Dvorac obasjan vatrometom iz loga Walt Disney Picturesa u startu oslikava svojevrsnu blagdansku čaroliju, a najnoviji animirani spektakl ovog studija "Encanto: Naš čarobni svijet" ("Encanto") pozicionira se kao nekakav praznični/obiteljski most između Dana zahvalnosti i Božića/Nove godine.
Kako je krenuo u američkim kinima prošlog Thanksgiving vikenda, "Encanto: naš čarobni svijet" definitivno će potrajati do božićnih/novogodišnjih blagdana, kao što su i prijašnjih godina potrajali Disneyjevi/Pixarovi animirani hitovi "Moana" ("Vaiana"), "Coco i velika tajna", "Krš i lom 2" i "Snježno kraljevstvo II".
Crtić je osvojio prvo mjesto američkog box-officea u snažnoj konkurenciji s novim "Istjerivačima duhova", "Dinastijom Gucci", "Vječnicima"... i solidno je gledan i u hrvatskim kinima, premda manje od "Velikog crvenog psa Clifforda". Disneyjevi dugometražni (kino)crtići su brend sami po sebi, a "Encanto" je jubilarni 60. po redu, što dodatno odzvanja u ušima.
Tako nije čudno što su mnogi u ova mračna, nemagična vremena pošli u kino po novu dozu blještave "diznijevske" magije koja čeka iza vrata čarobne kuće fantastične obitelji Madrigal, utočišta nalik minijaturnoj inačici Disneyjeva dvorca, s magičnom svijećom/svjetlom koja/e "čuva čudo" i "ne može ugasnuti".
Likovi crtića to utočište nazivaju "mjestom čuda", kako bi se mogla nazvati i Disneyjeva "tvornica snova". Režijski dvojac Jared Bush-Byron Howard ("Zootropola") i pridružena redateljica Charise Castro Smith ("Raya i posljednji zmaj") trude se iz petnih žila da magija zaiskri i da "Encanto: Naš čarobni svijet" bude svjetlucav poput najsvjetlucavijeg "diznijevskog" Božića.
Trude se održati "diznijevsku" čaroliju, načiniti da svijeća koja čuva čudo ne ugasne i nastavi svijetliti i u najmračnijem trenutku. Najbolja scena animiranog "feel good" filma jest čarobna, kad najmlađa članica Madrigalovih, Mirabel, jedina bez nekog dara/moći, pjeva i pleše kroz zamrznuti kadar, dok svi ostali likovi stoje na mjestu ukipljeni.
Pjesma i pokret usred "freez framea" sugeriraju da je Disneyjeva čarolija još uvijek jaka. Međutim, kao što kuća obitelji Madrigal biva prošarana pukotinama i svijeća se skoro ugasi, slične boljke se prenose na "Encanto" i otkrivaju blagu kreativnu krizu studija koji je polako počeo kopirati samoga sebe i druge (Pixar).
To bi posebno moglo upasti u oči starijim gledateljima, tj. iskusnijim/nagledanijim filmofilima, ali i ne samo njima. "Sliči na Moanu", opazio je negdje u prvoj trećini kinoprojekcije mlađi nećak autora ovih redova, inače veliki fan "Frozena". Doista, "Encanto: Naš čarobni svijet" sliči na "Moanu", samo što joj je inferioran.
Više generički nego magični "Encanto" pokušava napraviti za kolumbijsku kulturu/seosku zajednicu ono što je "Moana" napravila za polinezijsku, potencirajući spektakularne "frozenovske" vizuale fantazije/magičnog realizma i odnose junakinje sa starijim članovima familije kojoj "nešto prijeti", dok ona otkriva tragičnu obiteljsku prošlost.
Pokušava napraviti i ono što su za meksičku, azijsku i talijansku napravili također superiorniji "Coco", "Raya" i "Luca". "Family" je ovdje sinonim za "familiarity", makar to crtić pokušava nadoknaditi lijepom, toplom animacijom i raskošnom paletom boja na kojima bi mu konkurentske kompanije mogle pozavidjeti.
Karakterno Mirabel previše podsjeća na Elzu ili Rayu, kao još jedna aktivna animirana "girl power" heroina s kojom odlazimo na načelno emotivno putovanje, daleko od pasivnih princeza u očekivanju prinčeva na bijelim konjima, a jedan tamnoputi član njezine familije doslovce je preslik lika Moanina pomoćnika Mauija, jednako kao što i pjesme Lin-Manuela Mirande djeluju kao "B" verzije njegovog nemjerljivo zaraznijeg soundtracka "Vaiane".
Pjesme se ne lijepe trajnije za uho ni blizu kao stvari iz "Snježnog kraljevstva" da će se preslušavati i pjevati na sav glas. Takav je i "Encanto: Naš čarobni svijet". Animirani film ulazi u oko, ali iz njega i prebrzo izlazi da bi postao novi Disney klasik, osim možda po "defaultu". Disneyjeva svijeća je zatreperila.