Mafijaša koji je ocu na samrti obećao da će postati pošten u remakeu francuske komedije “Oscar” trebao je prvotno odglumiti Al Pacino. Ipak, Pacino je radije odabrao “Dicka Tracyja” i veći honorar, ostavivši redatelja Johna Landisa bez glavnog glumca. Kao zamjena za Pacina uskočio je Sylvester Stallone, vidjevši u tome priliku za nadoknadu što nije dobio ulogu u “Kumu”, a i da se prvi put okuša u čistoj komediji.
Najviše što se Sly dotad približio komediji bio je mjuzikl “Rhinestone” s Dolly Parton i akcijski “buddy” film “Tango&Cash” s Kurtom Russellom, ne računajući proplamsajeve humora u, primjerice, “Kobri”. Stallone je gradio karijeru drukčije od Arnolda Schwarzeneggera i u akciji je više tražio dramu nego komediju (“Rocky II”, “Bijeg u pobjedu”, “Rambo”, “Rocky III”, “Rocky IV”, “Na vrhu”, “Iza rešetaka”).
S dramom je na koncu i započeo njegov put do zvijezda, odnosno prvim “Rockyjem”. Međutim, nakon što nekolicina njegovih filmova dobitne “rockyjevske” ili “rambovske” formule nisu postali veliki kinohitovi, uključujući “Ramba III” i “Rockyja V”, Sly je odlučio okrenuti novi list i snimiti nešto sasvim drukčije – komediju.
Kad može Schwarzenegger glumiti u komedijama (“Blizanci”, “Policajac iz vrtića”), zašto ne bi mogao i on, zasigurno se zapitao, ali avaj. Dok je publika i kritika objeručke prihvatila Schwarzeneggera kao komičara, komični Stallone nije naišao na pozitivnu recepciju. Gledatelji su se još na testnim projekcijama pitali “Zašto Stallone nije skinuo košulju i ubio nekoga?”.
S takvim reakcijama nije čudno da je “Oscar je kriv za sve” (“Oscar”, 1991.) ispao neslavan promašaj. Možda ne bi da se Stallone odlučio na promjenu imidža nekoliko godina ranije, baš kao Schwarzenegger. Tajming “Oscara” u tom smislu nije bio najspretniji, ironično jer film na plakatu ističe da je “tajming sve u kriminalu i komediji”.
”Oscara” se danas malo tko se sjeća ili ga se barem ne sjeća po dobru, ali to je prilično nezasluženo, moguće kao posljedica druge i znatno slabije Stalloneove komedije “Stani ili će moja mama pucati” iz 1992. godine. Još početkom devedesetih bilo je jasno da je “Oscar” superiorniji, tridesetak godina kasnije pogotovo.
“Stop Or My Mom Will Shoot” se tada pogledao jednom i nije tražio “repete”, a “Oscar” se često vrtio u videorekorderu i bio jedna od najčešće repriziranih čistih modernih komedija u obitelji Njegić uz dvije Schwarzeneggerove, “Kolo sreće”, “Arizona Juniora”, “Najluđi Božić”, “Sam u kući”...
Na novo gledanje filma jasno je kao dan da je film u režiji Johna Landisa (“Braća Blues”, spomenuto “Kolo sreće”, “Princ otkriva Ameriku”) krajnje podcijenjen i da je Stallone pokazao iznenađujuće dobar tajming za komediju koji ga je doveo do “riba izvan vode” uloge u “Razbijaču”, svakako bolji od npr. Pacina u “Jack i Jill: Ludi blizanci”. Trebalo je dosta hrabrosti od Slya da prihvati ulogu u “Oscaru”, makar se čini da je film skrojen za njega poput odijela njegova lika.
Okej, postoje samoironične metafilmske sličnosti između Stallonea i Angela Provolonea zvanog “Snaps” (“Brzi”), satkane i u naslovu filma “Oscar”, uzimajući u obzir da je u datom periodu Sly osvajao Zlatne maline, a ne nominacije za Akademijinu nagradu.
Kolo sreće se okreće za obojicu, tj. Stallone i Provolone (prezimena im se rimuju) pokušavaju promijeniti imidž na relaciji akcijaš-komičar/mafijaš-bankar, a potonji je čak i angažirao govornog trenera (Tim Curry) da manje frflja i bude elokventniji. Provolone je morao dati riječ umirućem ocu (Kirk Douglas) da će napustiti sramotan život gangstera kako bi “ovaj umro sretan”, uz nekoliko urnebesnih pljuski, uključujući i jedan post-mortem šamar da slučajno ne zaboravi na obećanje.
Policajci koji nadgledaju Provolonea misle da se on samo pritajio i smatraju da vuk ne mijenja ćud, ako je naizgled dlaku promijenio, a jednako je razmišljala i publika, očekujući da će Stallone skinuti košulju i ubiti nekoga. To se ne događa, premda odijela skrojena po Stalloneovoj mjeri prijete eksplodirati od njegovih mišića, kao što je eksplodirala ona košulja od Schwarzeneggerova bicepsa u “Twinsima”.
Schwarzenegger je u “Blizancima” na mahove uspio biti Schwarzenegger i prebiti protuhe, da bi u “Kindergarten Copu” znao posegnuti za pištoljem. Stallone nikoga ne udara, iako dolazi u kušnju probuditi Ramba u sebi ili barem Tanga, a najbliže što je došao pištolju jest kad je uzeo kokošji batak u ruku i uperio ga u nekoga te zatražio od pomoćnika u tumačenju Chazza Palminterija da mu preda svako oružje koje ima, a ovaj počeo vaditi noževe, kuke, praćke, buzdovane (“Kao da razoružavam Njemačku!”).
No, “Oscar” se ionako razlikuje od “Blizanaca” i “Policajca iz vrtića”. Radi se o komediji situacije, karaktera, intrige i konverzacije, staromodnoj “screwball” farsi u stilu tridesetih kakve je znao snimati Preston Sturgess, Frank Capra i Howard Hawks. Tridesete i jesu vrijeme radnje (Stallone je gangster iz doba Velike depresije), a radnja se odvija u približno realnom vremenu i na jednoj lokaciji, tj. Provoloneovoj adresi, kako bi se sačuvali kazališni korijeni francuskog izvornika.
Kroz vrata njegove kuće ulaze i izlaze razni likovi, unoseći i iznoseći torbe s nakitom, 50.000 dolara i donjim rubljem, i to baš na dan kad Provolone treba postati bankar i službeno okončati karijeru gangstera. “Ne zovite me šefe”, traži on od pomoćnika jer to zvuči gangsterski. ”Izvini, šefe”, odgovaraju oni, sugerirajući tip humora.
Sve počinje od dolaska Provoloneovog računovođe Anthonyja (Vincent Spano) koji otkriva da ga potkrada i da spava s njegovom kćerkom, tražeći povišicu kako bi je zaprosio i oženio. Ali, ispostavlja se da to nije Lisa (Marisa Tomei), koja priznaje da ima ljubavnika, nego Theresa (Elizabeth Barondes), a ona se pretvarala da je Provoloneova kći kako bi zadivila Anthonyja.
“Znao sam, samo nisam imao pojma”, ispali Provolone u jednom u nizu fino napisanih dijaloga. To je tek djelić (pod)zapleta koji uključuje i Provoloneovu sluškinju, dvojicu krojača zamijenjenih za plaćene ubojice, podle bankare, konkurentskog gangstera, policiju... i titularnog Oscara, vozača. Kakva zbrka!
Film s mnoštvom verbalnih ili tjelesnih gegova i povremenim senzibilitetom crtića od gledatelja traži koncentraciju jer previše se toga događa da je to ponekad zbunjujuće. Izvor humora su krive torbe i pogrešne kćerke, zamjena identiteta, ali i Stalloneove reakcije na rapidna zbivanja. Sly je na momente sjajan. Tko smatra da nema dara za komediju, treba (ponovno) pogledati “Oscara”.