ENGLESKI PACIJENT Ljubav peče jače od svih opeklina

Film: THE ENGLISH PATIENT; romantična melodrama; SAD/Velika Britanija, 1996.
Režija: Anthony Minghella
Uloge: Ralph Fiennes, Kristin Scott Thomas
Ocjena: *****

Brujanje motora malog aviona siječe tišinu nad vrelom pustinjom boje vanilije. Pješčane dine Sahare ponad letjelice nestvarno su lijepe, kao naslikane kistom koji već u prvim sekundama “Engleskog pacijenta“ (1996.) boja romantičnim bojama. U otvorenim kabinama aviončića vidimo dvoje misterioznih putnika, muškarca i ženu. Iznenada, topnička paljba zasipa zrakoplov. Iz motora suklja gusti dim. Rez.

“The English Patient“ pokojnog Anthonyja Minghelle od prve scene čupa srce romantika i ne vraća ga natrag. Izvrsni početak filma, koji ovog mjeseca slavi 15. rođendan, ostavlja gledatelja s pitanjima na usnama. Tko su putnici? Kamo su letjeli? Je li im sudbina zapečaćena? Publika traži odgovore. Strpljenja. Ekranizacija istoimena bestselera Michaela Ondaatjea odmotava se kao (eliptički struktuirana) detektivska romansa iznimne emotivnosti na relaciji prošlost-sadašnjost. Osjećaji imaju prednost prolaza ispred njihova značenja.

Anthony Minghella polako otkriva kompleksne slojeve jedne ljubavne priče i nudi gledatelju samo djeliće slagalice kako bi sastavio “puzzle“ istine koju, rekao bi Jack Nicholson u “Malo dobrih ljudi“, nije lako podnijeti. Djelići slagalice u ovom su filmu sjećanja koja se počinju vraćati reš-pečenom “engleskom pacijentu“ (Ralph Fiennes), sijevati u tami njegova ranjena uma. “Dobro sam zagorio“, šali se na svoj račun muškarac kojemu je vatra izbrisala sve što mu je nekoć nešto značilo - njegovo ime, prošlost, ljubav.

Teške opekline pretvorile su njegovo lice u masku iz horor filma, a koža mu je trula kao u zombija. Život tog čovjeka visi o niti; preživljava zahvaljujući učestalim injekcijama morfija. Drugi svjetski rat je na izmaku i kanadska medicinska sestra Hana (Juliette Binoche) odlučuje izdvojiti “engleskog pacijenta“ iz bolničkog konvoja s ranjenicima kad shvati da mu drndanje u kamionima pospješuje patnju.

“Kad umre, stići ću vas“, kaže Hana i povlači se s njim u porušeni samostan negdje u brdima Toskane kako bi ga njegovala, vidjevši u njemu možda sve one umiruće vojnike koje nije uspjela spasiti, usput liječeći i svoje emotivne rane (pogibija zaručnika). Hana i “engleski pacijent“ dijele osjećaj “zaljubljenosti u duhove“ i posvemašnjeg gubitka, kao metafore za opću izgubljenost ljudskog roda pri svršetku Drugog svjetskog rata.

Uskoro im se pridružuju dva vojna eksperta za deaktiviranje mina, kao i lopov Caravaggio (Willem Dafoe) koji tvrdi da je “engleski pacijent“, zapravo mađarski grof Lazslo Almasy, Rommelovim špijunima otkrio put kroz pustinju do britanskog stožera, što je njega posredno koštalo palaca na rukama. Dok se Hana opire privrženosti prema jednome mineru, Kipu (Naveen Andrews), jer – kao da je prokleta - svi koji je vole i približe joj se stradavaju, “engleskog pacijenta“ polako stižu sjećanja, kad pokraj njegova uzglavlja, iz knjige Herodota, koincidencije li oca povijesti, ispadnu dnevnički zapisi, pjesme i crteži.

Pratimo dvije ljubavne priče koje se prostiru na dva različita vremenska razdoblja (početak i kraj rata). Hana i Kip akteri su prezentne, ponešto manje intenzivne režirane romanse, no dijele jednu od najljepših scena filma: on je mami svijećama posutima do crkve da bi je potom naoružao bakljom i podigao konopom kako bi vidjela predivne freske na zidovima, kao moderni odgovor na primitivne slikarije koje, u spilji u blizini planine u obliku ženskih leđa, usred Sahare, otkriva ekspedicija grofa Lazsla Almasyja.

U tu crkvu neće se samo (simbolički) vraćati Kip i Hana nakon rastanka, nego i svaki iole romantičniji gledatelj. Jednako kao što natrag u prošlost, od spilje pa nadalje, u sjećanjima odlazi Almasy. “Flashbackovi“ otkrivaju aferu s udanom Katharine Clifton (Kristin Scott Thomas), ženom njegova poznanika Geoffreyja (Colin Firth). Privlačnost između Almasyja i Cliftonice bljesnula je odmah prilikom prvog susreta. Pročitavši njegovu monografiju, Katherine mu spočitava kako je “ispisao toliko papira s tako malo pridjeva“.

“Stvar je i dalje stvar štogod ispred stavili. Veliki automobil, spori... I dalje je to auto“, pravda se Almasy, jedan od onih “bogartovskih“ tipova (šifra: “Casablanca“), povučeni i tihi, vjetrovi koji se vezat ne mogu, dok ih ne strefi žena poput rapsodijski šarmantne Katharine. “Ljubav, romantična, platonska... potpuno različite stvari“, poklapa ga ona u sceni koja pali iskricu uzajamne atrakcije. Geoffrey i Catharine nalaze se, očito, u platonskom braku. Godinama su bili najbolji prijatelji.

“Plakala je često na mom ramenu. Uvjerio sam je da se s vremenom smiri na tom ramenu“, priča Geoffrey. Dakako, Katherine je željna romantične ljubavi koju će joj pružiti Almasy. Njihova emotivna povezanost rasplamsat će se kad, stjecajem okolnosti, ostanu u pustinji s ekspedicijom, sami, bez Geoffreyja.

U uzbudljivoj sceni, na kamp se tijekom noći obruši pješčana oluja. Zrak se vani puni pjeskom. Šćućuren u automobilu s Katherine, Almasy se konačno počinje oslobađati. Pripovijeda Katherine o vjetrovima i miluje je po kosi, govoreći zapravo o sebi: mađarski grof, lutalica i luda, godinama u potrazi tko zna za čim, jednog dana pada pod čini tajnovite Engleskinje.

Nešto kasnije spominje da postoji biljka koja je, kad joj odrežeš komad veličine srca, idućeg jutra puna divne tekućine, što je svojevrsno zagrijavanje za njegovu mitsku izjavu “Svaku noć si iščupam srce. Ali, ujutro je opet puno...“. Katharine shvaća da je ona K. iz njegove knjige. Ljubavna afera, vruća od užarene pustinje, može početi. Novim ljubavnicima, “nervoznima i nježnima“, srce je doista organ od vatre.

“The English Patient“ vrvi krasno snimljenim scenama opipljive erotske strasti, nepregledne poput pustinjskih prostranstava. Ljubav Almasyja i Katherine velika je kao Sahara. Oni su, zapisala je Katharine, prave zemlje, a ne ograničena područja na kartama s imenima značajnih ljudi. I “Engleski pacijent“ je velik, epski, istodobno i intiman film. Obiluje vizualno hipnotičkim, “davidleanovskim“ prizorima pustinjskih totala. Minghella je znao da ima film samo ako dobro zamisli u glavi slike iz labirintne knjige, prozvane “nefilmičnom“.


Mislio je na ljepotu Ondaatjeova pera i obogatio prekrasne slike ispisane s tako puno pridjeva, ovjekovječivši spektakularnu ljepotu piščeva rukopisa, iako ga nije pratio od riječi do riječi koje zapinju u grlu. No, opet, možda su i hipnotičniji lirski prizori razmjenjivanja nježnosti Almasyja i Katharine među četiri zida, u (za nju) drukčijem svijetu i drukčijem životu, u kojem je ona drukčija žena. Almasy je pita što voli, priznaje da osjeća njezin okus i govori kako želi “ovo mjesto ispod vrata, na ženskom grlu“, pitajući se “ima li neko ime to udubljenje“.

Scene su iskrene, režirane s mjerom, lišene jeftinih manipulacija i patetične sentimentalnosti. Kako se zagonetka, sastavljena od djelića slagalice, postupno otkriva i priča se nepovratno bliži kraju, publika dobiva odgovore na pitanja s početka i dospjeva u dubine jedne tragične, proklete ljubavi (“Umrla je zbog mene jer sam je volio, jer sam imao krivo ime...“). Kao svako pravo remek-djelo, “The English Patient“ je na opetovano gledanje sve bolji.

Film o gorkoslatkoj snazi uspomena uspijeva natjerati gledatelja da se svaki put nada kako će se Almasy uspjeti vratiti po ozlijeđenu Katharine u Spilji plivača i odnijeti je u “palaču vjetrova“ prije no “umru obogaćeni ljubavnicima, rodom i okusima koje su progutali, tijelima u koja su prodrli i zaplivaju kao rijeke“. Ljubav peče jače od svih opeklina. Plameni jezici ljubavi ostavili su neizbrisiv trag na Almasyjevoj duši i tijelu. “Čitaj mi da zaspim“, moli on Hanu. Sjećanje pred vječni počinak staje na slovu K. Katherine.

Romanse 'veće od života' “Engleski pacijent“ savršeno se uklopio u nisku romansi “većih od života“ kakve su se puštale u kinima devedesetih. Minghellin film odlično se nadovezao na “Legendu o jeseni“ (1994.) Edwarda Zwicka i “Mostove okruga Madison“ (1995.) Clinta Eastwooda, a na njega su se još bolje naslonili Cameronov “Titanic“ (1997.), Redfordov “Šaptač konjima“ (1998.) ili “Kraj ljubavne priče“ (1999.) Neila Jordana. Zanimljivo, svi ovi filmovi zapravo su ljubavne priče o – preljubu. Julia Ormond čeznula je za Bradom Pittom, iako je bila s njegova dva brata. Meryl Streep provela je nekoliko dana s potpunim strancem Clintom Eastwoodom dok joj je suprug bio izvan grada. Kate Winslet se zaljubila u Leonarda DiCaprija na zaveslaj od bračne luke... Također, navedeni naslovi, redom oskarovskog zamaha, posljednji su izdanci staromodnih, iskrenih romansi snimljenih prije nego se moderna ironija rasprostranila čak i unutar ovog žanra, a osjećaji postali “persona non grata“. “U razdoblju internetskog otuđenja, pokazivanje emocija svojevrsni je punk pokret”, opravdano drži Alejandro Gonzales Inarritu (“Biutiful“). U novom mileniju tragove “Engleskog pacijenta“ i ostalih pokušali su (mahom uspješno) slijediti predstavnici romantična punk pokreta - “Studengora“, “Zima za dvoje“, “Zaruke su dugo trajale“, “Okajanje“, “Australija“ i “Voda za slonove“.

Kristin preotela ulogu Demi Moore Originalno je 20th Century Fox namjeravao financirati film, a ne "nezavisni" Miramax, ali zbog castinga su nastale nesuglasice s producentom Saulom Zaentzom (“Let iznad kukavičjeg gnijezda“). Zvjezdana Amerikanka Demi Moore lobirala je za glavnu ulogu u “Engleskom pacijentu“, no Minghella i Zaentz inzistirali su na manje poznatoj britanskoj glumici Kristin Scott Thomas (“Četiri vjenčanja i sprovod“) otkako im je poslala pismo i napisala “Ja sam K u vašem filmu“. Nakon “Engleskog pacijenta“, Kristin je postala veoma tražena i nastupila u još dvije prestižne romanse o preljubu, “Šaptaču konjima“ (1998.) s Robertom Redfordom i “Slučajnoj avanturi“ (1999.) sa Harrisonom Fordom. U novom mileniju nastupila je u šačici vrijednih filmova (“Gosford Park“, “Opasna pratnja“, “Dvije sestre za kralja“, “Američka nevjesta“...), ali uglavnom u sporednim ulogama.

Juliette pobijedila Lauren Bacall Francuska glumica Juliette Binoche iznenadila se kad su prozvali njezino ime na dodjeli Oscara u kategoriji najbolje sporedne uloge za “Engleskog pacijenta“. Očekivala je, naime, da će kipić dobiti legendarna Lauren Bacall za “Ogledalo ima dva lica“, i to je u pobjedničkom govoru dala do znanja. Za razliku od Kristin Scott Thomas, Binoche je i u 21. stoljeću nastavila sa zapaženim glavnim ulogama (“Čokolada“, “Provala“, “Danova prava ljubav“), možda i zato što se preorijentirala na art filmove (“Mary“, “Skriveno“, “Provjerena kopija“). Godine 2005. Juliettin trogodišniji sin razbio je njezin kipić Oscara, kojeg joj je potom Akadamija besplatno popravila.

Zagonetni romantik Ralph Fiennes Prije “Engleskog pacijenta“ veliki Ralph Fiennes i Juliette Binoche nastupili su zajedno u legendarnoj ljubavnoj priči – “Orkanski visovi“ (1992.). Bila je to prva hvaljena izvedba Ralpha Fiennesa koja je preodredila njegovu karijeru. Iako je briljantan i u ulogama negativaca (“Schindlerova lista“, “Crveni zmaj“, “Kriminalci na godišnjem“, “Harry Potter“), Fiennes se u ženska srca trajno zavukao kao zagonetni, pritajeni romantik, čije su romanse nerijetko proklete (“Čudni dani“, “Engleski pacijent“, “Kraj ljubavne priče“, “Bijela grofica“, “Brižni vrtlar“, “Žena kojoj sam čitao“), osim kad rom-comovski ljubuje s Jennifer Lopez (“Dogodilo se na Manhattanu“). Sljedeće godine vidjet ćemo kako se Fiennnes okušao iza kamere, u ulozi redatelja, u filmu “Koriolan“.

Svi njegovi Oscari “Engleski pacijent“ je osvojio devet Oscara – za najbolji film, redatelja, sporednu žensku ulogu, kameru, originalnu glazbu, scenografiju, kostimografiju i zvuk, a nominiran je bio još i za glavnu mušku (Ralph Fiennes) i žensku (Kristin Scott Thomas) ulogu, te Minghellin adaptirani scenarij. Ako nekima još i nije klasik, polako. Petnaest mu je godina tek.