Debitanti u Nacionalnom programu, tj. kategoriji dugometražnog igranog filma obilježavaju 69. izdanje Pulskog festivala. Sedam od deset filmova unutar Nacionalnog programa su prvijenci, od onih prikazanih u kinima prije Pule (“Zbornica”, “Divljaci”, “Baci se na pod”), do premijera kao što su, redom, “Stric”, “Punim plućima”, “Illyricum” i “Glava velike ribe”.
Može se reći i osam, s obzirom da je “Nosila je rubac črleni” prvi cjelovečernjak Gorana Dukića snimljen u Hrvatskoj. Zanimljivo, od tih sedam ili osam filmova čak dva su se scenaristički brusila na radionici “Split Script” iz prosinca 2019. pod vodstvom prvaka rumunjske kinematografije Razvana Radulescua – “Stric” i posljednji naslov iz pulske nacionalne konkurencije “Glava velike ribe” Arsena Oremovića.
”Radeći na filmu, prilično slobodnoj interpretaciji romana Ognjena Sviličića, od kojega je ostala samo konstrukcija, nisam želio ići po radionicama.
Međutim, kad sam vidio da Radulescu vodi radionicu u Splitu, istog trena sam se javio”, rekao je tada za “Slobodnu” Oremović, jedan od rijetkih domaćih filmskih kritičara koji se našao u ulozi režisera nakon Ante Peterlića (“Slučajni život”) i Živorada Tomića (“Kraljeva završnica”, “Diploma za smrt”). Našao i – snašao.
Posrijedi je jedan prilično odmjereno i promišljeno režiran komad socrealističke drame, priče iz Hrvatske prepoznatljive i u regiji te tranzicijskoj istočnoj Europi, uključujući Rumunjsku i Bugarsku, čije kinematografije nadahnjuju Oremovića. Gledajući film, malo tko može reći da iza kamere stoji čovjek kojemu je ovo prva režija dugog igranog filma.
Oremović nastupa sigurno u ulozi redatelja i scenarista priče o dvojici braće Andriji (Nikša Butijer, jako dobar i u rijetkoj glavnoj ulozi) i Traktoru (podcijenjeni, nedovoljno iskorišteni glumac Neven Aljinović Tot, “isti Kirk Douglas, samo da ima onu rupicu na bradi”).
Andrija je taksist s neuspjelim poduzetničkim idejama, a Traktor s PTSP-om načeti ratni veteran, traumatiziran smrću starice kojoj je upravo on oduzeo život. Najprije upoznajemo šutljivog Traktora i njegovu samotničku egzistenciju u kući pokojnih roditelja negdje u maglovitoj sivoj panonskoj provinciji. On živi zapušteno, ima poteškoća sa spavanjem, pije tablete, pušta da mu kava pokipi na štednjaku, leži s kalašnjikovom u ruci.
”Makni tu pušku, jebote”, kaže Andrija bratu kad ga posjeti iz Zagreba zajedno sa suprugom Vesnom (Lana Barić, dojmljiva i s crvenom “trajnom”). Plan je prodati obiteljsku kuću i dovesti Traktora u Zagreb. Od novca bi Andrija pokrenuo biznis s gradnjom parkinga na dva kata u centru grada. “I za nas može doći neko dobro vrijeme”, nada se Andrija, mali hrvatski čovjek koji je “uvijek htio nešto više” i pokrenuti nešto sam, neovisno o tome što je “lakše kad si u sistemu”.
Likovi su vrlo brzo postavljeni, kao i njihovi odnosi, naročito brak Andrije i Vesne (“Vidi nje, ona bi sad sok”, “Prave lazanje ti nama složi”), ispunjen nerazumijevanjem, trzavicama i njezinim nezadovoljstvom. On osjeća bliskost samo kad mu ona nešto dobro skuha za ručak/večeru, ona ni tad, sita “ćoraka od (njegovih) pustih planova”, stoga joj godi društvo šogora.
Veliku ulogu igra i ambijent. Efektno je snimljen odlazak iz tmurne Panonije, kamerom koja usput ovjekovječuje mjesto, ljude i običaje, a pronalazi i titularnu glavu velike ribe na plitkom dnu jezera, kao i dolazak u jednako tmurni Zagreb u predbožićno vrijeme.
No, od (pred)božićnog sjaja ostaje samo refleksija svjetala grada u daljini i kadar kamiona kako prebacuje tri kipa Djeda Mraza za sajam. Kao što praktički nema razlike (u boji) između sela i grada, osim što u gradu Oremović na trenutak statičku kameru zamjenjuje za vrtoglave rakurse iz drona, tako i kontrasti između braće sve više blijede, tj. Andrija postupno nasljeđuje PTSP od Traktora.
”Glava velike ribe” govori ne samo o ratnom, već i o poratnom, tranzicijskom PTSP-u od kojeg Andrija sve više pati dok pokušava pokrenuti biznis, ali dodatni troškovi uvijek rastu i stvari se redovito zakompliciraju, toliko da na mjestu za njegov parking lako može niknuti i nečija nova poslovna zgrada.
Andrija je sve nervozniji, noću ne može spavati, sve više pije vino, a počinje piti i tablete za stres. “Bi li ja bio ovakav da sam rođen u Švedskoj, Norveškoj i Švicarskoj”, pita se Andrija koji će se na trenutak zagledati u kameru, kao da pogledom traži sebi slične ljude među gledateljima. Do kraja filma je jasno da je Andrija tragičan lik, žrtva jednog koruptivnog sistema, utjelovljenje svih pegula i frustracija malog čovjeka u krivom vremenu i prostoru.