Pijesak preplavljuje gotovo svaki kadar monumentalnog pustinjskog spektakla "Lawrence od Arabije" ("Lawrence Of Arabia", 1962.) i stvara 4D efekt na svako gledanje filma. Gledatelj takoreći može osjetiti pijesak pod nogama i samo što ne istrese papuče i čarape jednom kad krene odjavna špica. To je potvrda iznimne pustinjske imerzivnosti sedmerostrukog oskarovca u režiji velikana Davida Leana, poznatog i po spektaklima "Most na rijeci Kwai", "Doktor Živago" i "Prolaz za Indiju".
Nitko nije snimio pustinju i pijesak kao Lean, premda su mnogi slijedili redateljeve korake i utjecaj njegova filma može se pronaći u raskošnoj pustinjskoj vizualnosti ili akcijnosti "Dine", "Otimača izgubljenog kovčega", "Pobješnjelog Maxa 3", "Ramba III", "Zvjezdanih vrata", "Engleskog pacijenta", "Legionara", "Johna Cartera"... sve do posljednjeg "Mad Maxa" i nove verzije "Dune".
Pustinja je zaseban lik u Leanovu klasiku, ravnopravna titularnom protagonistu u debitantskoj filmskoj izvedbi Petera O'Toolea, a pijesak "živ" i uvlači gledatelja u sebe/film.
Prostrane pješčane dine sežu dalje od pogleda u "wide screen" formatu dotad neviđene epičnosti i grandioznosti unutar kinematografije koju potiče veličanstvena glazba Mauricea Jarrea.
Leanova fascinacija pustinjom je opipljiva kao npr. Kubrickova svemirom, stoga nije čudno da je "Lawrence od Arabije" preteča "Odiseje" u smislu božanstvenog, može i božanskog, spektakla i doživljajnosti izvan ovog svijeta, s onostrano krasnim prizorima izlazaka sunca, miraža i fatamorgane, pri čemu se izdvaja dugi kadar crne točkice na horizontu koja se približavanjem kameri postupno pretvara u sjenu i formira u crnog jahača na konju, točnije šerifa Alija u tumačenju Omara Sharifa.
"Lawrence Of Arabia" je na određeni način bio most (na rijeci Kwai) između povijesno-biblijskih epova epohe i "2001". Film posjeduje velebnost "Deset zapovjedi", možda i zato što je O'Toleov lik u jednoj sceni rekao "Prijeći ću Sinaj, i Mojsije ga je prešao".
Svakako, Lean je naslijedio Cecila B. De Millea na tronu majstora skupocjenih hollywoodskih spektakala i bio prethodnik Kubricka i Jamesa Camerona po perfekcionizmu i odvažnosti da pod svaku cijenu, čak i smrti, snimi film točno kako ga je zamislio i pretoči imaginaciju iz glave na ekran. Međutim, povijesni spektakli pedesetih s masovnim scenama snimali su se mahom u studijskom okruženju izgrađenih setova, a Lean je preferirao snimanje na lokaciji.
Ponavljajući gledanje Leanove "odiseje u pustinjskom svemiru" danas, redateljev lavovski posao na filmu dobiva još više na značenju u eri kad se blockbusteri/spektakli s masovkama većinski snimaju ispred zelenih ekrana i koriste statiste od piksela, ne krvi i mesa. Otisnuti se u pustinju i snimati film doslovce je bio pothvat, preteča Coppoline "odiseje u džungli", tj. režije "Apokalipse danas".
"Bol je prolazna, film je vječan", rekao je John Milius na snimanju "lawrenceovski" epskog "Conana Barbarina", no to je bila i Leanova filozofija, samo što nije naglas izgovorio ove riječi, već neke druge, stavivši ih u usta T.E. Lawrencea, Britanca koji je tijekom Prvog svjetskog rata ujedinio arapska plemena u zajedničkoj borbi protiv Turaka i praktički prešao na njihovu stranu, bivajući im naklonjeniji nego Englezima.
"Trik je u tome da ne mariš za bol", govori Lawrence držeći šibicu u ruci dok mu ne sagori do prstiju. Nakon što Lawrence zapali drugu šibicu, Lean radi "rez" s gašenja vatre na rađanje sunca nad pustinjom snimljen u "larger than life" formatu, s "wow" faktorom i osjećajem čuđenja, inspirativnim za režisera "sense of wonder" poetike Stevena Spielberga (ovo mu je najdraži film svih vremena). Prijelaz je simboličan: Lawrence će se (pre)poroditi u pustinji i poistovijetiti s njom kao i Lean.
Redatelj se prepoznao u smionosti i neustrašivosti protagonista većeg od života koji juriša naprijed, neovisno o upozorenju "jednom ćeš pretjerati, i ti si od krvi i mesa". "Samo beduinima i Bogu pustinja je zabavna, a običnom čovjeku užarena pećnica", upozoravali su Lawrencea, moguće i Leana, prije odlaska na životno putovanje. "Pustinja je prazna, prazninu nitko ne treba", kaže netko kasnije, a kad Lawrencea upitaju što ga privlači njoj, on će reći "čista je".
I Lawrence i Lean su se pobratimili s pustinjom, pronašli u njezinoj praznini svoju puninu i postali nešto između beduina i (polu)boga, netko koga će Arapi/filmska ekipa bespogovorno slijediti u pustinjsku avanturu kao ratnike i kraljeve, iako će obojica iz te avanture izaći promijenjeni i kreirati vlastitu legendu, što ima smisla za nekoga tko se vodio parolom "ništa nije (sudbinski) zapisano ako to ne zapišete sami".
Režirajući "Lawrencea", Lean se drži citata "između istine i legende, ja tiskam legendu" iz "Čovjeka koji je ubio Libertyja Vallancea" (medije ovdje predstavlja američki novinar; Arthur Kennedy), ali to ne znači da glavni lik ostaje zakopan u pijesku spektakla, niti da taj spektakl samo pokazuje "avanturističku stranu rata".
Naime, film je i šekspirijanska karakterna studija, prikazujući Lawrenceovu transformaciju tijekom ključnih događaja koji ga oblikuju kao čovjeka, od prelaska pustinje Nefud i napada na Aqabu, preko zarobljeništva u turskoj utvrdi i masakra u Tafasu kao odmazde za uzništvo, do trijumfalne pobjede u Damasku ("svijet je oduševljen slikom oslobađanja grada od strane arapske vojske pod vodstvom britanskog časnika").
Metamorfoza se događa kad bude prisiljen oduzeti život čovjeku kojeg je spasio, a na mračnu stranu prelazi nakon što u pohodu na Tafas viče "bez zarobljenika" i sekvenciju završava sav krvav poslije pokolja, s nevinom bijelom haljom obojanom u crveno.
Ipak, Lawrence ostaje enigma, dobrodošlo zagonetan i neobičan karakter za junaka jednog spektakla – ne samo "veliki ratnik", već "pjesnik i učenjak", načitan čovjek i prema svemu sudeći gay, makar njegova (homo)seksualnost nije eksplicitno rasvijetljena. Tako, kad novinar u prologu filma iz 1935. godine postavlja pitanje okupljenima na Lawrenceovu sprovodu "jeste li ga dobro poznavali?", ljudi odgovaraju da jesu i ističu da je bio "velik/izuzetan čovjek", ali shvaćaju da ipak nisu.
Nisu ga osobno poznavali, poznavali su samo njegovu priču iz jednog vremena i prostora na razmeđi prošlosti i sadašnjosti (vječni ratovi na Bliskom istoku), legendu o njemu koja ostaje u sjećanju, jednako kao i sam film koji je tu legendu rekreirao i izmjerio veličinu čovjeka. Do odjavne špice "Lawrence od Arabije" slijedi trag "Građanina Kanea" i pretvara se u egzistencijalni spektakl o čovjeku, njegovim djelima i sjećanjima kao zrnima u pustinjskom pijesku vremena.