Reprizno gledanje dvaju "Bondova" Timothyja Daltona, "The Living Daylights" (1987.) i "Licence To Kill" (1989.), poklopilo se s godišnjicom smrti Seana Conneryja i još uvijek aktualnom kinodistribucijom hita "Za smrt nema vremena" Daniela Craiga. Poklapanje nije moglo biti simboličnije.
Jer, Dalton je u "Dahu smrti" i "Dozvoli za ubojstvo" slijedio tragove ozbiljnosti i realističnosti Conneryjeva Jamesa Bonda sa samog početka akcijsko-špijunskog serijala ("Dr. No") i tako utabao put za još ozbiljnijeg i realističnijeg Craiga ("Casino Royale", "Skyfall"). Podcijenjeni Dalton je bio Craig prije Craiga: njegov 007 je smrtno ozbiljan, realističan, opasan, mračan, ciničan, fokusiran, manje karizmatičan, zabavan i promiskuitetan.
U dvama filmovima veteranskog "Bond" redatelja Johna Glena ("Samo za tvoje oči", "Octopussy", "Pogled na ubojstvo") on sluša instinkte, a ne zapovjedi, više ga zanima žestoka, fizička akcija nego "one-linerska" akcijska komedija na granici autoparodije, ima prigušen smisao za humor i nije mu do seksa na brzaka, već nešto dužih, trajnijih odnosa.
Ne iznenađuje da je Daltonov Bond u uvodnoj akcijskoj sceni filma "The Living Daylights" predstavljen kako gleda smrti u oči promatrajući kako mu kolega iz "00 odjela" pada s planine u ambis tijekom rutinske vježbe na Gibraltaru koju je osujetio negativac, odnosno da je do kraja "Licence To Kill" postao osvetnik i odmetnuti agent MI6-a s oduzetom "dozvolom za ubojstvo" kako bi kaznio negativca za brutalni napad na prijatelja CIA-ovca Felixa Leitera i njegovu suprugu (David Hedison, Priscilla Barnes).
Za drukčiji senzibilitet, ispred svoga vremena, Dalton je imao puno pokriće kao nasljednik akcijski lepršavog i samoparodičnog Rogera Moorea koji se od uloge oprostio filmom "A View To a Kill". Jednostavno, morao je biti takav, okrenuti serijal u obratnom smjeru od Moorea i malčice ga spustiti ne samo s neba, nego i iz svemira ("Moonraker"), neovisno o tome što je i sam u oba filma visio sa zrakoplova.
No, Daltonov portret Bonda nije dočekan raširenih ruku nespremne publike, navikle na Moorea koji je obilježio Bondove sedamdesete i osamdesete. Naravno, stvar je i do vremena, tj. društva koje krajem osamdesetih, u vrijeme Burtonova "Batmana", ne bi prihvatilo ni Nolanov "why so serious?" tretman Viteza tame.
Publika je htjela agenta 007 kakvog će opet dobiti sredinom devedesetih u Pierceu Brosnanu ("Svijet nije dovoljan", "Umri drugi dan"), a dobila je prijevremenog Craiga. Primjerice, teško da bismo od Conneryja i Moorea čuli odrješitost Daltonova Bonda "Reci M-u što god hoćeš, ako me otpusti, bit ću mu zahvalan zbog toga" ("Dah smrti"), ali to je nešto što bi Craig mogao reći.
Ironično je da su Daltona mnogi kudili i još uvijek ga kude zbog istih stvari koje su Craigu godinama kasnije išle u prilog i da se njegov obol liku i djelu Bonda uzima(o) zdravo za gotovo, unatoč tome što je pokazao novomilenijske smjernice ne samo za matični serijal (Jason Bourne, Batman), naročito u superiornijoj "Dozvoli za ubojstvo".
"The Living Daylights" je, naime, još uvijek razmjerno tradicionalni "bondovski" film po Conneryjevim i Mooreovim standardima, od "Thunderball" nadalje, ujedno posljednji pravi hladnoratovski "Bond", premda je "Goldeneye" koketirao s "Cold War" ostavštinom.
Na mahove se čini da je ovo nesuđeni Mooreov "Bond" s Daltonom (bijeg od naoružanih skijaša niz snježne padine u futroli za čelo), prilagođen drugoj polovici osamdesetih, Golden Gate most koji povezuje "Pogled na ubojstvo" i "Dragulj s Nila" (oba iz 1985.) s "Rambom III" (1988.).
U odnosu na "Licence To Kill", koji je skrojen posebno za Daltonov pristup Bondu kao "tailor made" smoking, "Dah smrti" je svakako akcijski ležerniji i globtroterski avanturističkiji/egzotičniji. Nakon uzbudljive uvodne potjere niz gibraltarske serpentine i aktiviranja padobrana iz džipa koji s litice poleti u more, Bond će aterirati ravno na brod gdje se zgodna žena u bikiniju žali na to da su oko nje "samo playboyi i tenisači" i samo čeka "pravog muškarca" koji pada s neba i uzima joj telefon.
"Pridružit ću vam se za sat", veli Bond kontaktu s druge strane linije, a onda pogleda u damu i "mooreovski" doda "Radije neka bude dva". Međutim, u tom trenutku Glen zaustavlja scenu da krene "bondovska" špica, dok bi u Mooreovu filmu potrajala bar još minutu da vidimo kako Bond liježe u krevet s ljepoticom.
AIDS je u drugoj polovici osamdesetih bio na vrhuncu, tako da je Bond ljubio samo ljupku čelisticu (Maryam D'Abo kao Kara Milovy) i uobičajeno flertirao s Moneypenny (Caroline Bliss), a u "Dozvoli za ubojstvo" broj djevojaka je podvostručen, ali agent 007 se odlučuje za Pam Bouvier (Carey Lowell) i njoj hita u zagrljaj ostavljajući Lupe Lamoru (Talisa Soto) drugom muškarcu, što nema šanse da bi napravio Moore sjetimo li se scene u "Čovjeku sa zlatnim pištoljem".
Bio je to jedan od ključnih odmaka uz Pam kao nešto snažniju, nezavisniju i snalažljiviju ženu, preteču Michelle Yeoh iz "Sutra nikad ne umire" – ona se bunila kad ju je Bond predstavio kao tajnicu i pitala zašto on ne bi bio njezin tajnik, a njihova verbalna dodavanja zabavljala su Q-a (Desmond Llewelyn) čiji "gadgeti" nisu bili potencirani kako su znali biti.
Agent 007 u "The Living Daylights" posjećuje Q-ov laboratorij, dobiva par stvarčica (privjesak s plinom aktiviran na zvižduk) i jurca po snijegu i ledu u Aston Martinu sa standardnom opremom (rakete, čak i pomoćne skije), no u "Licence To Kill" jedva da koristi neki "gadget", iako Q ima najveću ulogu u serijalu i okušao se kao terenski operativac.
Prizemljeni su i negativci, (politički) preslikani iz stvarnog svijeta kojim nemaju namjeru megalomanski vladati iz neke podzemne jazbine (ruska baza u Afganistanu je sve samo ne to), već se obogatiti kao kvazi-prebjezi iz Sovjetskog bloka (Jeroen Krabbe kao general Koskov), južno-američki dileri oružjem (Joe Don Baker u ulozi Brada Whitakera) ili drogom (Latinoamerikanac Franz Sanchez nezaboravnog Roberta Davija).
Prva dvojica nisu upečatljivi, ali retrospektivno je interesantna njihova suradnja u Afganistanu, onda okupiranom od strane SSSR-a, tj. preprodaja oružja i krijumčarenje opijuma. "Ruski general želi kupiti najnovije američko oružje, mogli bi ga rabiti protiv vas", upozorava Bond vođu mudžahedina (Art Malik; "Istinite laži") i poput Ramba staje na stranu pobunjenika koji će, ironično, godinama kasnije iznjedriti talibansku frakciju Osame Bin Ladena zbog čega se i Britanija pridružila Americi u post-9/11 invaziji na Irak i Afganistan.
Od glavnih negativaca "Daha smrti" znatno veća prijetnja junaku je njihov plavokosi "henchman" Necros (Andreas Wisniewski). S Necrosom će se Bond boriti viseći iz teretnog aviona i baciti pogođen "one liner" kad ga pošalje u smrt zajedno sa svojom čizmom ("Nogirao sam ga!").
Zanimljivo je da je Wisnewski godinu kasnije glumio jednog od terorista u "Umri muški", najvećem modelu za "Dozvolu za ubojstvo" uz "Smrtonosno oružje". "Licence To Kill" je dobar pokušaj akcijske "amerikanizacije" Bonda da se može natjecati sa popularnim akcijama i junacima date epohe, kakvih je bilo nemjerljivo više naspram Conneryjeve i Mooreove ere.
Više klasični akcijski nego tradicionalni "bondovski" film na trenutke izgleda kao produkcija Joela Silvera, uključujući angažman skladatelja Michaela Kamena i onda aktualne epizodiste (prepoznat ćete ih kad ih vidite). S jedne strane, neke scene su "bondovske", tipa uvodno "pecanje" aviončića helikopterom, podvodne sekvencije i "skijanje" iza hidroaviona.
S druge, mnoge bi spektakularne vratolomije mogli izvoditi Bruce Willis i Mel Gibson u nastavcima "Die Harda" i "Lethal Weapona", s naglaskom na žustru završnicu sa stingerima i eksplodirajućim cisternama, ali ih, eto, izvodi Dalton, glumeći Bonda koji više i nije 007. Bond je tempirana bomba akcijske osvete, aktivirana nekih 20 godina prerano.