LOGAN LUCKY Oceanova žvaka je i za seljaka

Samoinicirana filmska mirovina oskarovca (“Traffic“, “Erin Brockovich“) i hitmejkera (“Oceanovih 11-13“, “Čarobni Mike“) Stevena Soderbergha trajala je ravno četiri godine. Toliko je vremena prošlo otkako smo 2013. u redovnoj distribuciji, tj. Cannesu gledali Soderberghove “oproštajne“ filmove “Nuspojave“ i “Moj život s Liberaceom“. Jedan od najradišnijih američkih redatelja od druge polovine devedesetih naovamo očito nije mogao izdržati duže. Iza kamere se Soderbergh osjeća(o) kao kod kuće. Režija mu je u krvi, nešto bez čega ne može.

Tako, Soderbergh podsjeća na Joea Banga (Daniel Craig, ukrao film daleko od uloge Bonda), nezaboravnog lika iz svog povratničkog projekta “Logan Lucky“. Legenda za dizanje sefa u zrak, Bang govori da je “završio s danima uništavanja banaka“, među ostalim i zato što je “za-tvo-ren“; pred njim je još pet mjeseci do izlaska na slobodu. Ali, kad ga u zatvoru posjete braća Logan, Jimmy (Channing Tatum) i Clyde (Adam Driver), s prijedlogom o pljački automotodroma tijekom Nascar utrke sponzorirane od Coca Cole, Bang ne može odoljeti sirenskom zovu da se ne vrati starome pozivu, posebice što bi ga izvukli da obavi posao i vratili nazad prije nego netko opazi njegov nestanak.

Ideja za pljačku/film je, dakle, vrlo neobična, stoga se zasigurno i Soderbergh s ove strane ekrana, čitajući scenarij, osjećao poput Banga kojemu zbog “bondovski“ mišićava Craiga govore da je “u formi“, a moguće da ga je dodatno nagovorio Tatum, njegov najdraži glumac zadnjih godina (“Haywire“, “Magic Mike“, “Side Effects“). Možda se Soderbergh ne bi vratio režiji za “Ocean's 14“ ili ženski “Ocean's 8“ koji se upravo snima, no “Logan Lucky“ je mrvu drukčiji “heist movie“, premda snimljen prema “oceanskom“ obrascu, operirajući unutar redateljeve komforne, sretne zone populističkog filmaša, što mu u startu daje potrebno samopouzdanje za “comeback“, bez oskarovskog presinga da njegova angažirana ličnost izađe na površinu.

Krimi komedija koja se znakovito reklamira natpisom “od redatelja 'Oceanovih 11, 12, 13' i 'Čarobni Mike'“ to ni ne skriva, dapače netko će pljačkašku ekipu iz Zapadne Virginije nazvati “Seoskih 11“, plus krivo će se citirati i “Fast&Furious“ serijal (“Žestoki i brzi“) koji je u kasnijim nastavcima koketirao s “heist movie“ žanrom, a donekle ga predstavlja frizerka Mellie (Riley Keough), Jimmyjeva i Clydeova mlađa sestra za volanom nabrijanog automobila. Ionako, “heist movie“ je jedan od onih tipova filma koji imaju svoje zakonitosti (okupljanje ekipe, planiranje pljačke, rješavanje usputnih problema…) i rijetko ih se ne pridržavaju, odnosno izmišljaju nove zakone, već prije pronalaze neku novinu u pristupu režiji, naraciji ili likovima, ovdje primijenjenu na seljačku pljačku.

“Logan Lucky“ je doista “Oceanovih 11“ s američkog sela, odmaknut od glamura i šušura Las Vegasa, New Yorka ili Los Angelesa u Zapadnu Virginiju. “Beverly Hillbilly“, rekao bi Eddie Murphy u “Policajcu s Beverly Hillsa II“. Likovi filma sve su samo ne ulickani i s hollywoodskim osmjehom od milijun dolara na licima Georgea Clooneyja i Brada Pitta. Jedva da bi mogli proći kao njihovi daleki rođaci sa sela s pivskim trbuhom za koje nisu ni znali da postoje. Jimmy se trebao proslaviti američkim nogometom, no sada šepa i radi kao bagerist, a Clyde je postao jednoruki, sporogovoreći šanker nakon ture u Iraku.

Bangova mlađa braća Fish i Sam (Jack Quaid, Brian Gleeson) nisu invalidi, ali djeluju priprosto za razliku od brata s visokim krvnim tlakom verziranog za kuhana jaja i znanost prilikom raznošenja sefa (“šećer i kalijev klorat daju dva plina i čvrstu tvar…“), iako prvi od njih tvrdi da je stručnjak za računala jer poznaje Twitter. Ovakvi likovi češće naseljavaju crnohumorne filmove braće Coen poput precijenjene pljačkaške “Gangsterske petorke“. Neko je vrijeme trebalo proći da njihovo isprve hinjeno čudaštvo postane spontano (i odmakne se od “coenovskog“), barem do pojave agentice FBI-ja (Hilary Swank), jednako kao i Soderberghovo “indie“ kulerstvo u rakursima, primjerice da Bang čelom gotovo dotakne kameru kad se spušta prema podu dok radi sklekove.

Jednom kad se to dogodi, Soderbergh uđe u formu i pronađe vlastiti “footing“, film postaje baš ugodna, pa i pametna kinozabava s nekoliko prilično urnebesnih dijaloga (“možda su mrtvi, ili gore“) i crnohumornih situacija (kako staviti policijske lisičine jednorukom čovjeku) s kulminacijom u sceni kad cijev za pneumatski promet novca pod zemljom, koja vodi do sefa, usisa Clydeovu umjetnu ruku. Lepršavo režiran i ambijentiran u West Virginiju, koju je na soundtracku himnički opjevao John Denver (“Take Me Home, Country Roads“), “Logan Lucky“ je inteligentniji i ozbiljniji od mnogih svojih likova, s tim da, opet, ni oni nisu tako baš glupasti kako se površinski čine, jer Oceanova žvaka je i za seljaka.

Film funkcionira kao nekakav moderni “Robin Hood“ za Trumpovu Ameriku pobjednika i gubitnika, velikih i malih, nemoralnih korporacija i bahatih mogula (neprepoznatljivi Seth MacFarlane), otpuštenih radnika, nepitke vode itd., u kakvoj se nisu (s)nalazili likovi “Ocean“ serijala ili Clooneyjev pljačkaš banaka iz redateljevog ponajboljeg ostvarenja “Daleko od očiju“. “Heist“ žanr se okrenuo malom čovjeku i dobio pljačkaški film radničke klase, a Soderbergh se vratio kući. Take Me Home, Country Roads…