HBO (Max) postao je novi filmski dom poznatog oskarovca i hitmejkera Stevena Soderbergha ("Traffic", "Erin Brockovich", "Oceanovih 11-13"). Američki redatelj je 2013. najavljivao mirovinu, ali njegova penzija je bila kratkoga daha. Vratio se 2017. filmom "Logan Lucky" i nastavio snimati punom parom, režirajući najmanje jednom godišnje, a od 2020. i "Let Them All Talk" uspostavio je "deal" s HBO-om, iako je 2019. režirao "The Laundromat" za konkurentski Netflix.
Prva suradnja Soderbergha i HBO-a dogodila se upravo 2013. ("Moj život s Liberaceom"), da bi se sedam godina kasnije obnovila. "Samo neka govore" je prvi od zasad tri projekta koja je Soderbergh snimio za HBO-ov novi streaming servis HBO Max, a druga dva su "Kimi" i "Bez naglih pokreta".
"Kimi" je čisti triler, žanr u kojem se Soderbergh već okušao u umješnijim ostvarenjima ("Nuspojave", "Poremećena"), a snimio ga je prema scenariju žanrovski iskusna Davida Koeppa (također superiorniji naslovi "Snake Eyes" i "Panic Room").
Na neki način ovo i jest pokušaj "Sobe panike" za doba korone koje je Soderbergh vizionarski najavio "Zarazom", tj. modenizacije ili "koronizacije" klasika "Prozor u dvorište" Alfreda Hitchcocka, "Prisluškivanje" Francisa Forda Coppole i "Pucanj nije brisan" Briana De Palme.
Dakle, triler je većinski sveden na stan agorafobične protagonistkinje Angele Childs (Zoë Kravitz) koja je zaposlena za tehnološku kompaniju i radi na poboljšanju usluge za robotski uređaj budućnosti nalik Alexi i Siri nazvan – Kimi. Međutim, "Kimi" ima pogrešan tajming.
Ne samo da smo nedavno gledali "Ženu na prozoru" s agorafobičnom Amy Adams, već smo friško vidjeli i "Ženu u kući preko puta djevojke na prozoru", serijsku parodiju tog filma i sličnih "znatiželja-je-zamalo-ubila-mačku" trilera poput "Djevojke u vlaku", a i tematika AI uređaja je zadnjih godina svedena na komedijice poput "Superinteligencije" i "Jexi".
Pohvalno je da "Kimi" manje visokostiliziran, a više prizemljen i realističan komad trilera u odnosu na "The Woman In The Window" i "The Girl On The Train", barem u prvoj polovici, odnosno daleko od komedije, kamoli parodije. Dok je "Žena na prozoru" spletom odgoda ispala triler za eru korone i samoizolacije, "Kimi" je ciljano takva.
Soderbergh ne skriva da se priča odvija u COVID-19 svijetu, gdje Angela i drugi ljudi nose maske i rabe dezinficijense za ruke. U početku je "Kimi" solidan film o prepoznatljivoj (samo)izolaciji koju potiče Angelina agorafobija, čemu se, isprve potentno, pridodaje paranoidno-trilerski motiv intruzije kad Soderbergh krene otvoreno očijukati s kinematografijom nadzora.
Angela zastane kad treba izaći iz stana i ustvari uopće ne izlazi, niti u zubara i psihijatra; jedino s kim se vidi "uživo" jest tip preko puta ulice Terry (Byron Bwers) kad on svrati do nje da se malo pohvataju. Bolje joj ide u poslu, a radeći kao "voice stream interpreter" ona pokušava popraviti greške u Kiminoj komunikaciji s ljudima kako bi prepoznala sitne nijanse u govoru, fraze itd., ukratko prisluškuje korisnike da "usluga bude bolja".
Jednog dana Angela će čuti "nešto loše" među tipičnim verbalnim dodavanjima korisnika tipa "Kimi? Ovdje sam" i "Kimi, izgasi se", točnije ženski vrisak i muški glas kako viče "začepi, kučko". Izoliravši dio audiosnimke, Angela ima osjećaj da je čula seksualni napad, čak i umorstvo s predumišljajem, svakako zločin, što će je pretvoriti u metu kad prijavi stvar nadređenima i prisiliti da izađe iz stana.
Kad se to dogodi, Soderbergh kamerom vješto dočarava kako se agorafobičarka može osjetiti napolju (tjeskobno) ili bilo tko nakon dužeg boravka u kući, jednako kao što je uspješno preslikavao izolaciju, ali "Kimi" postaje rutinski i derivativni triler s puno suspenzije nevjerice i malo opipljivih tenzija.
Tehnološka invazija na privatnost i korporativno zataškavanje prepuštaju film ne pretjerano napetim scenama potjera po eksterijerima/interijerima (prostorija za kompjutorske servere) i samoobrambenih obračuna s pištoljem na čavle. Kimi, izgasi se!