva "Doktora Strangea 2".
"Spider-Man" je, podsjetimo, bio prvi film u povijesti koji je zabilježio vikend-otvaranje od preko 100 milijuna dolara (114) u američkim kinima. Trenutak je bio stvoren za takvo postignuće. Marvelov superjunak pripremao se za let još od početka devedesetih: tad ga je na veliki ekran planirao preseliti James Cameron kao njegov prvi film nakon "Terminatora 2", da bi se zbog komplikacije oko autorskih prava prebacio na "Istinite laži" i "Titanic".
Bilo je to u razdoblju dominacije dvaju filmova o DC-jevu Čovjeku-šišmišu ("Batman", "Batman se vraća"). DC je ranije počeo od Marvela i porinuo superjunačke spektakle krajem sedamdesetih sa "Supermanom" kojeg je pratio jednako uspješni "Superman II".
Međutim, kasniji nastavci "Supermana" i posebice "Batmana" ("Batman&Robin") ruinirali su DC na box-officeu i blagajne je polako počeo preuzimati Marvel s "Bladeom", "X-Menom" i "Bladeom II", filmovima koji su pumpali očekivanja za dolazak Spider-Mana u godini kad je superheroj slavio 40. obljetnicu od rođenja na stranicama stripa Stana Leeja i Stevea Ditka.
Tajming je bio pogođen iz još jednog razloga: "Spider-Man" je krenuo u kina osam mjeseci nakon 11. rujna 2001. i terorističkog napada na World Trade Center nebodere u srcu New Yorka. Amerika je trebala superheroje, fantazije i eskapistički bijeg od stvarnosti, a "Spider-Man" je zadovoljio tu potrebu još više od "Harryja Pottera" i "Gospodara prstenova" kao film o američkom superjunaku iz New Yorka, "prijateljskom susjedu" Njujorčana i običnih ljudi koje spašava na dnevnoj bazi.
Iz respekta prema 9/11 stradalnicima Raimi je izrezao skupocjenu akcijsku sekvenciju, prikazanu u "teaseru", kad Spidey hvata helikopter s negativcima u mrežu između dvaju tornjeva WTC-a. Krucijalna scena u post-9/11 smislu stiže pred kraj "Spider-Mana".
Nakon što Čovjek-pauk (Tobey Maguire) klone u borbi protiv Zelenog goblina (Willem Dafoe), koji pred njega stavlja "Sofijin izbor", spasiti djevojku iz snova Mary Jane (Kirsten Dunst) ili klince u žičari, ljudi New Yorka obranit će ga od supernegativca, taman toliko da se pribere i nastavi dalje.
"Ako se kačiš sa Spideyjem, kačiš se s New Yorkom", poručuju oni Zelenom goblinu. "Spider-Man" je film i o New Yorku i Njujorčanima koji na ulici pjevaju pjesme o Čovjeku-pauku dok on čini dobra djela za njih, tzv. male ljude iz susjedstva, spašavajući njihove bebe iz zgrade u plamenu itd.
Takvi baš i nisu superherojski spektakli kakvima je "Spider-Man" prokrčio put. U njima se često gubi New York budući da većinski nastaju u studiju, ispred goblinovskih zelenih ekrana, umjesto da se snimaju na pravim lokacijama i opipavaju puls grada i svakodnevice njegovih stanovnika. Gubi se i (mali) čovjek i ostaje u sjeni visokih uloga spašavanja čovječanstva, svijeta i galaksija, tj. ljudi kojima ne vidimo lice, kamoli da ga pamtimo.
Čovječnost filma i (poistovjetljivih) karaktera, počevši od Petera Parkera/Spider-Mana, jedan je od glavnih razloga zašto je "Spider-Man" bio uspješan i zašto 20 godina kasnije podjednako rezonira s gledateljem u periodu blockbustera zainteresiranijih za razbijanje gradskih blokova nego razvijanje likova.
Dok novi Marvelovi projekti centralne superjunake redovito udružuju s drugim likovima, konkretno Spider-Mana s Iron Manom ("Povratak kući") i Doktorom Strangeom ("Put bez povratka"), kako bi podvostručili spektakl, (pro)širili franšizu i premrežavali franšizne konekcije, Raimijev film je fokusiran na Petera Parkera i njegov običan život s kojim se lako ljudski povezati čak i kad postane neobičan nakon što ga ugrize genetski stvoren superpauk i postane Spidey.
Naime, Peter je povučeni, a pametni srednjoškolac, preslabašan da se suprostavi "bullyjima" i presramežljiv da izjavi ljubav Mary Jane koju voli od osnovne škole i njihova romansa je srce priče koja je, "kao i svaka druga priča vrijedna pričanja, priča o djevojci", odnosno Parkerovoj zaljubljenosti u tu djevojku.
Hrabrost i samopouzdanje će steći kao Spider-Man, ali i dalje biti smušen poput tinejdžera. Neke od najboljih scena filma tiču se njegova otkrivanja, istraživanja i prihvaćanja natprirodnih sposobnosti (ispaljivanje mreže!) kao metafore za tinejdžerske hormone i promjene tijela u "godinama kad se muškarac mijenja i postaje ono što će biti do kraja života", kako veli njegov mudri ujak Ben (divna sporedna uloga Cliffa Robertsona) prije nego što izrekne ključnu mantru "S velikim moćima dolaze velike odgovornosti".
Jutro poslije ugriza Peter vidi bez naočala, ruke su mu ljepljive, njegovo dojučer žgoljavo tijelo dobilo je mišiće, a u školi će pokazati "super reflekse" i savladati dvostruko krupnijeg od sebe nakon što ga ovaj napadne. Još uvijek izvrsna scena savršeno predstavlja Peterova paukolika osjetila u "matrixovski" zamrznutim kadrovima i "slow motionima", tipa da Raimi načas zaustavlja u letu muhu i aviončić od papira ili usporava šaku usmjerenu prema njegovoj glavi.
Scene Peterova skakanja s jedne zgrade na drugu danas su manje uvjerljive zbog raspuknutih piksela u trenucima kad je digitalni kaskader u akciji i nalikuju videoigri. Međutim, izvlači ih zarazni dječji/mladenački "sense of wonder" doživljaj koji Maguire i Raimi prenose na svakoga tko je čitao stripove o Čov(j)eku-pauku u "EKS-u" tijekom sretnog djetinjstva osamdesetih, poput potpisnika ovih redaka koji je triput išao u kino kad je napokon dočekao Spideyja na velikom ekranu.
Maguire je odlično pogodio lik, a Raimi perfektno pogađa vizualnost stripa čije stranice kao da je nježno istrgnuo i prelistao pred kamerom, što su u (Spideyjevu) superjunačkom svijetu približno pogodili samo "Spider-Man: Novi svijet" i "Spider-Man: Daleko od kuće". Nakošeni i naopaki rakursi i vrtoglavim kadrovi efektno preslikavaju stripovske kvadrante dok se Spider-Man penje po zidovima, ljubi Mary Jane ("upside down" poljubac na kiši za anale) ili bori sa "Zelenkom".
Goblin još uvijek izgleda kao plastična igračka, ali gledatelj gotovo da to zaboravlja zahvaljujući Dafoeu, jednako izvanrednom pod zelenom maskom i u tijelu Dr. Jekyll/Mr. Hyde znanstvenika Normana Osborna koji je sklon Peteru onoliko koliko mu je alter ego nesklon Spider-Manu, a i njegov je sin Harry (James Franco), da se dramski odnosi još više zaoštre, Parkerov najbolji prijatelj i dečko Mary Jane.
Peter je bio u pravu kad je na početku filma rekao "Ako vam kažu da sam obični mladić bez ikakvih briga, lažu vas". Do kraja filma, prolazeći put od tinejdžera do muškarca, Peter važe što (ni)je ispravno, postaje svjestan da su moći i dar i prokletstvo te mora odabrati tko je. "Tko sam ja? Ja sam Spider-Man", zaključio je Parker i ostalo je povijest. Novi filmski superjunak je rođen.