Nabrojiti hrvatske povijesne filmove od 2000. do danas prilično je lako. Za to vam ne trebaju ni prsti jedne ruke. Povijesni žanr kod nas se praktički svodi na "Konjanika" Branka Ivande, "Družbu Isusovu" Silvija Petranovića i "Doba uskoka" Božidara Domagoja Burića, pri čemu je potonji hibrid igranog filma i dokumentarca. Ipak, debela povijesna knjiga nije spala samo na dva-tri slova.
Na ovogodišnjem Pulskom festivalu premijerno je prikazana povijesna drama "Illyricvm" koja ulazi u povijest kao prvi film o Ilirima, tj. ilirskim plemenima koji su dio naše historije, a nisu filmski ovjekovječeni za razliku od jednih Vikinga ("13. ratnik", nedavni "Sjevernjak"). "Illyricvm" je i prvi igrani film prvaka domaće animacije Simona Bogojevića Naratha.
Kao što nije svakidašnja pojava u domaćoj kinematografiji da se redatelji spotova i direktori fotografije prebace na režiju (Gonzo i "Punim plućima"), još je rjeđi slučaj da netko napravi tranziciju s animiranog na igrani film. U svijetu ima primjera i za to, recimo Brad Bird (od "Izbavitelja" do četvrte "Nemoguće misije" i "Sutrozemlje"), Andrew Stanton (od "Potrage za Nemom" do "Johna Cartera"), Gil Kenan (od "Kuće monstrum" do "Poltergeista")..., ali ne i u Hrvatskoj.
Već zbog toga Bogojević Narath zaslužuje respekt, a "osobna strast i interes za povijest, arheologiju, genetiku i antropologiju" navela ga je da kao debitant u igranofilmskoj formi režira i jedan od najambicioznijih hrvatskih filmova uopće. Ambicije "Illyricvma", snimljenog u koprodukciji s Italijom, Kosovom, BiH i Slovenijom, doista su goleme.
Film koji obnaša i edukativnu ulogu snimljen je na izmrlom izvornom, arhaičnom jeziku po uzoru na Mela Gibsona (aramejski, hebrejski i latinski u "Pasiji", jukatečki majanski dijalekti u "Apocalyptu"). Ilirski i latinski jezik idu u prilog Bogoeviću Narathu s obzirom na to da se glumcima u izgovoru ne zalomi hrvatska gluma/neprirodan govor, a i među njima se nalaze lica koja ne gledamo često u hrvatskom filmu.
U glavnoj ulozi Liburna Volsusa gledamo mladog Filipa Križana ("Goran", "Narodni heroj Ljiljan Vidić", "Nestali"). Volsusa upoznajemo 37. godine prije Krista, kad se zaklinje na osvetu vođi plemena Delmata (Bato; Ilir Propashitica) zbog krvava napada na njegovu kuću.
"Tražim krv za krv, utrobu za utrobu, kosti za kosti, oko za oko... Neka ti od danas svaki Liburn učini nešto nažao", Volsus proklinje Batu nakon što kamera u uvodnim kadrovima pobroji beživotna tijela kojima se goste muhe i osluhne udare bure na lokacijama u budućoj Zadarskoj županiji.
Gledatelj bi tada mogao pomisliti da će uslijediti Volsusova mitska osvetnička odiseja u stilu "Conana Barbarina" i/li povijesno-akcijski film potjere poput "Apocalpyta", ali on završi u rimskoj jedinici pod vladavinom Marka Plautija (Adrian Pezdirc) i vodstvom centuriona Decimusa Fabiusa (Robert Prebil) koja ubire poreze po okolnim selima ilirskih plemena.
Rimljani smatraju Ilire barbarima, od Liburna i Delmata, do Japoda i Dezidijata, a nedugo nakon radnje u ovom filmu , a njihova plemena nedugo nakon radnje u ovom filmu bivaju romanizirana i "postupno nestaju s povijesne pozornice", kao Maje naviještenim dolaskom konkvistadora na kraju "Apocalypta".
"Barbar je loš omen", govore za Volsusa pripadnici rimske jedinice. Dok rimska jedinica doživljava susrete s (ne)pokorenim ilirskim plemenima, tenzije između stranaca i lokalaca rastu, ali neće rezultirati nekom šumskom zasjedom na Rimljane "iza neprijateljskih linija" u stilu "Posljednjeg Mohikanca" ili, još bolja paralela, "Centuriona", tipa da ih napadnu Obojani (Pikti) i gone preživjele kao što su Ratnike podzemlja progonile druge bande.
Obojani se pojavljuju u filmu, ali ni vidarica ni travarica (Ana Takač, Rina Krasniqui) nisu ratoborne i krvožedne kao lik Olge Kurylenko u "Centurionu". Ni kad se radnja stacionira u rimsku osmatračnicu pod skorom opsadom predvodnika Delmata, Japoda i Dezidijata, "Illyricvm" neće postati "Templar". Nitko nije očekivao masovne bitke iz hollywoodskog spektakla tipa "Hrabro srce" ili "Gladijator", već nešto akcijski svedenije poput "Northmana" ili "Valhalla Rising".
Međutim, Bogojević Narath od akcije više mari za običaje onog vremena (npr. desnom nogom zakoračiti u osmatračnicu) i želi da gledatelj dobije približan dojam kako je bilo živjeti u vrijeme Ilira. Tko prihvati "Illyricym" kao takav film, povijesnu dramu, ne povijesni spektakl, trebao bi cijeniti redateljevu viziju/rekonstrukciju davne prošlosti i paralele s brdovitim Balkanom dvije tisuće godina u budućnosti u smislu sličnosti i razlika između naših predaka i nas samih, nekadašnjeg i današnjeg društva/svijeta uopće. "Illyricvm" gleda u ogledalo povijesti i traži odraz sadašnjosti. Vrijedan historiografski i etnografski artefakt.