Megazvijezda je postala sa “Zgodnom ženom”, jednom od najpopularnijih romantičnih komedija svih vremena. Oscara joj je donijela “Erin Brockovich”, jedna od najhitoidnijih drama u povijesti kinematografije. Ona je, naravno, Julia Roberts, a njezina dva najznačajnija filma ovih dana obilježavaju okrugle obljetnice, tj. slave trideseti i dvadeseti rođendan. “Pretty Woman” je krenula u kina 23. ožujka 1990. godine. Deset godina kasnije, točnije 17. ožujka 2000., eto i “Erin Brockovich”.
Naoko su to različiti filmovi u žanru (rom-com, drama), slici i tonu, ali među njima – na novo gledanje – definitivno ima dosta sličnosti i podudarnosti, kao i u Julijinim likovima/ulogama. “Erin Brockovich” Stevena Soderbergha čak dođe i kao neslužbeni, možebitni nastavak “Zgodne žene” Garryja Marshalla deset godina poslije, samo što ga je ispisao život umjesto filmskog scenarija.
Suprotno filmskoj prostitutki Vivian, Brockovich je, naime, stvarna osoba, žena koja je razotkrila ekološku katastrofu i pokrenula tužbu protiv korporacije “Pacific Gas & Electric” kao glavnog krivca za oboljenja stanovništva u kalifornijskom gradiću Hinkley, uzrokovana kontaminacijom vode s toksičnim i kancerogenim šesterovalentnim kromom.
Soderberghov film kao da se pita što bi bilo s Vivian da po nju u bajkovitu finalu “Pretty Woman” ipak nije došao princ na bijelom konju/u bijeloj limuzini, biznismen Edward (Richard Gere). Mogući odgovor na to pitanje daje “Erin Brockovich”: Vivian bi imala dva bivša muža, troje djece i šaku dolara na računu, ali bila i dalje zgodna i intrigantna žena bez dlake na jeziku, sa stasom missice i sličnim ukusom za (izazovno) odijevanje.
To ima dvostrukog unutarnjeg smisla. Za početak, podsjetimo, Vivian je u filmu planirala napustiti posao prostitutke i prije nego što se Edward dovezao u njezin život metalik sivim lotusom. Ali, zbog njezina “backgrounda” vjerojatno ne bi predaleko dogurala.
Postala bi “miss Wichite”, udala se za krivog muškarca, jednog, drugog, rodila djecu i život bi je odveo u nekom drugom smjeru i zatočio u stanu s žoharima “veličine mačke”, baš kao i Erin. “Jebemti život! Što mi se dogodilo? Bila sam miss Wichite, mislila sam da to nešto znači, da ću učiniti nešto sa životom”, govori Erin u trenutku slabosti novom dečku-bajkeru Georgeu (Aaron Eckhart).
Kao drugo, “Zgodna žena” je izvorno zamišljena kao nešto mračniji, realističniji film, bez romantično-komičnog “happy enda”, sudeći i po smrti jedne prostitutke na početku priče, krajnje protivnom pravilima rom-coma, koji neuvijeno sugerira da ne doživi svatko “sretan kraj” kao Vivian.
Možda bi film i bio takav da je nastao mimo hollywoodskog “major” studija Touchstone Pictures (podružnica Disneya) i da ga je režirao Soderbergh koji je godinu dana ranije, 1989., odnio pobjedu na festivalu u Cannesu s dramom “Seks, laži i videovrpce” i najavio uzlet nezavisne američke kinematografije u devedesetima.
U tom slučaju “Pretty Woman” bi bila “Gritty Woman”: Vivian je trebala biti ovisnica o drogi, a posao/život prostitutke biti sagledan dramskim, manje ružičastim očima. Međutim, Marshall je, kako je rekao scenarist J.F. Lawton, imao “nevjerojatne pop-instinkte” i “Zgodna žena” je postala kakva jest – romantična “fairy-tale” komedija, moderna bajka nalik “Pepeljugi” s “happily-ever-after” završetkom.
S druge strane, da je Marshall režirao “Erin Brockovich” njegov film sigurno ne bi bio kao Soderberghov, mada ni Soderberghov nije najteža drama kakav bi bio da se priče mašio, npr. Ken Loach, ali jest dobar zamašnjak “mainstream” i “indie” kinematografije.
Opet, Roberts bi u oba slučaja vjerojatno bila ista i jednako dobra. Da se Vivian našla u “Erin Brockovich” slutimo da bi reagirala slično. “Idem po nagonu, improviziram, takva sam”, rekla je Vivian. Te riječi bi mogla izreći i Erin, iako nije nužno ni trebala jer ih je utjelovila pojavnošću i stavom.
Njezina pojava je upečatljiva kao i Vivianina, a ima jednak efekt na druge ljude, muškarce i žene. Atraktivno dekolteirana, u minici, s dugim nogama, Erin privlači pozornost, premda Soderbergh ne snima Juliju kako se sređuje i odijeva, za razliku od Marshalla.
Neka starija žena bi mogla opomenuti muža “Zatvori usta, dragi”, kao ona u “Pretty Woman” prilikom njegova pogleda na Vivian. “Djevojkama je neugodno zbog tvoje odjeće”, veli Ed Masry (odlični Albert Finney), šef male odvjetničke firme za koju Erin radi. Jednaku neugodnost pokazivali su i gosti hotela spram Vivian, kao i prodavačice luksuznog butika skupocjene robe kojima će se osvetiti šopingom u drugom dućanu.
Ni jedna ni druga, pak, nisu šljivile živu silu. “Mislim da dobro izgledam”, odriješila je Erin i koristila dobar izgled, poput Vivian. “Kako misliš ušetati tamo i naći što tražiš”, Ed pita Erin kad krene istraživati slučaj kontaminacije. “Cice”, odgovori ona. Mogla je reći i “noge”, kao što može i Vivian, makar ih je znala skrivati u crnim čizmama.
Noge ili cice, svejedno, Brockovich, Roberts i Soderbergh su pametno koristili “sex appeal” (ona vlastiti, on njezina lika) za distrakciju, mazanje očiju, više ciljeve koji opravdavaju sredstvo. Erin je otvarala zatvorena vrata, a Soderbergh je njezinim dekolteom privlačio širu (mušku) publiku u kina i usput joj širio glumačke, žanrovske i tematske horizonte s Roberts u nikad boljem izdanju i dramskim filmom koji se fino nadovezao na “Probuđenu savjest” i “Cijenu pravde” te bio preteča nedavnih “Mutnih voda”.
Dakako, nije bilo sve u dobrom izgledu, jer ne čini samo haljina/minica (zgodnu) ženu poput Vivian i Erin. Nije samo njihov izgled privukao Edwarda i Georgea, likove za koje je lako zamisliti da bi se zaljubili i u onu drugu, prvi u Erin, drugi u Vivian. Stvar je i u inteligenciji, šarmu, osobnosti kojoj nisu mogli odoljeti ni Ed ni menadžer hotela Barney Thomson (Hector Elizondo), pa su respektirali obje.
Barney je Vivian ne bez razloga nazvao “intrigantnom”, a za nju bi to rekao i Ed, kao i “vice versa” za Erin. Zato Erin nije htjela odustati od slučaja, na štetu majčinske uloge. “Prvi put u životu ljudi me poštuju”, shvatila je, a za (samo)poštovanje se izborila sama, kao i Vivian.
To nas dovodi do osnažujućeg feminističkog podteksta u oba filma ispod naizglednog seksističkog kakav se lakše može prišiti “Zgodnoj ženi”. U “Erin Brockovich” heroina radi i nalazi se na prvoj liniji fronte za bolje vlastito i društveno sutra, dok njezin partner stoji kući i čuva djecu, a obje protagonistice kontroliraju vlastitu seksualnost.
Tako, Vivian ne želi biti “igračka”, zadržava autonomiju svoga tijela, Edwardu jasno daje do znanja kako je on ne “posjeduje” i zamalo ga ostavlja nakon što je doznala da je odvjetniku (Jason Alexader iz “Seinfelda”) otkrio da je prostitutka. A to što jest prostitutka ne znači da će se automatski podati gadljivom odvjetniku kad pokuša iskoristiti situaciju na konto njezina zvanja.
Istina, Edward će je spasiti od ljigavca i na kraju filma joj omogućiti “Cinderella” bajku o princu na bijelom konju, o kojoj je maštala kao mala, ali – ne zaboravimo – ona je je dobila upravo ono što je htjela, bilo to i prema želji scenarista ili ne. K tome, u finalnom prinčevu spašavanju princeze stoji dodatak. Princeza Vivan je spasila i njega, kao što je Erin spasila nesretni gradić.