Izdaja američkih vrijednosti nalazi se u središtu dvaju friških, politički intoniranih filmova koji su nakon kratkog festivalskog i(li) kinoživota dostupni za gledanje na matičnim platformama. Netflixov "The Laundromat" i Amazonov "The Report" su snimljeni prema istinitim pričama s potpisom Stevena Soderbergha i Scotta Z. Burnsa.
Oskarovac Soderbergh je režirao "The Laundromat" i producirao "The Report". Njegov česti scenarist Burns ("Doušnik", "Zaraza", "Nuspojave") napisao je, pak, scenarije za oba i režirao potonji. "The Laundromat" pripovijeda o zloglasnoj aferi "Panama Papers" iz 2016., a "The Report" svodi istragu škakljivih dokumenata u vezi CIA-ina mučenja bliskoistočnih zarobljenika nakon 11. rujna 2001. godine.
Prvi film je ispričan iz perspektive panamskih odvjetnika Jürgena Mossacka i Ramona Fonsece koji su otvorili 200.000 fiktivnih firmi, takozvanih školj(a)ka korporacija. Time su brojnim svjetskim političarima i milijunašima dali priliku za novčano marčapijanje, izbjegavanje poreza itd., dok "Panama Papers" nisu procurili zahvaljujući anonimnom izvoru Johnu Doeu i iznjedrili aferu s globalnim reperkusijama, ništa manje zvučnu od WikiLeaksa.
Glavni i odgovorni krivac u drugom filmu također je dvojac – upravo su psiholozi Bruce Jessen i James Elmer Mitchell kreirali program za CIA-inu novu metodu ispitivanja zatvorenika "utemeljenu na znanosti", iako nisu imali nikakvog iskustva u praksi.
Obje priče nudile su paranoidnog političko-trilersko-dramskog materijala za novi "All The President's Men" ("afera Watergate"), no samo je znatno superiorniji "The Report" iskoristio potencijal kako treba. Dakle, ovi filmovi imaju istu metu (prevara, korupcija), ali različito odstojanje i pristup.
I inače je Soderberghov opus "šizofren" od kraja osamdesetih i prvijenca "Seks, laži i videovrpce" naovamo. Krije blockbustere napučene zvijezdama ("Oceanovih 11-13") i mikrobudžetne nezavisnjake ("Schizopolis", "Mjehur"), žanrovce ("Osveta", "Daleko od očiju") i oskarovce ("Traffic", "Erin Brockovich").
Za "The Laundromat" je Soderbergh pronašao nadahnuće u filmovima "The Wolf Of Wall Street" i "The Big Short", ali nažalost nije bio jednako inspirativan kao Martin Scorsese i Adam McKay da ozbiljnu, kompleksnu priču iz domene korporativne malverzacije predstavi na zavodljiv, ležeran, nonšalantno neozbiljan način u formi crne komedije/satire.
Početak filma obećava. Nakon natpisa "based on actual secrets", Antonio Banderas i Gary Oldman ulaze u kadar kao Fonseca i Mossack, razbijaju tzv. četvrti zid, obraćaju se kameri/gledatelju i uvode nas u svijet "offshore" kompanija koji će poljuljati afera "Panama Papers".
Direktori firme Mossack Fonseca & Co. izgledaju kao voditelji nekog natjecateljskog TV showa, a sve artificijalniji film postaje njihov studio. "Mi smo pravi ljudi baš kao vi. Ovo su priče o svima nama, ali i o novcu", sumiraju pripovjedači filma i naši vodiči. Fonseca i Mossack kroniciraju financijske transakcije od prapovijesti do danas.
U jednom momentu, odjeveni u sjajna odijela, doći će u dodir s praljudima i omogućiti im da zapale vatru. Oni su ujedno i jedni od likova filma koji rabi još "trafficovskiji" makro pristup priči, putuje diljem svijeta i prezentira različite ljude, no daje mikro rezultate uz par bljeskova.
Premda "The Laundromat" o njoj govori, afera "Panama Papers" se događa tek na samom kraju filma koji odlazi u više smjerova, a zapravo ne ide nikamo. Dotad treba istrpjeti karikaturalnog Banderasa i Oldmana, kao i Soderberghov pretjerano teatralni stil lišen suptilnosti pod krinkom "subverzije" pa će tako - zgodno, nema što - naratori u kontekstu spomenuti redatelja i scenarista filma u kontekstu vlasništva nekih od propalih tvrtki.
Soderbergov nametljivi stil izvlači iz filma i na Burnsovu papiru načelno zanimljivo postavljenu farsu čini filmski nezanimljivom, odbojnom i zamornom ("Vuk s Wall Streeta" je trajao dvostruko duže od ovog filma, a djelovao duplo kraće). Nije nam stalo do nijednog lika, čak ni za Meryl Streep u ulozi umirovljenice Elle Martin koja traži odštetu za smrt supruga na izletu brodom i upada u začarani krug utvarnih kompanija s policama životnog osiguranja.
Činilo se da će priča njezina lika biti glavna, ali Ellen proizvoljno ulazi u fokus i iz njega izlazi. Streep neće postati Erin Brockovich u penziji kako se činilo, ali hoće bar Sarah Connor sa sačmaricom, makar u snu. Domišljato, jednako kao i sama metafilmska/glumačka završnica, kad Streep, skrivena pod vlasuljom i maskom panamske tajnice koja postaje direktorica 200 tisuća tvrtki, izgovara ključne riječi iz proglasa Johna Doea koji je uputio medijima.
Glumica to radi skidajući masku tajnice, pa onda i umirovljenice, izlazeći iz oba lika prije nego što izađe iz filma. Nešto tako "meta" nećemo vidjeti u Burnsovu "The Report", no interesantno je da su uloge CIA-ovaca-negativaca Johna Brennana i Thomasa Eastmana dodijeljene Tedu Levineu i Michaelu C. Hallu, glumcima najpoznatijima po ulogama serijskih ubojica (film "Kad jaganjci utihnu", serija "Dexter").
Neće svatko ići za tim, stoga Burns režijski izvodi subverziju nenametljivije i suptilnije od Soderbergha, a opet jasno poručuje što misli o onima koji su stvorili mrlju na američkoj prošlosti pod izgovorom "rata protiv terora" i pokušali zataškati svoje akcije ("We don't torture people").
Tu mrlju pokušava sizifovski očistiti zaposlenik senata Dan Jones (Adam Driver). "Neki će misliti da si junak, neki da si izdajica, pogledaj Snowdena", govore Danu dok obavlja posao prema naputku senatorice Dianne Feinstein koju glumi Annette Bening, ali ne mora skinuti vlasulju kao Streep da to pokaže. Burnsovo postignuće je veće od Soderberghova u filmu snimljenom u najboljoj maniri istraživačkih trilera "Svi predsjednikovi ljudi" i "Spotlight".
Naime, Burns uspijeva nefilmičnu priču s dosta razgovornih pasaža načiniti filmičnom, prisvajajući Fincherovu vizualizaciju (zeleno-sivo-smeđi kolorit) i potencirajući simboličnost kadrova, poput zgrade Senata koju Dan idealistički fotografira dolazeći na intervju za posao na početku filma i odlazi od nje na kraju.
Mračan period američke povijesti nalaže mračan film. "The Report" to i jest i ne libi se prikazati CIA-ino brutalno psiho-fizičko mučenje navodnih terorista, skinutih do gola i bačenih u lance, počevši od Gula Rahmana koji je umro od posljedica torture. "Ubili su ga, a ne znaju mu ni ime, kamoli da je terorist", gnjevan je Dan.
Rahmanu su 183 puta ulijevali vodu u grlo. Osim "waterboardinga" primjenjivale su se razne neodobrene interogacijske tehnike ne bi li se doznalo "kad je idući napad", pri čemu je puštanje glasne heavy metal glazbe bilo ništa u usporedbi s drugim zvjerstvima.
Sve to otkriva Dan koji je prošao 6.3 milijuna stranica povjerljivih infomacija da bi ispisao njih 7000 za prvu verziju izvještaja. "Biblija priča priču čovječanstva u manje od toga", sprdaju se neki s raportom koji je jedva ugledao svjetlo dana. Jer, odluka o mučenju je donesena bez Bushova znanja, o programu su lagali i Obami.
Ispitivačke tehnike na kraju nisu rezultirale plodom i donijele korisne informacije kako se krivo misli u javnosti. Samo su popularizirale pojam mučenja u popkulturi, porodile "torture porn" tip horora ("Saw", "Hostel") i afirmativno se uvukle u akcijski žanr. Dan proziva Jacka Bauera i seriju "24", a u jednoj sceni se na TV-u vrti reklama za film "Zero Dark Thirty" o lovu na Bin Ladena.
Pet godina rada na scenariju
Da bi snimio "The Rreport", Scott Z. Burns prošao je sličan put kao Driverov lik u pravom životu dok je istraživao priču. Burnz je pisao scenarij pet godina i imao 20 "draftova".