Oči u oči s Melom Gibsonom u kožnoj jakni i skraćenom sačmaricom nonšalantno naslonjenom na desno rame potpisnik ovih redaka se prvi put sreo na zidu rođakinjine sobe, negdje u drugoj polovini osamdesetih. Plakat za “Pobješnjelog Maxa 3“ (1985.) pozivao je na gledanje, no film je bio kao voda s malo zračenja koju neki tip na početku nudi Gibsonovu akcijskom heroju u postapokaliptičnom Trgovištu. Preciznije, zabranjeno voće za klince nakon što su preživjeli prva dva hipernasilna dijela trilogije Georgea Millera, osobito hororična originala s prizorima izgorena policajca Goosea, ruke motorista lancem zakačene za karavan i općenito manijakalnim negativcima zlosutne sutrašnjice predvođenim Prstorezom.
Podnaslovljen “Beyond Thunderdome“, treći “Mad Max“ pokazao se, međutim, znatno manje naglim komadom akcijske futuristike spram prethodnika, “Conanom razaračem“ u odnosu na “Conana Barbara“. Čak bi se moglo reći da je Miller koncipirao “Pobješnjelog Maxa 3“ na tragu nevinijeg “Indiane Jonesa (2)“, imajući na umu ne samo akcijsko-komičnu “indianajonesovsku“ scenu kad se Gibsonov junak zaleti za jednim podanikom vladarice Trgovišta, Tetice (Tina Turner), da bi nekoliko sekundi kasnije trčao natrag u bijegu od brojčano nadmoćne gomile.
U tom vidu preslik “Mad Maxa 3“ je dvojni lik MajstorRazora, vođe podzemlja Trgovišta. Majstor je patuljak, “mozak“ (glumi ga Angelo Rossitto), Razor divovski mišićavac, “snaga“ (Paul Larsson). Zajedno su još jedna izvrsna i groteskna Millerova kreacija u duhu “Pobješnjelog Maxa 2“, odnosno Humungusa kao nabildanog Jasona Voorheesa u tumačenju Kjella Nilssona i pankerskog Weza kojeg je Vernon Wells igrao s primislima na Joea Strummera postanuklearna futura (u “Komandosu“ je bio “Freddy Mercury na steroidima“).
Skriven iza crne metalne maske, golemi Razor je isprve sijao strah i trepet. Bojali smo se za Maxa kad se prijavio za gladijatorski megdan s njime u Olujnoj kupoli, kamo “dvojica ulaze, jedan izlazi“. Pa ipak, tijekom okršaja buzdovanima i motornim pilama, jednog od akcijskih vrhunaca serijala i osamdesetih uopće s protivnicima privezanim elastičnim remenima za strop kupole tako da mogu skakati unaokolo i boriti se i u zraku, Max otkriva slabost Razora, napada ga maljem i skida mu masku sa glave, otkrivajući muškarca na razini - djeteta.
No, to što je Miller prilagodio film “kids friendly“ predikatu (PG-13), ponešto ublažio nasilje i razvedrio tmurnu viziju budućnosti, ne znači da je posve podjetinjio i pretvorio “Mad Maxa“ u neki od infantilnih hollywoodskih proizvoda osamdesetih. “Beyond Thunderdome“ ima mozak inteligentne futurističke alegorije/distopijske vizije s pametnim primjedbama na konto ljudske civilizacije i definitivnim portretom akcijskog junaka kao mesijanskog poslanika nakon njegove uloge u “The Road Warrioru“.
Heroj u “Pobješnjeli Max 3“ ulazi bosonog i odrpan gazeći po pijesku nepregledne pustoši, a do kraja donosi spasenje rajskoj hipijevskoj zajednici okruženoj tračkom vode i zelenila, daleko od polubarbarskog Trgovišta. Zajednica je mahom sačinjena od klinaca jer su odrasli odgovorni za apokalipsu ili “kapo-alipsu“ i nuklearna obitelj ne priliči postnuklearnom okružju. Djeca budućnosti, ironično, žive u primitivnoj, gotovo prapovijesnoj kulturi odgojena na pričama uz pećinsku vatru i oplemenjena nadom u pronalazak utopističke “Sutro-jutro zemlje“.
Taj središnji segment filma je nešto najbliže čemu bi došao jedan art-filmaš tipa Terrence Malick da režira “Mad Maxa“ i daje mašti na volju u nizanju začudnih kadrova, poput prizora srušenog putničkog aviona prekrivenog pijeskom na kojem stoje klinci. Milleru treba odati respekt na hrabrosti što je priču započeo tek u razmjernom akcijskom tonu i potom napravio tranziciju u futurističku elegiju antiherojske i antiratne kontemplacije (“Onaj sam koji u džepu drži smrt“), iskazane i u sjajnoj pjesmi Tine Turner “We Don't Need Another Hero“.
Režiser se od “Pobješnjelog Maxa“ odmaknuo maksimalno koliko je mogao, a da “Beyond Thunderdome“ još uvijek može ponosno nositi ikoničko ime u naslovu i funkcionirati kao logičan nastavak serijala čiji su prijašnji dijelovi završavali na isprekidanoj ili dvostrukoj punoj crti, vodeći junaka naprijed, prema budućnosti, gdje će stići pretječući konkurenciju. Do punokrvna “Mad Max“ filma i razorne jurnjave “ubilačkim strojevima s ubrizgavanjem goriva“ na putu visoke smrtnosti mora proći 78 minuta (od ukupno 108). Kad dođe do vratolomne potjere na metanski pogon i limarija se počne gužvati, Gibsonov Max se u tih pola sata potvrđuje kao najveći “ratnik ceste“. Ne trebamo drugog junaka.
Zbogom, vojniče
Gibsonov junak predstavljen je u filmu kao Čovjek bez imena, poput Eastwoodova heroja iz špageti-trilogije. Nitko ga nijednom ne nazove Max, a on sam spomene kako je u prošlosti bio policajac i vozač, odnosno da može prodati svoje vještine, kimnuvši glavom na pitanje “Toliko si dobar?“. Tetica ga isprve opiše kao “bijednog odrpanka“, no na samome kraju će ga pozdraviti sa “zbogom, vojniče“. Pokazalo se to vizionarskim pozdravom za Gibsona, ali ne i lik Maxa kojeg je preuzeo inferiorniji Tom Hardy u četvrtom filmu “Fury Road“, snimljenom s nizom posveta prethodnicima, uključujući i podcijenjeni “Beyond Thunderdome“.