StoryEditor
Film & TVCINEMARK

DINA: PJEŠČANI PLANET David Lynch protiv Golijata

Piše Marko Njegić
16. travnja 2020. - 20:02

FILM: Dune; SF; SAD, 1984. REŽIJA: David Lynch ULOGE: Kyle MacLachlan, Sean Young OCJENA: ** ½

Stavi ovo na prozor i sada svijet ima više smisla – sugerira fotografija naizgled običnog susjedstva koja se posljednjih dana naveliko širi društvenim mrežama. Pod "ovim" se cilja na natpis "directed by David Lynch" (režija/režirao David Lynch). Dakle, s tim natpisom na prozoru svijet koji trenutno živimo ima više smisla koliko god besmislen djelovao.

Stvarnost kao svojevrsni prozor u Lynchovo dvorište? Tako nekako. Jer, kad pogledamo kroz taj isti prozor, prizori napolju (ljudi s maskama, prospisani razmaci među njima itd.) izgledaju kao da bi ih mogao režirati redatelj specijaliziran za nešto nadrealno poput "Mulholland Drivea", Izgubljene ceste", "Twin Peaksa"...

Pa ipak, Lynch se jednom u karijeri iz nadrealnog svijeta otisnuo u znanstveno-fantastični i režirao nekad ozloglašeni, sad kultni "Dune" (1984.), ekranizaciju SF romana Franka Herberta. Takav svijet mami da se u njega uroni danas kad je naš postao "lynchovski" i prilično je kultovski zanimljiv, makar ne ispunjavao visoka očekivanja od prospekta "Lynch plus znanstvena fantastika".

Emitiranje "Dine" na HTV-u stiglo je kao naručeno, a poklopilo se i s pojavom prvih promotivnih fotografija nove verzije Herbertova romana u režiji Denisa Villeneuvea ("Blade Runner 2049"), i dalje tempirane za kinopremijeru u prosincu. To je bio još jedan razlog da se nanovo otplovi u daleku budućnost 10191. godine, posjeti pustinjski planet Arrakis znan kao Dina i krene u avanturu s "odabranim", mesijanskim junakom iz svemirskog proročanstva Paulom Atreidesom (Kyle MachLachlan).

"Dune" je gledateljski obnovljen otprilike u ovo doba prošle godine u londonskom kinu "Prince Charles Cinema", pred proslavu njegove 35. godišnjice. No, posljednje gledanje baš i nije baš išlo u prilog Lynchovu filmu i vrijeme je prema njemu ispalo nemilostivo.

Godinu dana kasnije dobio je novu priliku, ali dojam je nažalost više-manje isti: "Dina" ne stari najbolje i vrijeme je grize gdje stigne zubima golemog pješčanog crva, od specijalnih efekata do kostimografije. Nije to tolika katastrofa od filma kako ga je pratio glas, no za Lyncha je porazno da je njegov SF nenamjerno ispao kvalitativno srodniji trashersko-šundovskom "Flashu Gordonu" nego "Star Warsima" kad su ovakve "space opere" u pitanju.

"Flash Gordon" i "Dune" imaju krupnu poveznicu: veže ih ime producenta Dina DeLaurentiisa, onomad sklona produkcijama fantastičnih spektakala utemeljenim na stripovskim i inim predlošcima ("Barbarella", "King Kong", "Conan The Barbarian"). DeLaurentiis je s "Dinom" želio snimiti vlastite "Ratove zvijezda", kad mu nije pošlo za rukom da s filmom "Orka: Kit ubojica" dobije svoje "Ralje".

Dotad poznat po režiji nisobudžetih art filmova poput "Eraserheada" i "Čovjeka slona", Lynch je bio DeLaurentiisov treći izbor nakon Alejandra Jodorowskog ("El Topo") i Ridleyja Scotta ("Alien"), a prihvatio je angažman možda kao nadoknadu što je odbio ponudu Georgea Lucasa da režira "Povratak jedija", ne želeći se uklapati u već postojeću viziju njegova serijala.

Iako je Lynch imao filmaškog potencijala da oslika vlastitu "steampunkersku", poluretro-futurističku viziju Herbertova romana, neovisno o nesklonosti fantastici, zbog čega je sigurno i prihvatio gažu, to se nije dogodilo zato što je morao pristajati na studijske (Universal Pictures) i producentske kompromise (DeLaurentiis), počevši od trajanja filma skraćenog s izvorna tri-i-kusur sata na 136 minuta.

Lako za efekte, čiju je izradu požurivao studio suočen s rokovima, problem "Dine" leži u užurbanoj, isprekidanoj, nekoherentnoj naraciji, osobito u drugoj polovici filma koji završava naprasno. Previše se toga događa u premalo vremena, nešto što je naizgled bitno postaje nebitno i obratno, a likovi nam se predstavljaju i potom proizvoljno pojavljuju, izuzev Paula koji u zadnjih 45 minuta naglo postaje "sudbinski" heroj i jahač pješčanih crva te još naglije ostvaruje romansu s Chani (Sean Young).

Klasični "chosen one" narativ je odrađen zbrda-zdola da bi istinski navijali za Paula i marili za njegovo proročanstvo, posebice što ga mladi MacLachlan glumi predrveno i teatralno. Teatralnost odlikuje i tek natuknute političke igre svemirskih prijestolja/dinastija s podtekstom vječite potrebe za kolonizacijom, moći i(li) bitkom za resurse, od kojih je George R.R. Martin, moguće, crpio inspiraciju za "Game Of Thrones".

Prisutna je i u setovima koji variraju od kazališnih do filmskih. Scenografija je istodobno rudimentarna i monumentalna, baš kao efekti, ustvari i cijeli film koji na momente ne izgleda jeftino ("shield practice" najviše bode oči), već kao da je doista koštao onomad pozamašnih 40 milijuna dolara.

Prva pojava mašinerije žetelaca i, napose, masivnih pješčanih crva još uvijek je uglavnom impresivna ("Bože, kakvo čudovište!"), kao i "starwarsovska" scena flote svemirskih letjelica na ulasku u divovski interstelarni svemirski brod nalik nekakvoj kozmičkoj ključanici. Unatoč određenim sličnostima s "Ratovima zvijezda" ("May the Hand of God Be With You"), "Dune" je u načelu anti-"Star Wars" film, lišen dopadljivih svemirskih akcijskih junaka poput Hana Sola i simpatičnih "family friendly" likova.

Pozitivno je svakako što je Lynch odbio ulagivati se širokoj publici i potencirao nesvakidašnjost "Dine", ali nije imao odriješene ruke da filmom autorski prevlada "lynchovska" čudnovatost, svedena samo na bljeskove, poput ukazanja plutajućeg crvoliko-vaginolikog "alienskog" mozga u tanku (mutirani Guild Navigator), pop-rock zvijezde Stinga u donjem rublju (lik Feyd Rautha) i pretilog Barona Harkonnena (Kenneth McMillan) u lebdećem izdanju, s gnojnim čirevima i deformiranim bradavicama.

Bitku protiv Golijata na kraju svemira David nije izvojevao, no nakon poraza je naučio lekciju za ubuduće (neće biti studijska marioneta/snimati film ako nema pravo na svoju viziju. tj. "završni rez") i krenuo u nove pobjede. Slijedili su stoposto "lynchovski" filmovi - "Plavi baršun", "Divlji u srcu"...

Nesuđena vizija Jodorowskog

"Dinu" i "Flasha Gordona" vezuje i Max Von Sydow, ovdje u sporednoj ulozi (doktor Kynes), tamo kao glavni negativac, a sa Scottom je poveznica Sean Young ("Istrebljivač"). U sporednim ulogama se, inače, nalaze Jürgen Prochnow, Patrick Stewart, Brad Douriff, Linda Hunt, Virginia Madsen, Everett McGill..., a filmofili će detektirati i samog Lyncha u jednom žetelačkom stroju.

Tko zna kakav bi "Dune" bio da ga je snimio Jodorowsky koji je imao luđe zamisli na papiru od realiziranih Lynchovih uzmemo li u obzir da je kao glumca kanio angažirati Salvadora Dalija, te Pink Floyd za glazbu (Lynchov film su ozvučili Toto i Brian Eno). Nesuđena "dark side of the moon" vizija Jodorowskog u planiranu trajanju od deset sati (!) vjerojatno bi se savršenije uklopila u priču o svemirskoj drogi, tzv. začinu, koji produžuje život, širi svijest i daje božanske moći, a nalazi se u srcu pješčanog planeta i čuvaju ga čudovišni crvi.

#CINEMARK

Izdvojeno

9. svibnja 2020. - 06:37