Vizija budućnosti Jamesa Camerona u remek-djelu "Terminator 2: Sudnji dan" (1991.) savršeno je jasna 30 ljeta kasnije. Strah od "pobune strojeva" i (nuklearne) apokalipse opipljiviji je nego 1991. godine. Svjetske velesile zveckaju (nuklearnim) oružjem, roboti su iz godine u godinu samosvjesniji, ljudi sve nemarniji prema budućnosti planeta.
"Nećemo uspjeti, zar ne? Ljudi, mislim", razmišlja naglas John Connor (Edward Furlong) u jednoj od najboljih scena "T2", vidjevši dva klinca kako ratuju plastičnim pištoljima. "U vašoj prirodi je da se uništavate", kaže Terminator (Schwarzenegger). Čovječanstvo je kao izumitelj Miles Dyson (Joe Morton) kad ranjen, držeći okidač za bombu, izusti "Ne znam koliko još dugo mogu (iz)držati".
Strojevi još nisu preuzeli primat, ali ljudi su sve ovisniji o njima i u svijetu filma. Računalni efekti, koje je "Terminator 2" revolucionizirao udahnuvši život naprednom kiborgu od tekućeg metala T-1000 (Robert Patrick), otimaju se kontroli.
Danas se blockbusteri većinski rade pomoću kompjuterski generirane slike koju je Cameron, uvijek korak ispred vremena, izumio da prenese viziju na ekran i uspio u tome kad je tehnologija sustigla njegovu imaginaciju od "Bezdana" do "T2".
Pa ipak, dok pikseli u modernim filmovima pucaju po šavovima, Cameronov CGI je bezgrešan, a koristio ga je mjestimično i prirodno inkorporirao u priču, dajući gledateljima na kapaljku sposobnosti T-1000 (prolazak kroz rešetke...). Efekti su postojali radi priče, ne obratno, a bili su mahom praktični, "terminatorski" spoj stroja i čovjeka s naglaskom na čovjeka, stvarajući autentičniji osjećaj ugroze u akcijskim scenama (potjera kroz kanale, bijeg iz umobolnice...).
Razlika je evidentna ako usporedite scenu s kamionom koji gazi sve pred sobom u "T2" i npr. "F9". Taj i takav "T2" ostvario je golemi utjecaj na kinematografiju, od vizualnih efekata ("Jurski park", "Matrix"...) do plavetne fotografije ("Vrućina", "Vitez tame") te osvojio i još uvijek osvaja publiku različite dobi, neovisno o tome koliko puta ga gledali.
Raznolike generacije filmofila okupile su se prošlog vikenda na ljetnoj pozornici zagrebačkog kina "Tuškanac" na obljetničarskoj projekciji filma u sklopu Fantastica. Bilo je gledatelja koji su u vremenu izlaska "T2" bili zreli ljudi, ali i klinci ili tinejdžeri, poput ovog kritičara, danas 30 godina stariji.
Bilo je i gledatelja koji se nisu rodili u doba "Terminatora 3" i "Terminatora 4", kamoli "T2", poput starijeg nećaka gore potpisanog. No, svi su disali kao jedan i širom raširenih očiju pratili zbivanja na velikom ekranu, gledali film prvi ili trideset i prvi put. Mnogima je to bila prilika da nadoknade što svojedobno najskuplji hollywoodski spektakl u povijesti nisu vidjeli u kinu 1991. i da im se na velikom ekranu definitivno potvrdi kao ponajbolji film svih vremena (veliki filmofili Ena, Boris i Ivica).
Potpisnik ovih redaka već je to nadoknadio s tri gledanja "T2" u londonskim kinima od 2017. (3D verzija) do 2019., ali bio je spreman i na četvrto u Zagrebu. Ako se radi filma moglo potegnuti do Londona, što je onda relacija Split-Zagreb, pa makar na +35 stupnjeva. Sve za "Termića" i nećaka Rokija koji se zaljubio u "Terminatora 2" na prvi pogled u kućnom kinu, kao i "ujo" ("uncle Bob") u približno njegovim godinama.
Gledati "T2" simultano odraslim i dječjim očima nezaboravno je iskustvo, a film funkcionira jednako perfektno SF akcijski i dramski, ostavlja bez daha i izaziva emocije na prvo i svako iduće gledanje. Čini se da je Cameron mislio na (buduće) klince kad je napravio genijalan potez i u priču uveo malog Johna Connora, tj. odlučio se na riskantnu promjenu direktiva Schwarzeneggerova Terminatora od "ubiti" do "zaštititi".
Ulazak Terminatora u "T2" ("Trebam tvoju odjeću, čizme i motocikl...") još je uvijek "terminatorski", ali manje brutalan u odnosu na "T1", kao i njegova interakcija s bajkerima kad je stigao iz budućnosti, ponovno gol kao od robotske majke rođen.
Cameron je otupio oštricu Schwarzeneggerova Terminatora, ali "naoštrio" novog prijetećeg negativca T-1000 – njegovi udovi se pretvaraju u sječiva, a on sam kamuflira u podove i preuzima oblike drugih ljudi u revolucionarnim scenama koje su zauvijek promijenile efekte i način snimanja filmova.
Prvi "Terminator" bio je briljantni SF (akcijski) triler o kiborgu iz postapokaliptičnog futura programiranom da "ne osjeća samilost, žaljenje ili bol" i da se ne zaustavlja dok ne ubije Sarah Connor (Linda Hamilton), majku budućeg vođe pokreta otpora u borbi protiv strojeva i spasitelja čovječanstva.
Krajnje mračan i hororski intoniran, "T1" je priuštio košmare mnogim klincima osamdesetih, pa i odraslima, zahvaljujući nemilosrdnom i nezaustavljivom zlikovcu sa svjetlećim crvenim očima u zastrašujućoj izvedbi Schwarzeneggera kao robota tipa T-800, u finalu ogoljena do endoskeleta.
Schwarzenegger je u drugom filmu pretvoren iz ikoničkog negativca u još ikoničkijeg pozitivca, heroja, "osobnog Terminatora" Johna Connora koji ga je "35 godina od sada" reprogramirao i poslao u prošlost da bude njegov zaštitnik "u ovom vremenu" i sluša zapovjedi, od "stoj na jednoj nozi" do "ne smiješ ubiti nikoga".
Klincima jučerašnjice i današnjice lako se identificirati s Johnom, željnima vlastitog dobrog Terminatora da ih štiti od svih zala svijeta kao drugi tata, što ima smisla s obzirom da je on u filmu očinska figura a la robotski Shane ("vesternsko" repetiranje vinčesterke), "savršeni otac" nuklearne familije koju Cameron subverzivno formira s majkom budućnosti Sarah u inat nuklearnom holokaustu. Nemalo im u tome pomaže i Cameronov "sense of wonder" pogled dječjim (Connorovim) očima.
Kad Terminator krene prema Johnu kroz hodnik u "cameronovski" fenomenalnom usporenom pokretu i izvadi pušku iz kutije za ruže (Guns N' Roses) kako bi ga spasio od prilazećeg T-1000 iz suprotnog smjera, Cameron pozicionira kameru iz Connorova gledišta da Schwarzenegger izgleda još krupniji nego što jest, premda će u prvom sudaru s Patrickovim modernijim kiborgom upravo on biti taj koji će proletjeti kroz knauf i staklo.
T-800 je prema T-1000 gotovo kao Sarahin zaštitnik Kyle Reese (Michael Biehn) spram njega u "Terminatoru", što pojačava napetost i povećava uloge preživljavanja i spašavanja sutrašnjice. U prvom filmu bojali smo se njega, a u drugom se bojimo za njega. Drastična transformacija i izvrsno dramsko uslojavanje/razvoj likova u akciji forte su "T2".
Sarah više nije konobarica/žrtva, nego mišićava ratnica na metak do terminatorice. Koliko se impresivno Hamilton preobrazila najbolje pokazuje scena nuklearnog košmara kad starija Sarah gleda mlađu verziju sebe i pokušava je upozoriti na apokalipsu, dočaranu scenom masivne destrukcije grada kakva će postati "template" u filmovima katastrofe devedesetih, od "Dana nezavisnosti" nadalje, samo što u tim blockbusterima ljudi nisu "gorjeli kao lišće".
Košmar je finalni okidač za Sarah da pokuša ubiti Dysona, neposredno odgovornog za buduću "pobunu strojeva". Laserski nišan njezine strojnice, uperene u Milesa, svijetli crveno poput očiju Terminatora kojeg emulira i odlaskom u akciju s tamnim sunčanim cvikama, kakve je on, sve humaniji, odbacio.
Tek kad shvati što je zamalo napravila, ubila čovjeka, Sarah će se emotivno skršiti i povratiti ljudskost u sinovu zagrljaju, odjenuti mantil nalik Kyleovom iz prvog filma i ujediniti se za spas svijeta s Terminatorom koji postaje "ljudskiji od ljudi", kako je glasio moto korporacije za replikante u "Istrebljivaču".
Ovaj Terminator, za razliku od prvoga, osjeća samilost, žaljenje ili bol, ali mora se žrtvovati za čovječanstvo i terminirati baš kad je istinski otkrio ljudske emocije u jednoj od najtužnijih završnica ikad koja radi krasnu simetriju s "Blade Runnerom" ("Tears in the rain" – "Sada znam zašto plačete") i ostavlja trajnu suzu u oku Johna i publike. Replikantova suza je nestala na kiši. Terminatorova suza nestaje u rastaljenom čeliku.